Tito je simbol svih poraza nekoliko hrvatskih generacija – to je ključna poruka istupa Ive Bance sa subotnjeg skupa u Zagrebu gdje se već šestu godinu zaredom traži brisanje imena Josipa Broza Tita s jednog od centralnih zagrebačkih trgova. Profesor povijesti svoju je tvrdnju elaborirao optužujući Tita da je „svojim direktivama omogućio Bleiburg i križne puteve, potpisao stotine jama u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini te mu je ime resilo golootočki logor“.

Sve spomenuto nesporne su povijesne činjenice. Povjesničari se, doduše, još spore oko toga je li Tito osobno potpisao zločine, premda je sigurno da se bez njegova znanja tako masovna stradanja nisu mogla dogoditi. Ali jednako su tako nesporne povijesne činjenice da je Tito simbol pobjeda mnogih hrvatskih generacija. Prije svega one u Drugom svjetskom ratu, koja je omogućila da se Hrvatska nađe na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Ta je koalicija krojila poslijeratni svijet, uključujući i državne granice. Da nije bilo snažnog partizanskog pokreta pod Titovim zapovjedništvom, tko zna što bi nakon fašističke, zločinačke i poražene Pavelićeve NDH bilo od Hrvatske.

Tito sigurno nije crno-bijela ličnost. Njegove pobjede hrvatska država baštini, zločine je osudila. Kad bi se trgovi i ulice zvali samo po junacima bez mane, sva bi Hrvatska bila bezimena. Gledati Tita samo u kontekstu zločina invalidna je i zlonamjerna simplifikacija. Čudna za jednog povjesničara, štetna po nacionalne interese hrvatskog naroda i države ako bi prevladala.