KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Strah golmana od penala

  • Autor: Darko Polšek
  • Zadnja izmjena 06.11.2013 16:45
  • Objavljeno 06.11.2013 u 16:45
Širokov promašio penal

Širokov promašio penal

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Nekoć davno, godine 1970., naš omiljeni književni neprijatelj, prijatelj Slobodana Miloševića, austrijski pisac Peter Handke, napisao je zgodnu knjigu Strah golmana od jedanaesterca. Nedugo potom, po njoj je Wim Wenders snimio film. Knjiga je navodno bila strašno važna za književnost njemačkog govornog područja. Premda sadržaj knjige nema nikakve veze s njezinim naslovom, niti s pravom temom današnje kolumne, Handke čitatelju ipak pokušava objasniti naslov knjige: ‘Samo golmanu koji se ne miče, izvođač jedanaesterca loptu puca u ruke’

Pred nekoliko godina skupina izraelskih znanstvenika dokazala je Handkeovu tezu. ‘Pri jedanaestercu u nogometu’, piše švicarski autor Rolf Dobelli u netom objavljenoj, a već slavnoj knjizi Umijeće jasnog mišljenja, ‘lopti od pucača do gola treba manje od 0.3 sekunde. Golman nema dovoljno vremena da prati putanju lopte. On mora donijeti odluku prije negoli je lopta upućena. Izvođači jedanaesteraca pucaju posred gola jednu trećinu lopti, drugu trećinu plasiraju udesno, a treću trećinu ulijevo. Golmani su to sigurno uočili. Ali što oni čine? Oni se bacaju ulijevo ili udesno, i rijetko ostaju stajati na mjestu – premda otprilike trećina svih lopti završava upravo po sredini. Zašto pobogu svojim bacanjem ulijevo i udesno izbjegavaju obraniti sve te jedanaesterce? Odgovor je jednostavan: zbog dojma. Izgleda impresivnije, i mnogo manje neugodno baciti se na krivu stranu, negoli ostati zaleđen na mjestu i gledati kako se lopta kotura pored golmana.’


Pristranost 'akcije'

Postupci kojima stvaramo dojam da smo nešto učinili, premda su posljedice našeg djelovanja lošije negoli da nismo radili ništa, u bihevioralnoj se ekonomiji zovu pristranosti činjenja ili aktivnosti. ‘Svi problemi čovječanstva proizlaze iz ljudske nesposobnosti da mirno sjede u svojoj sobi,’ pisao je nekoć Blaise Pascal. Pristranost aktivnosti pojavljuje se u situacijama u kojima nedostatak jasnoće nadomještamo uzaludnom hiperaktivnošću – aktivnostima koje stvaranju još zamršenije, neizvjesnije i kontradiktorinije stanje. Takve se pristranosti, piše izraelska ‘dokazna’ skupina pod vodstvom Michaela Bar-Elija, pojavljuju kod mladih policajaca kada ‘ulijeću’ u tučnjave po krčmama: umjesto da pijance malo puste da se ispušu, pri pokušaju da razdvoje zaraćene strane, oni svojom intervencijom često izazivaju i više nasilja. I liječnici, suočeni s nedijagnosticiranom bolešću radije biraju ‘akciju’ i intervenciju, negoli da čekaju pojavu jasnih simptoma, čime često ugrožavaju pacijentovo zdravlje. A mladi investitori hiperaktivnom kupovinom i prodajom često ugrožavaju mirne burzovne dane za svoj portfolio.

‘Za nas je neaktivnost kardinalno zlo’, piše Dobelli, ‘jer za ispravnu odluku – čekanjem – ne dobivamo nikakvu čast ili medalju za zasluge. Društvo općenito više voli impulzivnu akciju od pametnije strategije ‘pričekaj-i-vidi’.’ Bolje se osjećamo kada smo nešto učinili, premda s lošijim posljedicama, negoli da nismo pokušali baš ništa, zar ne?


Učinite nešto – učinite bilo što!

Premda se čini da mi, na ovim ‘našim prostorima’, češće bolujemo od suprotne bolesti – bolesti ‘nečinjenja’, koju obično zovemo letargijom, apatijom ili lijenošću, za sve veći broj građana pristranost akcije sve češće postaje prvi izbor.

Treba li spasiti djevojčicu od smrtonosne bolesti, svojim dobrovoljnim prilozima stvorit ćemo zakladu, i dugo nakon smrti djevojčice, oko prikupljenog novca prepirat će se roditelji i voditelji zaklade. Za ‘trigger happy’ ekonomiste već je odavno vrijeme za devalvaciju i inflaciju, kako bi se stvorio dojam da se ‘barem nešto’ čini za domaću ekonomiju.

Trebamo zaštititi domaće građane pred stranim uhidbenim nalozima? Nema problema: izglasat ćemo Lex Perković, da se pokaže kako smo nešto pokušali učiniti. Pritom smo naravno izgubili vrijeme i energiju za smislenija djela a o vanjsko-političkom kredibilitetu da i ne govorimo. Dodatno smo polarizirali javnost. A to ćemo potom pokušati primiriti promjenom Ustava, još jednom sličnom ‘akcijom’, naime lijekom gorim od same bolesti. Koliko bi bolje bilo da nismo učinili – ama baš ništa!

Puno babica – kilavo dijete (previše kuhara kvari obrok)

Političari su majstori hinjenih obrana pri jedanaestercima. Istina je da smo mi, igrači, navijači, gledatelji, raja, u žaru igre bili malo pregrubi pred golom, ali – hej! još uvijek od golmana očekujemo čudo! Nešto ne valja s resorom? Nema problema, donijet ćemo novi zakon, promijeniti Ustav, izglasati amandmane, smisliti uredbe, kreirati poticaje. Dodat ćemo namet ovdje ili ondje. I naposljetku naš zečić od marcipana više neće biti niti nalik na zečića, niti će imati okus po marcipanu. A potom igra kreće ispočetka. Stvorit ćemo nov, poboljšani zakon, poboljšani Ustav, poboljšane podzakonske akte, nove poticaje i namete. Pa nešto moramo učiniti, zar ne?


Glumljenje politike

I upravo zbog toga se političari – predvidljivo - bacaju nalijevo i nadesno ne bi li sačuvali obraz kod penala. Ali ta percepcija da političari a. ili samo glumataju da nešto rade, ili b. ne rade ništa kada bi trebali donijeti važne odluke, velik je broj ljudi naveo na zaključak da je izlaz iz te dileme radikalizacija tih pogreški. A najzanimljivije prijedloge golmanu (i javnosti), i najkreativnija aktivistička rješenja za problem jedanaesterca, danas sve češće nude – glumci! Celebrities! Njihovo rješenje, koje možemo nazvati Wag the Dog, ukratko je sljedeće: Ako je hiniti aktivnost zbog javne predstave i dobrog osjećaja – ‘grijeh činjenja’, greška će možda nestati kada je dramatično zaoštrimo i radikaliziramo. Možda je cijeli svijet samo teatar (spektakl) u kojima su žrtve tek fiktivne: onda je ljepše imati barem kakav-takav dramatski klimaks.

Primjerice, veliki gost zagrebačkog Subversive film festivala, Oliver Stone, smatrao je Bin-Ladenov teroristički napad na SAD opravdanim: ‘Velike korporacije koje stvaraju prosječne filmove dio su razloga zbog kojih je bin-Laden stvorio plan 11. rujna…Te korporacije kontroliraju ideje. I napad 11. rujna imao je upravo tu poruku: j… se! j… takav poredak.’ A sistematsko rješenje socijalnog problema holivudske nekreativnosti Stone je potražio kod svog velikog prijatelja Fidela Castra. A poznati glumci, poput Sean Penna, Susan Sarandon, Harry Belafontea i Kevin Spaceya, sličan savjet za aktivniju promjenu svijeta potražili su kod još jednog velikana ‘pravedničke svjetske akcije’ –comandantea i jefea Huga Chaveza.

Američkim aktivističko-kreativnim rješenjima krize prošli su se tjedan pridružili i britanski glumci, uglavnom komedijaši, poput ‘oporavljenog ovisnika’ i novokomponiranog mesije - Russella Branda. ‘Nikada nisam glasao’, piše Brand. ‘Poput većine ostalih posve sam razočaran politikom. Političare smatram prevarantima i lažovima, a postojeći politički sustav nije ništa drugo doli birokratsko sredstvo za unaprjeđenje koristi ekonomskih elita. Mislim da je mnogo snažniji politički akt potpuno odbaciti sadašnju paradigmu. Zanima me totalna revolucija svijesti i našeg cijelog društvenog, političkog i ekonomskog sustava, ali to nije predmet glasanja… Volim malo kaosa, tko god da ga stvara. Ukidanje normalnosti vitalan je korak svake revolucije. Obožavam spektakl poremećaja, čak i kada je trivijalan.’ Brandovoj cold-turkey eskapadi pridružili su se i drugi komičari, pa je naposljetku čak i ‘aktivistički’ The Guardian svima preporučio da ‘začepe’.

