PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Tko će zajahati kineskog zmaja, a tko američkog orla?

Čačić HNS Kina

Čačić HNS Kina

Izvor: Promo fotografije / Autor: HNS

Hrvatska treperi poput suhog lista između američkih geostrateških naredbi, briselskih političkih obveza i kineskih neizvjesnih obećanja. Amerikanci još ne žele ulagati u ovakvu Hrvatsku, Bruxelles je drži na vrlo kratkom političkom lancu (samo s nama, a nipošto i s Rusima), a Kina bi željela hrvatske ceste, luke i energetska postrojenja, ali još strpljivo čeka u samonametnutoj pričuvi

Dvije najmoćnije zemlje svijeta ne mogu biti različitije kada se radi o gotovo istovremenim izborima budućih vođa. U Americi je republikanski protukandidat Mitt Romney izabrao mogućeg potpredsjednika (Paul Ryan) za izbore 6. studenog, u znaku velike medijske, političke, stranačke i ideološke pompe, u Kini se već danima u jednom strogo zaštićenom ljetovalištu (Baidahe) sastaju vodeći ljudi jedine kineske vladajuće stranke (komunisti) kako bi u neprozirnom svijetu dogovorili imena novih dvadesetak moćnika (sedam od osam članova Izvršnog biroa, petnaest od dvadeset i pet članova Politbiroa) koji će biti službeno potvrđeni – kako se nagađa – na 16. partijskom kongresu ovog listopada. To neće biti parlamentarni i demokratski izbori, ali se na njima određuju stvarni kineski vlastodršci. O Amerikancima se zna sve, o Kinezima tek ponešto nagađa, ali u tom globalnom sukobu izbornih, političkih i medijskih modela, Kina još nedodirljivo brani mjesto druge gospodarske sile svijeta, bez obzira što joj mnogi proriču ekonomsku propast, dok dežurni zapadni katastrofičari jedva mogu pronaći ponekog i ponešto, kako bi i dalje slobodno mahali pričama o povijesnom samoubojstvu kineskog jednostranačkog modela.

Pa ipak, Kina se mora mijenjati, a SAD ponovno pronaći sebe, budući da je Amerika još uvijek prva i najsnažnija, ali sve nemoćnija u novom globalnom ratu s novim prekooceanskim divovima (Kina, Indija, Brazil, JAR, Rusija). I u Americi je sve postalo kinesko na policama najbrojnijih dućana, a ovih su dana i Olimpijske igre bile užareno bojno polje između Pekinga i Washingtona po uzoru na nekadašnje hladnoratovske sukobe, u čemu su Amerikanci uspjeli u naumu da u Londonu (za razliku od Igara u Pekingu) pobijede Kineze (Amerikanci su osvojili 43, a Kina 38 zlatnih odličja), ali su se i Kinezi ipak vratili u Peking uzdignute glave, u ulozi strpljivog diva, koji može izgubiti poneku bitku, ali ostaje siguran u svoju konačnu pobjedu.

Kina uvijek ima vremena i uvijek pokazuje poslovičnu strpljivost u svim globalnim pothvatima, dok se Americi ponovno otvaraju neki stari i opasni razdori između onih koji nikome ne bi dali ništa, a za sebe htjeli sačuvati sve (republikanci Mitta Romneyja) i onih koji su u domaćoj i vanjskoj politici već gotovo svima gotovo sve obećali (demokrati i Obama), a sada postali izuzetno ranjivi, u gotovo nerazmrsivom klupku između proračunskog kraha i nezamislivih dugova, propalih ratova i nedovršenih socijalnih reformi. U tom svijetu nesavršenih divova, Europska unija u cjelini ostaje najmoćnija gospodarska sila, bez obzira na krizu eura, nejasnu budućnost i rasprodaju ideala, a kada bi se sve njezine olimpijske medalje stavile u istu vreću, bila bi još jača i od Kine i Amerike. Bila bi, kada bi bila ono što još nije, a možda i nikada biti neće – europska federacija, a ne talac sitničavih nacija.

Željko Lukunić/PIXSELL

Željko Lukunić/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Željko Lukunić/PIXSELL

Zoran Milanović s predsjednikom kineske skupštine
Gdje je tu Hrvatska…

U tom zamršenom sukobu najrazličitijih silnica, Hrvatska treperi poput suhog lista između američkih geostrateških naredbi, briselskih političkih obveza i kineskih neizvjesnih obećanja. Amerikanci još ne žele ulagati u ovakvu Hrvatsku, Bruxelles je drži na vrlo kratkom političkom lancu (samo s nama, a nipošto i sa Rusima), a Kina bi željela hrvatske ceste, luke i energetska postrojenja, ali još strpljivo čeka u samonametnutoj pričuvi, budući da Hrvatska nije Afrika koju su Kinezi velikim dijelom kupili po načelu 'parče po parče'. U tim kineskim preskocima, ovih su dana ponovno oživjele priče kako bi Kinezi mogli biti oni jedini koji bi se mogli isprsiti sa 2,5 do tri milijarde eura, koliko bi koštalo koncesijsko pravo na gospodarenje sa 1200 km hrvatskih autoputova (slični su ugovori već praktički dogovoreni sa Srbijom), dok u Peking ovih mjeseci odlazi brojno hrvatsko gospodarsko izaslanstvo, kako bi se mnogo određenije dogovorili bar neki od velikih mogućih poslova.

