Ovaj oružani sukob, koji prijeti prerasti u punokrvan rat, na papiru izgleda gotovo banalan: dvije budističke monarhije prepiru se oko hrama na stijeni i nekoliko crta na karti. U stvarnosti je tajlandsko-kambodžanski spor višestruko čvorište povijesnih trauma, nacionalizma i geopolitike u kojemu se sudaraju Peking i Washington, a međusobno se gurkaju i Kinezi i Indijci.

Hram na litici i sjene kolonijalnih karata

Da bismo razumjeli zašto se danas puca na granici Tajlanda i Kambodže, moramo se vratiti u poprilično daleku prošlost.

Srednjovjekovno Kmersko Carstvo, sa središtem u Angkoru, stoljećima je dominiralo kopnenim dijelom jugoistočne Azije. Kulturni tragovi te moći prisutni su u religiji i arhitekturi diljem Tajlanda, današnje tajsko pismo izvedeno je iz kmerskog pisma te se potonje i dalje koristi za liturgijske tekstove u Tajlandu.

Međutim, nakon kmerske dominacije, od 14. stoljeća u prvi plan izbijaju sijamska kraljevstva te postupno potiskuju oslabljeni Angkor. Za Kambodžane to razdoblje nije samo povijest, već nacionalni mit o gubitku, razdoblje u kojem se kraljevstvo smanjuje, stanovništvo se deportira, a hramovi se pljačkaju.

U 19. i početkom 20. stoljeća u priču ulaze kolonijalne sile. Francuska uspostavlja protektorat nad Kambodžom i počinje povlačiti formalne granice između svoje Indokine i Sijama. Karte crtaju francuski geodeti, a Sijam ih u jednom trenutku de facto prihvaća, dijelom zato što pokušava preživjeti između utjecaja različitih sila, a dijelom zato što je logika moderne države nalagala jasno definiranje granica, a ne tek fluidnih zona utjecaja.

Iz tih zemljovida izrodio se i današnji simbolički epicentar sukoba – hram Preah Vihear, smješten na dramatičnoj litici iznad kambodžanske nizine, tik uz današnju granicu. Kada je 1962. godine međunarodni sud presudio da ovaj hinduski hram posvećen božanstvu Šivi pripada Kambodži, pozivajući se upravo na kolonijalne karte, Tajland je doživio pravni i emotivni poraz. Ne samo da su izgubili hram, već su ga izgubili zbog karata koje su iscrtavali kolonijalni službeni, a ne domaći monarsi. Presuda, međutim, nije jasno riješila status okolnog područja, što je stvorilo pretpostavke za buduće sukobe.

Dvije monarhije, dvije traume

Tajland i Kambodža su na prvu slične zemlje. Obje su ustavne monarhije, obje većinski slijede teravada budizam te su obje duboko hijerarhijski ustrojena društva u kojima vojska i tradicionalne elite imaju nerazmjernu moć i utjecaj. Međutim njihova povijest u 20. stoljeću ne može biti različitija.

Tajland je jedina država kontinentalne jugoistočne Azije koja formalno nije bila kolonija, baš poput Etiopije u Africi. Ta činjenica proizvodi specifičnu mješavinu nacionalnog ponosa i kronične nesigurnosti. Država je nizala ustave i vojne udare, ali je u kolektivnom sjećanju ostala 'uspješna' jer je izbjegla kolonijalno poniženje, očuvala monarhiju te ostvarila gospodarski rast. Budizam i kralj tradicionalni su stupovi 'tajstva', a bilo koja kritika monarhije strogo je ograničena drakonskim zakonima o uvredi krune.

Kambodža je pak preživjela jedno od najbrutalnijih poglavlja suvremene povijesti. Režim Crvenih Kmera (1975.-1979.) ubio je oko četvrtinu stanovništva pogubljenjima, glađu i prisilnim radom. Zemlja je izašla iz tog košmara kroz vijetnamsku intervenciju, građanski rat provijetnamskih komunista i Crvenih Kmera te višegodišnju međunarodnu izolaciju. Pariški mirovni sporazumi 1991. godine i UN-ova misija donijeli su formalni mir i obnovu monarhije, ali stvarna moć brzo je otklizala u ruke Hun Sena, dugovječnog premijera koji je 1997. godine državnim udarom konsolidirao vlast. Danas Kambodžom vlada njegov sin Hun Manet, ali otac i dalje vuče konce u pozadini.

