KOMENTAR RENATA BARETIĆA

Varljivo ljeto 2020.: Pustili su u zemlju sve što ima puls i novčanik, a sad se čude brojkama. Ili su naivni, ili bešćutno proračunati

Svakodnevni prizor na jadranskim plažama

Svakodnevni prizor na jadranskim plažama

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Tričetvrt cjelokupne odgovornosti za ovo što se događa zadnjih dana snosi vlast koja je odlučila u zemlju pustiti svakoga tko ima puls i novčanik te zadržati broj dnevnih testiranja skoro na istoj razini kao i prije sezone. Za učiniti to i nadati se da nitko neće ni najmanje posumnjati u ispravnost takvih 'mjera' treba biti ili temeljito naivan, ili pak bešćutno proračunat, zaključuje tportalov komentator

Prije pet godina baka Slavica, tatina mama, na proslavi 80. rođendana svečano je objavila kako želi da njezin stan, kad umre, ravnopravno pripadne Robiju i Ani, njenim unucima, 'da im barem nekaj ostane od mene'. Dok se unučad slatkorječivo zahvaljivala ('ma joj, baka, kaj pričaš, kakvo umiranje…' i sve kako to već ide) roditelji su se značajno pogledavali, jer samo nekoliko mjeseci ranije isto je izgovorio, skoro pa identičnim riječima, deda Ivo, mamin tata. Bili su zadovoljni: u oba su slučaja posrijedi maleni stanovi, socijalistička novogradnja, ništa luksuzno, ali evo, klinci još nisu ni sasvim završili školovanje, a stambeno im je pitanje oboma već riješeno. Mislim, ne baš riješeno, ali ipak osigurano za slučaj da, je li, ne daj bože, jednog dana baka i deda umru, božesačuvaj…

A onda su nekako stvari pošle po zlu za Anu i Robija. Živahna starčad nikako da otegne papke. Tri puta dnevno po šaku tableta svak popije, to bi i konja oborilo, a oni ništa. Dapače, otvorili su i profile na Facebooku, Slavica tamo objavljuje poeziju a Ivo akvarele, komentiraju politiku, sport, tuđe likovne i poetske uratke, prolupali načisto… Baš kao da im nijednom na pamet ne padne to što Robi i Ana i dalje žive s roditeljima, u sobi koju svi i danas zovu 'dječja'! Brojna se siktava noćna svađa odvila u tom odavna pretijesnom sobičku ('Kad se ti više misliš vjenčat?!'; 'A da si ti konačno nađeš nekoga ko ne živi sa starcima?!' i sve u tom stilu) prije no što je stigla pandemija. Tad se ukazao tanušni tračak nade, ali gasili su ga, s obje strane, svakodnevni telefonski pozivi i poruke u inbox: 'Jeste čuli danas stožer, ha, kak starce kosi naokolo? A vi ste meni predlagali da odem u dom!'…

  • +8
  • +5

Murter, plaža Slanica, srpanj 2020.

Izvor: Pixsell / Autor: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Kad je stožer potkraj proljeća ublažio mjere, Ana i Robi pohrlili su zajedno i baki i djedu, svaki put zajedno, grlili se s njima i cmakali, ali i dalje ništa. I onda je došlo ljeto. Sve se otvorilo, od granica do noćnih klubova, stranci su dolazili isprva pomalo bojažljivo, a potom i hrpimice. Dobrodošao je bio svatko tko je bio u stanju samostalno ući u statistike o broju prelazaka granice, naplate cestarine i ostvarenih noćenja. Štoviše, mogli su u Hrvatskoj činiti sve što bi činili i da nema tog nesretnog virusa kojeg, uostalom, prema svim pokazateljima, ovdje ima jako malo. Potom je krenuo rasti broj novozaraženih, sporo ali sa sve manje kolebanja, a među inficiranima je bilo sve više ljudi mlađe dobi – onih kojima su simptomi osjetno blaži nego starijima od 50, ali su vrlo učinkoviti kao prenositelji virusa. Ana i Robi, treba li reći, smislili su pakleni plan i pošli na more, svatko sa svojim društvom…

  • +4
  • +1

Tiskovna konferencija Stožera civilne zaštite

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Pavlek/PIXSELL

Tako bi nekako izgledao nacrt za crnohumornu priču koju bih pisao pod radnim naslovom 'Varljivo ljeto 2020.' kad bih doista svu krivicu za ovaj šokantan porast broja zaraženih svaljivao na mladost-ludost, na neodgovorno partijanje i neobuzdano trljanje o tuđa tijela po noćnim klubovima, na glad za nasušnom zabavom i na strah od možda posljednjeg donekle normalnog ljetovanja. Uvjeren sam, međutim, da tričetvrt cjelokupne odgovornosti za ovo što se događa zadnjih dana, kao i za svašta što će uskoro uslijediti, snosi vlast koja je odlučila u zemlju pustiti – kako je to lijepo sročio jedan kolega – 'svakoga tko ima puls i novčanik' te, unatoč skoro cijelom milijunu stranaca pristiglih u kratkom vremenu na male prostore, zadržati broj dnevnih testiranja skoro na istoj razini kao i prije turističke sezone. Dovraga, učiniti to i nadati se da nitko neće ni najmanje posumnjati u ispravnost i pouzdanost takvih 'mjera' – za takvo što zbilja treba biti ili temeljito naivan, ili pak bešćutno proračunat, a posljednje što bi se dalo pripisati ovoj vlasti jest naivnost.

Onog dana kad je objavljeno da će Boris Milošević poći na proslavu Oluje u Knin a Tomo Medved zauzvrat (dvadesetak dana kasnije) na komemoraciju nedužnim civilnim žrtvama u Grubore, jedan mi je moj rekao: 'Vidit ćeš, sad će počet rast broj infetanih, a koji dan poslin Vele Gospe otkrit će se da je Medved pozitivan i da mora u samoizolaciju!'. Taj moj neveseli prika poznat je po čestim zlogukim prognozama, među kojima se obistini, onako odoka, tek svaka trideseta. Sad mi, kako The Stožer svaki dan objavljuje sve veće brojke, samo ponavlja istu porukicu: 'Šta san ti reka?'. Jutros se potrudio i nadopisao: 'Sljedeća dva tjedna su ključna'. Shvativši da ne mogu smisliti nikakav, ni barem napola duhovit odgovor, poslao sam mu samo link na (u ponedjeljak je godišnjica Arsenove smrti, sjetite ga se!) 'Posljednji tango u Đevrskama', pjesmu što završava riječima: 'Pleše se, pleše, gospodo, na kraju kišnog lita. A onda – susvita!'.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.