U Kinu odlazi i ministar obrane Kotromanović, iako između Hrvatske i Kine nema baš nikakvih vojnih dodira, dok su predsjednik narodnog kongresa Narodne Republike Kine Wu Bangguo i predsjednik hrvatskog Sabora Boris Šprem nedavno u Zagrebu otvorili Konfucijev institut, instituciju koja bi trebala kulturno i gospodarski osnažiti dobre političke odnose između dviju zemalja. U povodu dvadesetogodišnjice kineskog priznanja Hrvatske, nova je Vlada najavila novo hrvatsko-kinesko proljeće, bez obzira na sve dosadašnje propuštene prigode. U Hrvatskoj je prije nekoliko godina boravio i kineski predsjednik, kao jednoj od rijetkih europskih zemalja, ali se sve ipak svelo na ceremonijalne naklone, dok bi u bliskoj budućnosti kinesko zanimanje za Hrvatsku, moglo konačno iskoračiti iz dućana sa najjeftinijom plastičnom robom i na najveća hrvatska gradilišta. Barem onoliko koliko to ne bi ljutilo Washington, a zabrinjavalo Europsku uniju.

Željko Lukunić/PIXSELL

Željko Lukunić/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anic/PIXSELL

Bivši i sadašnji hrvatski dužnosnici na proslavi Godine zeca
…a što Kina želi od nas?

Kina treba velika tržišta, ali ne zaboravlja niti ona mala, koja čine onu prirodnu kopču s onim najvećima. Zbog toga je i mala Hrvatska velika u kineskim očima, ali samo uz obnovljenu riječku luku, dvosmjernu nizinsku željeznicu do Srednje Europe i izgradnju velikih energetskih divova. Ono što zanima Kinu, mnogo je bliže nekim hrvatskim snovima, od onoga što traži Europa, ili zahtijeva Washington. Kinesko gospodarstvo se više ne razvija tako munjevito (ovog proljetnog kvartala je poraslo samo za nekih 7.6 posto), a samo u Pekingu je izgrađeno oko četiri milijuna suvišnih stanova, dok tračnicama jure prazni supervlakovi. Sve je više mostova koji nikuda ne vode, praznih aerodroma i nepotrebnih tvornica, ali je Kina ostala najveći svjetski izvoznik, koji se može pohvaliti sa tri od deset najvećih svjetskih kompanija (izvor: Forbes, 2011.), dok trenutačno bilježi najnižu inflaciju u posljednjih trideset mjeseci, a ostaje možda jedina na svijetu, u kojoj pojeftinjuje hrana (prošloga je tjedna svinjetina pojeftinila za 18,7 posto), a rastu plaće.

I Kinu more kriminalni, politički i korupcijski skandali u samom vrhu države, i u Kini traje rat elita, od kojih neke prividno zagovaraju novu ravnopravnost po maoističkim načelima , a u potaji gomilaju milijune na vlastitim inozemnim računima, ali je i u takvoj Kini, potpuno iščeznuo kult ličnosti, pa su se partijski predvodnici pretvorili u birokrate u tamnim odijelima, koji u prvom redu žele sačuvati stabilnost, a ne grabiti jeftinu popularnost. U tome tajanstvenome svijetu, još uvijek ništa ne znače tweetovi relativno rijetkih disidenata, i još manje rjeđi štrajkovi, koji se u pravilu prekidaju još istoga dana. U izboru između samozatajne stabilnosti i demokratske predizborne galame, većina Kineza se boje bilo kakvih radikalnih promjena koje bi mogle ugroziti i osporiti trideset godina neprekinutog rasta, bez obzira na socijalne razdore, korupciju, zagađivanje okoliša i neprekinutu partijsku diktaturu. Kineski gospodarski zmaj više ne riga neprekinutu vatru, ne maše oštrim kandžama i ne ubija munjevitim repom, dok gospodarstvo ne može cvasti unedogled samo na dirigiranim državnim steroidima, ali oni koji već sada predviđaju kineski krah, nikada i nisu vjerovali da će Kina može biti ono što je postala danas, bez obzira na odbačeni politički model, beskonačne potrebe, neizbrojivo stanovništvo i gotovo nesavladivi prostor.

Kina se mora mijenjati, ali Kina ne želi mijenjati ništa bitno, kako sutra ne bi uništilo danas, a Obamini republikanski protivnici traže radikalne promjene, kako bi sutra ponovno postalo jučer, u tvrdokornoj ideološkoj zabludi da SAD može ostati svemoćan u ulozi svjetskog policajca, a opći boljitak spasiti nadzorom najmoćnijih kapitalističkih predatora. Bez novih poreza za bogate i Obaminog zdravstvenog osiguranja, u čemu im, kako dokazuju najnovije ankete, nije pomogao niti ovaj izbor konačnog potpredsjedničkog kandidata, koji je svojedobno zaradio zavidan medijski odjek, kao autor 'alternativnog državnog proračuna' na temeljima 'čiste republikanske filozofije'. Oni prozivaju Obamu kao 'eurosocijalista', a krah srednje klase objašnjavaju prevelikim državnim ovlastima. I tako se u SAD-u u ovom trenutku obnavljaju mučne ideološke bitke dok se u Kini i dalje pokorno šuti, kako neke neugodne i neizvjesne teme ne bi ugrozile trenutačnu gospodarsku dobrobit. A prosječni Hrvat sve češće obilazi jeftine kineske dućane, a sve manje prati čak i američke izbore. Njegov se svijet sveo na puko preživljavanje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi