KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Svjetonazorski rat svih protiv svih

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 13.11.2013 09:57
  • Objavljeno 13.11.2013 u 10:00
U ime obitelji

U ime obitelji

Izvor: Pixsell / Autor: Željko Lukunić

Tzv. konzervativna revolucija ne crpi snagu samo iz sebe same, nego još više iz slabosti sadašnje vlasti. Njezin cilj nije srušiti Vladu 'do kraja godine', nego natjerati Milanovića i njegove ljude da se zbog nesposobnosti da se s ovim nose sami povuku

Ima barem jedna dobra stvar u ovom postrojavanju na desnici protiv ćirilice i istospolnih brakova. Pouzdano se zna da iza toga stoje HDZ i Kaptol, što oni više i ne taje, iako ni ne izvikuju na sav glas, očito za slučaj većih incidenata za koje ne žele preuzeti odgovornost. Ali, nakon što je tzv. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara podržao HDZ na proljetošnjim lokalnim izborima, a Glas koncila, plus sisački biskup Vlado Košić, započeli javnu kampanju za prolaz referenduma o braku, i slijepcu je jasno da je to to. I dobro je da je tako.

Kada se prije više od deset godina dogodio braniteljski 'ustanak' na splitskoj Rivi, što je najusporedivije s ovim danas, nije se znalo, ne zna se sasvim pouzdano ni sada, tko je iza toga stajao. Da li Ivo Sanader, uz podršku Crkve, ili Ivić Pašalić, također uz podršku iste Crkve. I sve se onda otegnulo još mjesecima, jer se kriza prelila u HDZ i razriješena je tek kada su Sanader i Pašalić odmjerili snage u borbi za čelno mjesto u stranci. Danas toga više nema, karte u HDZ-u su puno jednostavnije podijeljene i rasplet ne bi trebao biti kompliciran kao u ona vremena. To je nesumnjivi plus ovog što imamo sada.


Mesićev trik iz rukava

Postoji, međutim, i jedan veliki, baš veliki minus. Koliko god tadašnja trećesiječanjska vlast (Ivica Račan) bila na glasu kao neodlučna i mlitava, ona se prema maršu desnice postavila puno odlučnije nego današnja koalicijska vlast. Razliku nije, doduše, činio uvijek oprezni Račan nego Stipe Mesić. On je poznatim umirovljenjem grupe generala 2000. godine unio zrno nesigurnosti prevratnicima sa splitske Rive da i njih može stići isto (iako, realno, Mesić više nije imao u rukavu ništa slično). Ali, Račan je bezrezervno podržao Mesića, mada je o akciji umirovljenja generala samo okvirno bio upoznat, a kako čak nije znao kada će uslijediti, bio je zatečen jedva išta manje od nas ostalih.

A pogledajte kako to izgleda danas. Ugrubo govoreći, ulogu Mesića preuzeo je Zoran Milanović, koji se postrojavanju desnice suprotstavio na oba njena pola (brak, ćirilica), istina bez onog istančanog osjećaja za momentum koji je imao prijašnji predsjednik. Ali, u sadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću, koji bi ovdje uvjetno imao igrati ulogu Račana, on nema ni približnu podršku kakvu je Račan pružio Mesiću. Naprotiv, u Kukuriku koaliciji ga sasvim otvoreno, iako ne i javno, sumnjiče da je baš on forsiranjem dogovora s vukovarskim stožerašima ohrabrio jurišnike na ćirilićne ploče, što je sada eskaliralo u praktički svakodnevno kidisanje na ćirilicu. I to čak i na posve nedužnu makedonsku, a ne više samo 'zločinačku' srpsku.


Slabost Milanovićeve vlasti

Već ovaj detalj govori dovoljno jasno da tzv. konzervativna revolucija, kako su ovo što se posljednjih mjeseci zbiva nazvali liberalni mediji, ne crpi snagu samo iz sebe same, nego još više iz slabosti sadašnje vlasti. Istina, spomenuta revolucija napravila je vrlo promišljen korak naprijed kada ju se usporedi sa splitskom prethodnicom jer se opredijelila za legalistički 'marš kroz institucije', a ne više za pokazivanje sirove snage. Cilj nije srušiti Vladu 'do kraja godine', kako je u vrijeme splitskih događaja vatreno najavljivao Miroslav Tuđman, što je tom usporenom polupolitičaru najhrabrija izjava u životu, nego natjerati Milanovića i njegove ljude da se zbog nesposobnosti da se s ovim nose sami povuku.

Ali, sve to ne bi bilo toliko važno da aktualna vlast nije utrpala toliko autogolova da zaboli glava. Prije svega, ona je, kao i sve prethodne, zapostavila pitanja ekonomskog, socijalnog itd. razvoja. I pod utjecajem liberalno-demokratske ideologije koju je oduševljeno usvojila sva se bacila na zaštitu ljudskih prava – spolne ravnopravnosti, zaštite homoseksualaca, dekriminalizacije lakih droga.. Sve je to lijepo i krasno, ali jako podsjeća na to da si nađeš zgodan hobi koji te toliko osvoji da daš otkaz na poslu. Još gore, kada vlada ekonomska besperspektivnost i sve masovnija neimaština, svjetonazorska pitanja lako se pretvaraju u kulturni rat svih protiv svih, i to upravo gledamo.

Dalje, ako su već ljudska prava proglašena ultimativno važnim, besmisleno je da oko tog temeljnog pitanja razilaze glavni partneri u vladajućoj koaliciji, SDP i HNS, od kojih je prvi glasao za raspisivanje referenduma, drugi protiv. Besmisleno je i da sasvim različito gledaju na to da li postaviti pitanje ustavnosti tog referenduma pred Ustavni sud, pri čemu Milanović bojkotira taj Sud iz očitog uvjerenja da je on ekspozitura desnice, u čemu sigurno ima istine. Ali, zar onda uvlačenje Ustavnog suda u ovu priču nije bilo idealna prilika da ga se izvede na čistinu i da se cijeloj javnosti pokaže crno na bijelom da je tako. Usto, Ustavni sud izgleda kako izgleda zahvaljujući i SDP-u, koji je svojedobno pristao na jednu od najsramnijih trgovina s HDZ-om, koja je od njega napravila stovarište isluženih i poslušnih stranačkih trbuhozboraca, a ne provjerenih pravnih stručnjaka.


Lijevi rogovi u vreći

Svemu ovome treba dodati i kardinalan propust što se zakonski nije reguliralo da se referendumom ne smiju dovoditi u pitanje ljudska prava, jer da jeste ovo što sada gledamo jednostavno ne bi bilo moguće. Eto, u takvoj zbrci na liberalnoj ljevici događa se ovo najnovije postrojavanje radikalne desnice, kojoj je sposobnost usuglašavanja tradicionalno na nivou rogova u vreći, ali sada valjda i prvi put izgleda skladno i upareno. I to toliko da koalicijama vičniji i skloniji lijevo-liberalni blok, opet prvi put, mora učiti od nje, a ne obratno. Ali, je li to više uopće moguće ako je komunikacija između Milanovića i Josipovića pala toliko nisko da je gora od toga samo komunikacija Milanovića i Karamarka?!

Milanoviću jedno treba priznati. Josipović jeste potkapacitirani državnik kojeg sadašnji događaji više nose nego što bi on njima upravljao. Ali, što premijer na to ima reći ako njegov glavni čovjek za Vukovar, ministar Predrag Matić, brani ćirilicu, kako sam kaže, više razumom nego srcem, da bi u jednom trenutku čak rekao da osjeća želučano gađenje prema njoj?! U Josipovićevom slučaju barem smo pošteđeni tih gastroenteroloških potankosti. Poslije ovog, čovjeku ostaje samo žalosna dužnost da ustvrdi kako Milanović nije kompetentan da kritizira Josipovića. Dobro, a ima li netko tko jeste? O da, ima, citirat ću jednoga koji je ovih dana rekao da je Josipović 'pokrenuo lavinu' vukovarskih događaja time što je u povodu oslobađajuće presude Gotovini i Markaču primio, i to u uniformama, generale koji su po kazni umirovljeni spomenute 2000. godine.

Ali, to je izjavio bivši predsjednik Stipe Mesić. Čovjek iz prošlih vremena, kada su se ove stvari rješavali puno odlučnije i efikasnije nego danas.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!