Ako vam je pun kufer balkanskih filmova u kojima vlada vizualni kolorit loše vremenske prognoze, mutan kadar kišnog popodneva i polumrak neplaćenog računa za struju (dakle skoro svih filmova koji dolaze s Balkana), 'DJ Ahmet', makedonski film kojim je otvoren ovogodišnji Zagreb film festival – pravi je film za vas. Izgleda, naime, kao prštava zlatna razglednica specifičnog dijela Sjeverne Makedonije. Georgi M. Unkovski u svom dugometražnom prvijencu kao da je uzeo naputak iz starog hita grupe Time: 'tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija!' Juručka sela u istočnom dijelu Makedonije prikazana su zlatnim tonovima DOP-a Nauma Doksevskog, kao da je kameru namočio u med i sunce. Rezultat izgleda toliko nježno, prozračno i vizualno raskošno da se čovjek zapita gdje se ta ljepota skrivala u svim onim balkanskim filmovima što su se zaklinjali u sivilo.

U tom bajkovito snimljenom kraju upoznajemo petnaestogodišnjeg Ahmeta (Arif Jakup), kojeg otac, kao i mnogi očevi u toj etničkoj zajednici prije njega, u najgorem mogućem trenutku izvlači iz škole i vraća kući da čuva ovce, bavi se duhanom i pazi na mlađeg brata Naima (Agush Agushev). Naim od smrti majke ne progovara ni riječ, iako mu Ahmet vrlo jasno sve čita iz očiju. I otac također – zato je i zabrinut, ali se ne zna nositi s time. Kao što se očito ne zna nositi ni s vlastitom tugom i traumom zbog ranog gubitka supruge pa se nastoji krpati strogim pravilima tradicije koju dobro poznaje. Dakle klasični domaći kolaž: trauma u pozadini, patrijarhat u prvom planu, a između njih tinejdžer koji bi radije miksao glazbu nego tradiciju.

Nakinđurena verzija 'Tobacco Girl'

Arif Jakup izvrstan je kao Ahmet – nosi film s lakoćom, bez prenemaganja, bez glumačkih viškova. A Agush Agushev kao Naim daje cijeloj priči dubinu i toplinu, čineći braću tandemom koji funkcionira i u najsuptilnijim, najtišim trenucima. A onda u priču ulazi Aya, koju glumi Dora Akan Zlatanova – djevojka koju je obitelj iz Njemačke dovukla u selo kako bi je, prema juručkoj višestoljetnoj tradiciji, pripremila za dogovoreni brak, i tu kreće makedonska, juručka varijanta Romea i Julije, između Ahmeta i Aye.

Upravo je takva sudbina i središte dokumentarnog filma 'Tobacco Girl' pokojne Biljane Garvanlijeve, snažnog prikaza juručke zajednice koji govori gotovo o istoj stvari i izgleda gotovo identično kao i 'DJ Ahmet': polja duhana, planinski pejzaži, životi određeni običajima, čak i traktor igra prominentnu ulogu. 'DJ Ahmet' zapravo je igrana, razigrana, proširena verzija toga filma i očigledno je nadahnut njime, ali je nakinđuren ili, dobrohotnije rečeno, obogaćen dodatnim humorom, techno ritmovima i gegovima poput ovaca na rave partyju ili hodže kojem Ahmet mora objasniti Facebook i ine tehnološke momente.

Ayin dolazak daje priči najvažniji emocionalni naboj, a njezin odnos s Ahmetom ljupki, topli sloj, zbog kojeg film osvaja srca publike. Zlatanova je na Q&A-ju o filmu na ZFF-u iskreno priznala da prije snimanja nije imala pojma tko su Juruci – što je simpatično i komično, ali savršeno odražava ono što je zapravo tipično za ovaj šarmantan, ali ne osobito hrabar film: igralo se na dopadljivost, popularnost i šarolikost. Ne toliko na dubinsku analizu ili propitivanje.

No šarm je neodoljiv.

U čaroliji toga šarma jednu od ključnih uloga igra glazba Alena i Nenada Sinkauza te svojim povremenom nježnim, a u drugim trenucima glasnim pulsiranjem postaje dodatni lik. Njihova kombinacija minimalističkih motiva, elektroničkih slojeva i emotivnih prijelaza daje identitet, atmosferu i ritam koji u domaćem filmu rijetko viđamo u ovoj kvaliteti.

Moglo je i hrabrije

Ipak, uza sve to, 'DJ Ahmet' je film koji prije svega želi biti dopadljiv, zgrnuti što više publike i osvojiti mlade koji vole priče o odrastanju, PROBALJIVE priče o odupiranju tradiciji. I film jest UPRAVO TO. Ne može mu se to zamjeriti. No mene je, iskreno, zbog toga mrvicu razočarao. Očekivala sam više, hrabrije, jače. Možda zbog sinopsisa, koji je najavljivao određeno zadiranje u tradiciju s modernim momentima, mladenačkom energijom i sličnim elementima, a možda i zato što mi je kao zadnji makedonski film koji me oduševio ostao 'Domaćinstvo za početnike' Gorana Stolevskog, koji dekonstruira obitelj, društvo i heteronormativno-patrijarhalne obrasce s humorom, boli i izravnošću koju ovdje ne nalazim. 'Domaćinstvo' je hrabro jer udara direktno, secira odnose moći, razotkriva nasilje i manipulaciju unutar zajednice bez imalo šećera. Ne zanima ga dopadljivost – zanima ga istina, ma koliko ona bila brutalna.

'DJ Ahmet', suprotno tome, bira mekšu rutu: umjesto oštrine – toplinu; umjesto gorčine – ponavljajuće gegove s hodžom i ovce; umjesto društvene subverzije – vizualnu ljepotu i glazbenu ekstazu. Umjesto surovog seciranja patrijarhata, film se više smješka njegovim pukotinama. Ali, i to treba naglasiti, zato je izrazito gledljiv, simpatičan i festivalima vrlo mio. Topao je, vizualno predivan, glazbeno izvanredan i vođen iskrenom energijom mladih glumaca. Možda vas neće promijeniti, ali će vas gotovo sigurno zavesti.