Za Kambodžu pitanje teritorija i kulturne baštine nije samo geopolitička igra – to je pitanje opstanka nacije nakon genocida i stoljeća smanjivanja teritorija. UNESCO-ova zaštita kulturne baštine, hramovi, arheologija – sve to služi reafirmaciji ponosa.

Za Tajland su pak granični sporovi potraga za potvrdom suvereniteta države koja je cijelo stoljeće balansirala između kolonijalnih carstava. I jedna i druga strana u sukob oko hrama ugrađuju narativ o opstanku i slobodi nacije.

Od kulturne suradnje do pograničnih čarki

Sredinom 2000-ih Kambodža je odlučila kandidirati Preah Vihear za upis na popis svjetske baštine, a tajlandska vlada je u jednom trenutku podržala tu kandidaturu. Međutim, umjesto da to bude primjer regionalne suradnje u području kulture, u Bangkoku je taj potez označen kao teška izdaja. Prosvjedni pokret žutih košulja tadašnju je vladu optužio za prodaju tajske zemlje te je tako hram na stijeni došao u žižu dnevne politike.

Između 2008. i 2011. godine niz incidenata prešao je u ozbiljnije oružane sukobe u kojima je poginulo ukupno četrdeset vojnika i civila, a zbog granatiranja hramova i sela tisuće su postale izbjeglice. Nakon diplomatske bitke u ASEAN-u, u UN-u i pred Međunarodnim sudom u Haagu, 2013. godine cijela litica na kojoj se nalazi hram priznata je kao dio Kambodže, no pitanje šire okolice ostalo je neriješeno, što je značilo da nisu stvoreni uvjeti za pozitivni (odsutnost povoda za oružani sukob), već samo negativni mir (odsutnost oružanog sukoba).

Godine 2025. priča ulazi u novu, opasniju fazu. Nakon niza incidenata s poginulim i ranjenim vojnicima, duž više segmenata granice izbijaju otvoreni sukobi. Tajland prvi put nakon dugo vremena koristi vojne lovce F-16 protiv ciljeva u susjednoj državi, pogranična sela ponovno su raseljena, a dodatni problem predstavljaju minska polja. Uz minski sumnjiva područja preostala iz kambodžanskog građanskog rata, tu su i novopoložena eksplozivna sredstva.

U toj drami ne sudjeluju samo Bangkok i Phnom Penh, jer u kadru su neizbježno i Peking, Washington i New Delhi.

Kineska isturena točka

Od svih članica ASEAN-a, Kambodža je u najčvršćem kineskom zagrljaju. Kina financira i gradi infrastrukturu, od cesta do energetike, i gura Kambodžu u svoju globalnu inicijativu Pojas i put. Posebno se ističe pomorska baza Ream, koja je formalno kambodžanska, no ustvari postoje snažne indicije za to da kineska vojska ima povlašten pristup u nju. Također je važno spomenuti kanal Funan Techo, megaprojekt od 180 kilometara kojim bi se glavni grad Phnom Penh povezalo s jedinom dubokomorskom lukom (Sihanoukville) te time prekinulo ovisnost o vijetnamskim lukama. Ovim projektom Peking dobiva dodatni izlaz prema Indijskom oceanu.

Hun Sen i njegov sin u ovakvom aranžmanu vide idealnu situaciju u kojoj dobivaju novac, infrastrukturu i političku podršku iz Pekinga bez 'demokratskog dociranja' Sjedinjenih Država i EU-a. Amerikanci su krajnje nezadovoljni ovakvim razvojem događaja te su skresali vojnu suradnju i krenuli s javnim kritikama kambodžanskog režima (formalno demokracija, de facto jednostranačka diktatura). Washington i dalje financira njihove projekte poput razminiranja, no odnos je bitno narušen.

Stari američki saveznik, novi kineski partner

S druge strane granice stoji država koja je formalno saveznik SAD-a još od Hladnog rata. Tajland nosi status važnog američkog saveznika izvan NATO-a, ima dugu tradiciju vojnih vježbi provedenih s Amerikancima te posjeduje arsenal zapadnog oružja. No u posljednja dva desetljeća Kina postaje glavni trgovinski partner i veliki investitor, od industrijske proizvodnje do nekretnina.

Simbol te promjene je kinesko-tajlandski projekt brze željeznice Bangkok – Nong Khai, zamišljen kao dio kopnenog koridora koji povezuje kinesku provinciju Yunnan s jugom kontinenta. Projekt kasni, poskupljuje i generira političke kontroverze, ali uživa ugled u javnosti te nitko u Bangkoku ne želi izgledati kao da odbija 'povezivanje' s Kinom.

