Tko zna kako bi svijet izgledao danas da je aktualni predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin ustrajao u svom poslu – taksista. Naime Putin je dvaput tijekom 1990-ih ostao bez ranijeg posla i perspektive okrenuvši se mogućnosti da zarađuje kao taksist. Prvi put 1991., kad je napustio KGB, a drugi put 1996., kad je kao najbliži suradnik gradonačelnika Sankt Peterburga Anatolija Sobčaka te voditelj njegove kampanje izgubio na gradonačelničkim izborima. Oba se puta oporavio pronašavši angažmane u lokalnoj i nacionalnoj politici, a od kolovoza 1999., kada je prvi put postao ruskim premijerom, više mu ništa nije moglo stati na put.

Zadnjeg dana 1999. tadašnji mu je ruski predsjednik Boris Jeljcin prepustio svoje mjesto te Putin, uz pauzu od 2008. do 2012., kad je zbog ustavnog ograničenja privremeno još jednom preuzeo premijersku dužnost, čvrsto obnaša funkciju šefa države. U međuvremenu su svi njegovi najbliži suradnici s početka prvog predsjedničkog mandata izgubili na važnosti, a neki su, poput Sobčaka, preminuli u zagonetnim okolnostima. Čak je degradiran i Dmitrij Medvjedev, političar koji se do početka 2020. s Putinom izmjenjivao na premijerskim i predsjedničkim dužnostima. Medvjedev je danas zamjenik predsjedajućeg ruskog Vijeća sigurnosti. Predsjedajući je, naravno, Putin.

Od bivšeg obavještajca do neoimperijalista

Bivši agent u vrijeme Hladnog rata tako u bespućima ruske tranzicije ipak nije postao taksist pravne struke. Postao je političar koji se svojom recentnom odlukom o vojnom napadu na Ukrajinu i namjerom da se u njoj bespogovorno provedu 'demilitarizacija' i 'denacifikacija' pretvorio u najveću personalnu prijetnju europskom i svjetskom miru nakon završetka Hladnog rata. Do četvrtka 24. veljače (invazija, eto, nije počela u srijedu, kako je najavila CIA, nego u četvrtak tjedan dana kasnije), Putin se, unatoč autokratskom vođenju Rusije i vojnim obračunima u Čečeniji, Gruziji te na Krimu, smatrao akterom koji racionalno važe okolnosti i mogućnosti svog djelovanja i neće, ne mora li, povlačiti nikakve ishitrene poteze. Uostalom, njegova je vanjska politika, ne i unutarnja, od samog početka bila reaktivna, realizirajući interese samo onda kada je bilo posve jasno da neće naići na iole jače otpore. K tome, uvijek je čekao da mu protivnici naprave pogrešan korak, nakon čega je uslijedila žestoka reakcija.

Tako je 2008. vojno deklasirao gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija nakon što je katastrofalno pogriješio misleći da može vratiti nadzor nad Abhazijom i Južnom Osetijom; anektirao je 2014. Krim iskoristivši podjednako pogubnu procjenu pobunjenika protiv korumpiranog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča da ga smijene mimo dogovorenih izbora; usred Sirijskog građanskog rata iskoristio je nevoljkost SAD-a da oružano reagira protiv Bašara al Asada i strahovlade terorista Islamske države te 2015. vojno intervenirao s ciljem spašavanja Bašarova nasilničkog režima. Svi su ti potezi bili pomno pripremani i ostvareni onda kada su za njih stvoreni preduvjeti, redovito protiv slabijih od sebe.

Vojna invazija na Ukrajinu, koju Putin opravdava genocidom nad ruskom nacionalnom manjinom u samoproglašenim neovisnim republikama Donjecku i Lugansku, te potrebom demilitarizacije Ukrajine koju, prema ruskom vođi, vode 'nacisti' i 'narkomani', zapravo je iznimka u njegovoj dosadašnjoj politici jer se teško može objasniti racionalnim razlozima. Napad na Ukrajinu 2022. podsjeća na Hitlerov, ali i Staljinov, napad na Poljsku 1939. Putin ponižava Ukrajinu opisujući je kao povijesnu grešku i državu koja u njegovoj viziji, ako već mora postojati, ne smije imati suverenu vlast, vlastitu vojsku, ni dobar dio teritorija.

