Kada se već ne mogu dogovoriti o načinu predstavljanja Hrvatske na predstojećem vojnom mimohodu u Parizu povodom proslave francuskoga nacionalnog praznika 14. srpnja kao Dana pada Bastille 1789. godine, možda bi se predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković mogli usuglasiti na koji se način Hrvatska može predstaviti na sljedećem Tjednu mode u Parizu. Tamo ne treba slati vojne postrojbe. Samo modu. A možda se može napraviti kompromis te u francusku prijestolnicu ovoga srpnja poslati Kravat pukovniju kao istodobno hrvatsku vojnu, modnu i turističku atrakciju.

Kravat pukovnija autorska je zamisao Marijana Bušića, ravnatelja Academije Cravatice, čija počasna satnija svojim programom evocira povijesni izvor nošenja kravate kao, kako se to ističe na službenoj mrežnoj stranici ovoga projekta, jedinstvenoga hrvatskog doprinosa svjetskoj kulturnoj baštini. Stanovnici Zagreba te posjetitelji hrvatskoga glavnog grada već godinama s pozornošću prate prigodna postrojavanja ove satnije. Zašto ne bi i Parižani, kao i svi sudionici predstojećega događaja na Champs-Élyséesu? Kada na mimohodu, iz dobro poznatih razloga i prijepora između šefa države i šefa Vlade, ne mogu sudjelovati hrvatski vojnici iz sadašnjosti, zašto ne bi sudjelovali oni iz prošlosti? Ako ništa drugo, bili bi najatraktivniji među predstavnicima svih zemalja na povorci.

A tko će ih tamo poslati?

Šteta što i hrvatska vanjska politika nije atraktivna, koordinirana i usmjerena ciljevima. Baš kao i njezina politika nacionalne sigurnosti. Jer tko danas uopće odlučuje o tome? Što se tiče Ustava Republike Hrvatske, prijepora nema. Prema članku 99. Ustava RH, predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Nadalje, predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu.

Sljedeći ustavni članak, onaj stoti, također ne ostavlja mjesta dvojbama jer je prema njemu predsjednik Republike vrhovni zapovjednik Oružanih snaga koji imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom. Ustav kao temeljni pravno-politički akt jedne države ipak ne može normirati sve situacije iz određenog područja vitalnog za državu i njezine građane te referentni Zakon o obrani operacionalizira niz ovlasti, među kojima je i ona vezana uz aktualni spor između šefa države i šefa Vlade oko toga treba li i na koji način Hrvatska sudjelovati na vojnom mimohodu u Parizu.

U članku 69. Zakona o obrani određuje se da odluke o prelasku granice radi protokolarno-ceremonijalnih aktivnosti te postrojbi razine voda i niže donosi ministar obrane. Njih pak upućuje načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. A njemu je, prema Ustavu RH, vrhovni zapovjednik predsjednik Republike. Dakle, bez međusobnog dogovora i poštivanja hijerarhije zapovijedanja, Hrvatska konkretno u Pariz može poslati policijsku postrojbu, ali Oružane snage ovise o vrhovnom zapovjedniku.

Koalicija posvađanih

Posve je drugo pitanje ono što je Hrvatska dobila ili izgubila još jednim verbalno zapaljivim sukobom Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Milanovićevi se argumenti vezuju uz nastojanje francuskoga predsjednika Emmanuela Macrona da predstojeći mimohod predstavi kao demonstraciju zajedništva Koalicije voljnih kao skupine zemalja koje su neformalno okupili Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo s ciljem davanja sigurnosnih jamstava Ukrajini jednom kada se uspostavi mir. Milanović je od samog početka protiv te inicijative dok je Plenković podržava.

Ako neka zemlja može shvatiti današnju Ukrajinu, kojoj susjedni agresivni režim otima teritorij i ubija građane u ime velikodržavlja, onda je to Hrvatska. Međutim i ovdje se mora pitati sukreatora vanjske politike i ujedno vrhovnoga zapovjednika Oružanih snaga. On, nadalje, francuskoj strani zamjera nedolazak njezinih predstavnika na hrvatski vojni mimohod prošle godine te odlazak na mimohod u Srbiju, koja u odnosu na Hrvatsku nije članica NATO-a, a kako kontinuirano ističe šef države, od Francuske je kupila suvremenije vojne zrakoplove.

Premijer na to odgovara da je Milanović 'izolirani proruski mrgud koji nas sramoti'. Šef države mu ne ostaje dužan i HDZ naziva 'kartelom' te usput napada novinare, i tako unedogled. Bez obzira na to hoće li na vojni mimohod u prijestolnicu stalne članice Vijeća sigurnosti, jedinu nuklearnu silu u Europskoj uniji i zemlju s kojom bi Hrvatska trebala znati razvijati strateške odnose, otići policijska ili vojna postrojba, mažoretkinje ili Kravat pukovnija, hrvatska vanjska politika te politika nacionalne sigurnosti djeluju kao produkt osnovnoškolskih svađa, a ne promišljanja vodećih ljudi jedne države.

