"Pitaj ga kad se vratiš u Split, kad je zadnji put bio ovde", to je ironični odgovor koji sam, neovisno jedan o drugome, dobio od troje Novosađana na moju priču o tome kako mi je dragi prijatelj, neiskorjenjivi Splićanin, prije mog polaska u aktualnu europsku prijestolnicu kulture, rekao: "Novi Sad?! Prekrasan grad, viruj mi, ako bi se ikad mora preselit negdi na kontinent, samo bi na tu ponudu prista! Grad po miri čovika, fin svit, sve laganini, ka da još pamte da je tamo nekad bilo more".

Pitat ću ga kad se vratim, još sam u ravnici koja izdiše pod naletom em silno sušne vrućine, em još silnijeg bahatluka lokalnih moćnika u sprezi s, hm, kako bi se to na hrvatskom reklo, "razvojno-investicijskim projektima kontroverznih poduzetnika". Dok sam dolazio starom cestom od Surčina prema Novom Sadu, činilo mi se da se suncokreti još dobro drže, kukuruz kako-tako, za pšenicu nisam siguran, a vinograde nisam ni vidio, za njih bi trebalo potegnuti do Fruške Gore, što mi je bilo u planu, ali sve je to bilo sasvim nevažno naspram prvog (i meni, neizlječivo bolećivom sentimentalcu, najvažnijeg) razloga zašto sam uopće dolazio: fotografiranja sa sinom, skoro za glavu višim, ispod ploče s natpisom "Ulica Jovana Cvijića". To je ona gdje, ako nekom nesrećom još ne znate, "rastu druga deca". E, kad smo to obavili, meni dalje sve ravno do Sri… Ček malo, pa Srijem mi je odmah tu, preko mosta koji smo maločas prešli, bezvezna mi je doskočica…

Naš domaćin, zovimo ga njegovim omiljenim nadimkom Lepi Đole, vrhunski intelektualac i "fetivi" Vojvođanin, dok nastavljamo vožnju tom kratkom Cvijićevom, uz poneku nam psovku pokušava dočarati kako je to nekad bila lijepa ulica, s muškatlama na svakom pendžeru, a vidi je sad, ko da nikad nije ni postojala, ko da je u nekoj ljutoj provinciji, gdje nema ni ljudi niti razloga za življenje. I Lepi Đole, kao i većina drugih ljudi koje ovdje upoznajem, za sve krive Vučićeve "naprednjake" i Dodikove "Bosance", baš kao što su i nama za sve krivi hadezeovci i Hercegovci, baš kao da ni jedne niti druge baš nitko nije na izborima izglasao i potom dozvao da im dodijeli lena.

Vozi nas Lepi Đole dalje, prolazimo pored novosadske Banovine (podignute potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća, od istoga, bračkoga, kamena kao i ona splitska, ali arhitektonski znatno razvedenije i impozantnije) a pred njom su samo dva dana ranije održane građanske demonstracije protiv izmjena novosadskoga GUP-a koji sad, po novome, uključuje i originalno, ingeniozno nazvani projekt "Novi Sad na vodi": stambeno-poslovni kompleks koji bi na mjestu staroga brodogradilišta, uzvodno od Štranda, gradskoga kupališta, trebao niknuti mimo svih ekoloških i urbanističkih uzusa.

Moguće je da ste negdje već i vidjeli onu snimku s tog prosvjeda, onu gdje mrgan obrijane glave kleči na vratu prosijedoga demonstranta, a druga mu dvojica natiču lisičine. "Pružao je otpor, pokušavao da ih ugrize, a onu su se bojali da ne dobiju kakvu zaraznu bolest" – tako otprilike piše u priopćenju vlasnika privatne zaštitarske tvrtke, upitanog za razloge tolike brutalnosti.

To, jasno, nije bio jedini slučaj da likovi u bijelim majicama, bez ikakve zaštitarske oznake, na prvi pogled obični civili, mlate prosvjednike, pa je tjedan dana kasnije – taman kad sam započeo s ovom pričom – održan novi prosvjed, službeno "šetnja", prema glavnoj zgradi MUP-a. Formalni mu je naziv bio "Buna protiv mafije" (što je imalo obrazovanima jasna aluzija na povijesnu "Bunu na dahije" iz 1804.). Ne upuštam se u procjenu broja sudionika, amaterski bih rekao da ih je bilo petnaestak tisuća, ali zanimljivo je da nije bilo ama baš nijednoga uniformiranoga policajca, niti bilo kakve intervencije civilne zaštitarske službe. Ništa se nije dogodilo ni kad su prosvjednici raznim bojama zalili izlog prostorija Vučićeve stranke. Vlast je, ukratko, reagirala kao da se u centru grada, drugog po veličini u državi, ama baš ništa neobično ne događa, iako je na nekoliko sati blokiran sav promet u centru. Jednostavno i prepredeno, pustili su ljude da se malo ispušu i da se poslije zbunjeno pitaju – čekaj, a šta ćemo sad?! Što će sad? Pa ništa, zapravo. Tražit će referendum o "Novom Sadu na vodi" i to je sve što još mogu. Ishod te inicijative poprilično mi je lako naslutiti, vjerojatno i samim Novosađanima, kojima je Vučić već najavio da će se za koji dan, 4. kolovoza, središnja svesrpska komemoracija 27. godišnjice Oluje održati baš na njihovom glavnom trgu jer, eto, "procentualno gledano, najviše proteranih Krajišnika živi u Vojvodini".

Slijed događaja nije teško zamisliti: referendum će propasti, GUP neće, "Novi Sad na vodi" gradit će se bez ikakvog investiranja u već postojeću prometnu i ostalu komunalnu infrastrukturu (imao sam književnu večer na predivnom brodu-restoranu "Zeppelin", na kojem je bilo teško i disati, a kamoli govoriti: zbog suše, vodostaj Dunava je znatno pao i sad se, niti stotinjak metara nizvodno od tog broda, jasno vidi kako iz široke kanalizacijske cijevi šiklja golemi mlaz otpadnih voda polovine grada od preko 400 tisuća stanovnika, pa Dunav smrdi do neba) jednoga dana na red za rušenje i razvojno-investicijsko interveniranje doći će i ulica Jovana Cvijića. I svi drugi toponimi iz imaginarnoga gradskog atlasa, većini nas poznatih samo iz Balaševićeve pjesmarice.

U četvrtak, kad Vučić na glavnom gradskom trgu okupi svoje skutonoše i gomilu (za njega) glasačke sitne boranije, ja ću već biti "tamo daleko kraj mora" i onom svojem splitskom priki s početka reći: „Predivne sam ljude upoznao, sjajno se s njima podružio, bio čašćavan i protiv svoje volje, nagledao se mnogo ljepote ali, svejedno, ako se ikad budeš morao seliti na kontinent, nemoj više da ti baš Novi Sad bude prvi izbor. Barem ne dok ga u svoje ruke ne preotmu nazad stari Novosađani. Ali to, bojim se, ni ti niti ja nećemo doživjeti. Vučić pravi neke svoje nove klince.“