Ukratko, Vladimir Putin na čelu aktualnog ruskog režima invazijom na Ukrajinu ne vraća svijet u vrijeme Hladnog rata, nego u 1930-e, pa i ranije, u vrijeme uoči Prvog svjetskog rata, kad su se europske kolonijalne sile sukobile oko preraspodjele teritorija na kontinentu i diljem svijeta. Na taj je način bivši sovjetski obavještajac i komunist postao ruski neoimperijalist čija država ima pravo određivati drugim, vojno slabijim državama kolike će teritorijalno biti, tko će im biti na vlasti i s kojim će državama uopće surađivati. Uz ovako vođenu Rusiju i njezinog predsjednika, Ukrajina, dakle, nema pravo biti suverenom državom jer ju je, također prema Putinu, nakon Oktobarske revolucije i federalizacije bivšeg Ruskog Carstva izmislio Lenjin te u njoj treba dosljedno provesti 'dekomunizaciju'. Dakako, tenkovima. Sada je potpuno jasno kakva je Putinova vanjskopolitička doktrina.

Doktrina je to 'oduzetog suvereniteta' jer se Ukrajini, kao i ranije Gruziji, oduzima njezin teritorij koji je čini državom, a više joj se ne dopušta ni da samostalno bira vlast. To je korak dalje od doktrine 'ograničenog suvereniteta', koju je tijekom Hladnog rata primjenjivao sovjetski vođa Leonid Brežnjev, dajući ekskluzivno pravo SSSR-u da intervenira protiv bilo koje socijalističke države koja bi 'skrenula s puta', poput Čehoslovačke u vrijeme Praškog proljeća 1968. Ili Afganistana 1979.

Putinova Rusija ionako je postala izbornom carevinom u kojoj se neupitnog vladara bira aklamacijom na pseudoizborima s neprestanim produženjem broja i duljine mandata. Nakon što se na završetku Drugog svjetskog rata SSSR teritorijalno proširio na sve susjedne zemlje u Europi (i na Japan), nastavljajući logiku carske Rusije koja je zapravo bila kolonijalno carstvo per continuitatem (Rusija se, naime, kontinentalno širila na susjedna područja dok su kolonije drugih europskih sila bile prekomorske), Ruska Federacija pod Putinovim vodstvom također cilja na teritorijalna proširenja ili pun nadzor nad teritorijima.

Na ovaj je način Putin derogirao ne samo međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih naroda, nego i temeljno načelo međunarodnog poretka uspostavljeno Konferencijom o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. To je načelo nepromjenjivosti granica, oko kojega su se na vrhuncu detanta usuglasila oba vojno-politička bloka i tako spriječila mogućnost izbijanja rata oko granica. S obzirom na to da Putin nema razumijevanja ni za Lenjina, a kamoli za sovjetske vođe koji su osigurali detant, Europa i svijet doista se nalaze u potpuno novoj dinamici međunarodnih odnosa koje određuje paleorealizam, prema kojem samo najmoćniji određuju što se može, a što ne. S najvećim brojem nuklearnih projektila i s najvećim zalihama prirodnog plina na svijetu, Rusija je vojna i energetska supersila koja trenutačno ne prijeti samo opstojnosti Ukrajine, nego i, primjerice, Švedskoj i Finskoj pomisle li one uopće na pristupanje NATO-u.

Sada je također jasno da je eventualni ulazak Ukrajine u NATO bio samo izmišljen razlog za generiranje krize, za koji su razumijevanja imali i političari poput Zorana Milanovića, koji se u vanjskoj politici neprestance diskreditira, nego je pravi cilj ruske invazije na Ukrajinu resovjetizacija što šireg područja bivšeg SSSR-a upravljana iz Moskve. Zapad je pritom pokazao ne samo neslogu u smislu oštrine sankcija i pravca reagiranja protiv napada na Ukrajinu, nego i bojazan zbog spašavanja svojih financijskih i energetskih interesa.

Danas Donjeck i Luhansk, jučer Knin i Pale

Pravedan mir nema alternativu dok je protiv režima u Rusiji, koja je ekonomski svojevrsna 'banana-republika' čije gospodarstvo ključno ovisi o izvozu energenata, jedino učinkovito oruđe snižavanje cijene energenata te njihova što brža i učinkovitija diversifikacija, kao i izolacija svakoga tko na najgrublji način ugrožava svjetski mir i sigurnost, odnosno svaki ljudski život neovisno je li on ukrajinski ili ruski. Putinova doktrina 'oduzetog suvereniteta' ima svoju prethodnicu u modalitetu raspada bivše Jugoslavije, u kojoj su današnji Donjeck i Luhansk bili tadašnji Knin i Pale.

Iako analogija s 1930-ima, kada je Treći Reich oduzeo suverenitet najprije Češkoj i Austriji, a zatim svima na svom zločinačkom putu prema Lebensraumu, nije pretjerana, Vladimir Putin prije je 'Slobodan Milošević s nuklearnim oružjem' negoli vođe s početka Drugog svjetskog rata. Uostalom, Putin ističe NATO-ov napad na Srbiju 1999. kao opravdanje za svoje reakcije. Hoće li ga netko s balkanskih prostora početi imitirati, kao što on imitira njihove prethodnike? Ni oni danas nisu u taksijima, nego u predsjedničkim limuzinama.