Tajland na to odgovara političkim hedgingom, osiguravanjem od različitih rizika i ishoda suradnjom s više suprotstavljenih strana. Istodobno kupuje oružje od Kine i održava savez s Amerikancima, sudjeluje i u kineskim i u američkim vojnim vježbama, prihvaća projekte poput Pojasa i puta, ali je i član američkog Indopacifičkog ekonomskog okvira za prosperitet (IPEF). Cilj nije odabrati stranu, nego izvući maksimalnu korist od obje, a pritom zadržati autonomiju vojske i monarhije kao ključnih institucija u zemlji.

Indija: Tiha treća sila

U pozadini kinesko-američkog rivalstva u delti Mekonga djeluju Indijci. Pod sloganima Look East i kasnije Act East, New Delhi već desetljećima pokušava jačati veze s jugoistočnom Azijom kao protutežu kineskom utjecaju. Tajland pritom igra ulogu kopnenog i pomorskog mosta. Indijske i tajlandske mornarice vježbaju u Bengalskom zaljevu i Andamanskom moru, razvijaju se planovi za cestovno povezivanje Indije i Tajlanda preko Burme, a politički okvir pruža inicijativa Mekong-Ganga, u kojoj sudjeluju i Kambodža i Tajland. Indija nema kapacitet ni ambiciju preplaviti regiju kapitalom kao Kina, ali nudi alternativne izvore pomoći, ulaganja i, što u Phnom Penhu nije nevažno, kulturni narativ zajedničkog hindusko-budističkog nasljeđa.

Kambodža pritom koristi Indiju kao suptilnu protutežu, bez raskidanja veza s Pekingom, a Tajland u njoj vidi dodatni oslonac kako bi smanjio ovisnost o kineskom tržištu i tehnologiji. Kinesko-indijski pogranični sukobi na himalajskom području i rivalstvo u Indijskom oceanu samo pojačavaju motivaciju obiju sila da učvrste svoju prisutnost u Indokini.

Novi Hladni rat

Kada to sve spojimo s tajlandsko-kambodžanskim graničnim sukobima, dobivamo prilično nelagodnu sliku.

Iz perspektive Bangkoka, Kambodža više nije samo susjed s kojim se spori oko hrama i morskog podmorja, nego de facto kineska isturena točka, pa se svaki spor oko Preah Viheara i svaka rasprava o razgraničenju u Tajlandskom zaljevu čitaju i kao pitanje kineskog utjecaja – tko će sutra kontrolirati pomorske rute, potencijalna plinska polja i vojne luke – dok potezanje F-16 u obračunu na granici nije samo poruka Phnom Penhu, nego i signal Pekingu i Washingtonu da Bangkok još nije izgubio svoje zube.

Iz vizure Phnom Penha pak granični spor idealno je polje za demonstraciju domaćeg nacionalizma i vanjskopolitičke autonomije, jer pobijediti Tajland pred međunarodnim sudovima i izdržati njegov pritisak uz potporu Kine omogućuje režimu da glumi Davida pred Golijatom, a prizor Hun Sena u vojnoj jakni na prvoj crti, iako više nije premijer, školski je primjer toga kako autoritarni vođa koristi vanjskopolitičku krizu da potvrdi svoj status oca nacije.

Sve se to odvija pod svjetskim reflektorima u trenutku u kojem su i Peking i Washington nervozni. Kinezi ne žele da njihov pouzdani partner izgleda kao neodgovorni ratni huškač jer se Pojas i put slabo prodaju na prvoj crti bojišnice, a Amerikanci ne žele ozbiljan rat između dviju država koje bi u idealnom svijetu trebale biti dio 'stabilnog' Indopacifika, dok Indija iz prikrajka računa na to da svaki pritisak na kineske partnere otvara prostor njezinim inicijativama.

Naposljetku, ASEAN se, barem zasad, pojavljuje više kao kulisa nego kao režiser. Na papiru postoji regionalni okvir koji bi sve to trebao amortizirati, ali princip nemiješanja i odlučivanja konsenzusom znači da organizacija može sazvati izvanredni sastanak, poslati promatrače i pozvati na suzdržanost, no nema ni volje ni instrumenata da ozbiljnije pritisne dvije članice, pa tajlandsko-kambodžanski sukob postaje ogledalo šire dvojbe kako biti 'zajednica mira i suradnje' u regiji u kojoj se sudaraju Kina i Amerika, konkuriraju Kina i Indija, a malo koja članica je barem izborna demokracija.