I mi imamo glumačke aktiviste Brandova i Stoneova kova. Naš poznati glumac, prošli tjedan primjerice, za Hrvatski je radio napisao: ‘Današnje telekomunikacije uz pomoć zlokobnog PR marketinga omogućile su nekolicini mega-sisavaca, predatora, da posišu, iscrpe i požderu sve što se posisati, iscrpiti i požderati može i da’. I kada bismo se svi zajedno potrudili, bilo bi lako ukloniti predatore i mega-sisavce koji nam samo zagorčavaju život.

Poruka golmanu: Pobuni se!

Za spomenute glumce-mesije, revolucionare, rješenje straha golmana od penala još su veće količine gorespomenute aktivističke iracionalnosti. Političari se radi dojma bacaju ulijevo i udesno: riječ je, međutim, o tome da se ukinu uvjeti u kojima golman uopće mora glumiti da brani gol. Riječ je o tome da se ukine jedanaesterac. Riječ je o tome da se ukine nogomet! Samo takva radikalna, izravna akcija ima smisla! Samo takva akcija ukida glumatanje!

‘Makni stative i okvir gola. Tako će nestati problem jedanaesterca, a golman više neće imati problema s bacanjem ulijevo i udesno, niti s lažnim dojmom da je nešto pokušavao riješiti. Kada maknemo vratnice, iracionalnost aktivističkog dojma – pfu - odjednom nestaje! Uostalom: koga briga za nogomet! Natjeravanje dvadesetorice po travnjaku samo perpetuira i prikriva postojeće odnose kapitala. To je ionako oduvijek bila igra eksploatacije, u kojoj su mega-sisavci predatori sebi uzimali nogometni višak vrijednosti, a publici pružali tek ‘opijum za mase’. I ako nekome bude žao što ćemo nogomet ukinuti – nema veze, krenut ćemo s nekom drugom igrom – recimo ragbijem. U toj igri barem neće biti jedanaesterca.’

A do tada, dok ljudi ne budu zreli da shvate kako je izvor aktivističke iracionalnosti ustvari nogomet kao takav, glumci nude i dodatno rješenje: Zašto golman, na primjer, umjesto sa sredine gola, ne bi jedanaesterac branio samo s lijeve (ili desne) vratnice? Tako će imati samo jedan, dosljedan izbor: trčati isključivo nalijevo ili trčati isključivo nadesno. Istina, tako će golman još teže obraniti jedanaesterac. Ali će barem raskrinkati iluziju da je uopće imao izbor.

Greška nečinjenja

Političari u demokraciji nalaze se između čekića (greške) činjenja i nakovnja (greške) nečinjenja.

Zamislite da ste šef državne kontrole lijekova, i da morate odlučiti o podobnosti lijeka za liječenje nasmrt bolesnih pacijenata. Predloženi lijek ima fatalne sporedne efekte: on spašava 80% ali ubija 20% pacijenata. Većina ljudi donijet će odluku protiv uvođenja lijeka, unatoč činjenici da bi za 4/5 pacijenata ona predstavljala spas. I kada javnost okrutno prosuđuje političare, trebala bi barem katkada razmisliti: a kako bismo mi postupili na njihovome mjestu? I ako ste na gornji zadatak odgovorili kao i većina (‘Bolje je ne činiti ništa – ne dati dopuštenje za lijek’), dobili ste i odgovor na pitanje zašto političare danas tako često doživljavamo kao disfunkcionalne! Oni isuviše često samo slijede intuicije o tome da je bolje ne činiti ništa negoli nekome naštetiti, ili hiniti djelovanje radi boljeg dojma. Greške koje bismo zbog općeljudske iracionalnosti i mi vrlo vjerojatno činili na njihovome mjestu. Političare to naravno ne lišava odgovornosti. Ali nam pruža barem djelić razumijevanja zašto svatko tko dođe na vlast radi iste (ili slične) greške. I zato je teško vjerovati da bi ‘ukidanje nogometa’ i ‘pokretanje vitalnoga kaosa’ bilo što promijenilo u logici situacije i na toj našoj urođenoj iracionalnosti. Osim što bi olovo zamijenilo loptu. Ali tada ćemo umjesto golmanove dileme prepričavati onu iz vica o Muji - kako da ljuljanjem ‘zaje… snajper’.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!