Francuzi znaju što rade

Francuska, unatoč turbulentnoj unutarnjoj politici koja će nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora sljedeće godine možda izgledati posve drukčije, ima strukturiranu vanjsku politiku. Nije joj problem prodati višenamjenske borbene zrakoplove vlastite proizvodnje Dassault Rafale i Hrvatskoj, svojoj formalnoj saveznici u NATO-u, i Srbiji, državi koja u vanjskoj politici deklaratorno održava četiri stupa (Europska unija, SAD, Rusija, NR Kina), ali je zapravo balkanska inačica Bjelorusije.

S obzirom na to da su i Hrvatska i Srbija od Francuske kupile zrakoplove, je li Hrvatska tom odlukom ojačala svoju nacionalnu sigurnost ili ne? Očito i zbog povijesnih i zbog aktualnih geopolitičkih odrednica Hrvatska svoju nacionalnu sigurnost treba kalibrirati prema konfliktnom susjedstvu. Ili je netko pri hrvatskoj vlasti mislio da se francuski lovci kupuju zbog Zelenortskih Otoka i Curaçaa.

Tom je kupnjom premijer Plenković zasigurno ciljao jačanje i hrvatskoga povezivanja s Francuskom i svoga položaja u Europskoj uniji. Oboje je legitimno, ali se uspješnost vanjske politike uvijek mjeri ostvarenim ciljevima. Francuska i dalje na određeni način preferira Srbiju, a Plenković je i dalje u Hrvatskoj.

Milanović, s druge strane, u sedmoj godini predsjedničkoga mandata više energije ulaže u sukobe s premijerom nego u osmišljavanje vanjskopolitičkih inicijativa kojima bi što češće i što učinkovitije ostvarivao hrvatske nacionalne interese u međunarodnim odnosima, što je bazična definicija vanjske politike. Ako nas Francuzi ignoriraju te daju prednost Srbiji, što je sadašnji predsjednik Republike učinio da se to promijeni? I što poduzima, a na što ga Ustav RH obvezuje, u uspješnom predstavljanju i zastupanju Republike Hrvatske u inozemstvu?

Vojska u procijepu politike

Hrvatska vanjska politika tako postaje nefunkcionalnim produžetkom konfliktne unutarnje politike, zapravo osobnih politika šefova države i Vlade. Tim lošije jer su i Milanović, i Plenković, i predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković u 1990-ima započeli diplomatske karijere za koje se podrazumijevaju osobita znanja i vještine, komunikacijske ponajprije.

U odnosu na njih, njihov generacijski vršnjak, general Tihomir Kundid, načelnik Glavnog stožera OS RH, bio je aktivnim sudionikom Domovinskog rata te se danas nepotrebno nalazi u procijepu opisanih političkih, a u biti osobnih svađa. Nevjerojatno je to da političari koji su na riječima tako borbeni nisu imali potrebu na bilo koji način participirati u stvarnim borbama u prvoj polovici 1990-ih. Makar u logistici i administraciji.

Zato bi se danas, kada se vode neke druge geostrateške borbe, čijim utjecajem i Hrvatska može biti zahvaćena na poprilično nepredvidljiv način, morali ponašati kao odgovorni upravljači s jasnim ovlastima i mandatom. Unutar sebe posvađana te nalik brodu bez smjera usred nemirnog mora, Hrvatska je zaglavila unutar nekog oblika 'konfliktokracije' u kojoj se na vlasti održava pomoću permanentnog izazivanja sukoba, počesto ispraznih.

Umjesto lomljenja koplja tko će predstavljati zemlju na mimohodu na Elizejskim poljanama, aktualna hrvatska izvršna vlast trebala bi usuglasiti makar pet-šest ključnih vanjskopolitičkih ciljeva i načina njihova ostvarivanja, od položaja države u Europskoj uniji i NATO-u te na jugoistoku europskog kontinenta, preko odnosa prema najtežim sukobima u svijetu, do interesnih veza sa zemljama izvan Europe, radeći i na pojedinim bilateralnim i na multilateralnim odnosima.

Jer kada nekomu treba zorno objasniti hrvatsko vanjskopolitičko mišljenje o bilo čemu, sve se svodi na svađe. Danas-sutra izvršnu će vlast u zemlji sigurno obnašati netko drugi, ali propuštene prilike neće se moći nadoknaditi, i to na štetu standarda hrvatskih građana. Stoga nije loše razmisliti o kravatama ne samo kao o modnoj, nego i kao o vojnoj poruci u Parizu.