KOMENTAR MARKA SANČANINA

Šibenske vojarne: kada grad skine uniformu

  • Autor: Marko Sančanin
  • Zadnja izmjena 28.11.2010 09:36
  • Objavljeno 28.11.2010 u 08:00
Šibensko-kninski župan Goran Pauk i gradonačelnik šibenika Ante Županović na Jamnjaku

Šibensko-kninski župan Goran Pauk i gradonačelnik šibenika Ante Županović na Jamnjaku

Izvor: Pixsell / Autor: Hrvoslav Pavić

Mogu li se nomenklature naših lokalnih samouprava doista nadati bogatom vojnom imetku na teritoriju njihovih gradova? Ili će se zbog proračunske besparice sav novac usmjeriti u državnu blagajnu?

Neke od njih, poput šibenskog gradonačelnika, neugodno je iznenadio oglas u novinama. Ured za državnu imovinu stavio je njihovo potencijalno nasljedstvo na bubanj. Vojna skladišta na Jamnjaku i Ražinama s pripadajućim zemljištem – ukupno 125.000 kvadrata građevinskog zemljišta početne vrijednosti 130 milijuna kuna – prodaju se, a da se pritom nije razgovaralo s gradskom upravom na čijem se teritoriju imovina nalazi. Ipak, istina nije jednostrana.

Dakako da nije riječ o zemljištu koje treba automatski smatrati gradskim. Premda je vojska iselila te se u našoj zemlji polako usvaja dobra praksa da se vojna infrastruktura daje na svrhovito korištenje lokalnim samoupravama, potrebno je i na lokalnoj razini dokazati određenu spremnost. Također treba znati da u ovom slučaju nije pokrenut postupak izvlaštenja niti je Grad Šibenik ta zemljišta tražio za neki gradski projekt. Od stanova za branitelje na Jamnjaku se odustalo.

Dobra je europska praksa da lokalna vlast najprije donese plansku dokumentaciju, regulativu prostornog uređenja i druge strateške razvojne planove (kako bi dokazala svoju spremnost i organizacijske kapacitete) pa se tek onda stječe osnova za dobivanje zemljišta. Umjesto toga, već nekoliko mjeseci lokalna vlast pokušava plasirati suprotnu argumentaciju koja se temelji na vrlo čudnoj ekonomskoj logici: 'Zašto bi mi izrađivali dokumentaciju i propisivali namjenu potencijalnim investitorima kada će se lokalna samouprava s njima lako dogovoriti oko neke javne namjene kad jednom imovina postane naša.' U Šibeniku se doista uglavnom govori o javnoj namjeni bivših vojnih prostora. Kao da isključivo javna namjena može koristiti građanima? Što je s neizravnom koristi za gradsku ekonomiju od potencijalnih komercijalnih investicija?

Treba znati da se ne radi samo o dvije nekretnine. Šibenik je grad bogate vojne prošlosti pa je sada, nakon što je konačno skinuo uniformu, broj neiskorištene vojne infrastrukture pozamašan. Iskorištenost površine tih objekata jedva prelazi 10 posto, premda objekti nude izvanredne razvojne mogućnosti. Neki su također i spomenici kulture – poput pomorske utvrde sv. Nikole. Ili, pak, posjeduju izvanredne ambijentalne kvalitete poput vojarne Minerska smještene u dramatičnom krajoliku morskog tjesnaca. Nije Šibenik izolirani primjer.

www.radiusnautica.com

www.radiusnautica.com

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Vis

Otok Vis je najbolji primjer za prostor koji bi pametnim korištenjem vojne infrastrukture mogao prosperirati. Vojska je otišla zajedno s posljednjim brodom Jugoslavenske ratne mornarice početkom 90-ih. Ubrzo je lokalna samouprava dobila na upravljanje gotovo svu infrastrukturu. Do dana današnjeg nije učinila ništa da se ona privede svrsi. Čak su onemogućili pozitivne kulturne inicijative da se vojni kompleksi u Gradu Visu prenamjene u ljetno edukativno i kulturno središte. Svojevremeno se pojavila enigmatična ponuda bogatog investitora iz Španjolske, ali on im već dugo ne piše. Od vojarne Rogači u Komiži do velikog vojnog centra Samogor u Visu - a riječ je o lokalitetima izutetnih kvaliteta - sva je vojna imovina toliko propala da je sada teško razmišljati o bilo kakvoj reciklaži. Baš kao što je teško razmišljati o kapacitetima lokalnih političara da shvate duh novog vremena ili vode projekt koji se financira iz europskih fondova.

Isto je i s vojnom imovinom u Makarskom ili Dubrovačkom primorju. U Puli, doduše, postoje vrlo konkretne inicijative, ali su nadobudni gradonačelnik i bahati župan svojom samovoljom ozbiljno doveli u pitanje socijalnu održivost plana za prenamjenu poluotoka Katarina. Iako rijetki, postoje i pozitivni primjeri. Korištenje bivših vojnih resursa u Varaždinu i Čakovcu odmiču u pozitivnom smjeru. Razvojne agencije tih gradova uspjele su dobiti inicijalna sredstva iz predpristupnih fondova Europske unije.

Evidentno je da ni operativni mehanizmi države u svim ovim slučajevima nisu išli u korist građana. Eventualno su pogodovali lokalnim političkim elitama, ali su ovi uglavnom propuštali priliku jer su objekti najčešće ostajali neiskorišteni te im se vremenom smanjila vrijednost. Katkada su ti objekti postali predmetom korupcije – premda su takvu sudbinu više doživjele tvornice i hoteli. Zato danas građani, nakon one prve privatizacijske pljačke u 90-ima, sve više govore o drugoj privatizacijskoj pljački. Radi se o pljačkih različitih prostornih resursa, odnosno o transakcijama državnim nekretninama. U međuvremenu je i Vlada nešto naučila pa od lokalaca traži različita jamstva kapaciteta kao dokaz da će doista vjerno skrbiti o zajedničkim dobrima.

Potom je došla kriza. Kao da je ponovo zavladala ona 'spašavaj se tko može' logika. Punjenje državnog proračuna je najvjerojatniji razlog takvog brzopletog rješenja u Šibeniku. To je pogrešno jer upravo sada treba razumno gospodariti tim resursima, razmišljati unaprijed.

Također treba razmišljati na svim razinama jer šibenski problem moraju rješiti sami Šibenčani. Problem nije u tome što im Vlada iza leđa rasprodaje gradski teritorij, nego što oni već 20 godina propuštaju šansu da od grada bogatog kulturnog nasljeđa i velikih razvojnih potencijala naprave dobro mjesto za život. Šibenik, kojemu je prije rata broj stanovnika rastao za stabilnih 10 postotaka, danas bilježi izrazito negativne populacijske trendove. Premda je rat davno završio, šibenski đak koji svoje kale i bute zamjeni zagrebačkim ulicama i pasažima rijetko se vraća s diplomom. Problem Šibenika nije ni današnja ekonomska kriza, nego prije ona društvena i institucionalna koja hara cijelom zemljom već 20 godina. Tako i današnja šibenska vlast uglavnom pati od nedostatka organizacijske maštovitosti i inovativnosti da iskoristi postojeći ljudski, kulturni i materijalni potencijal grada. Potrebno je osmisliti vlastiti način razvoja i u razvojne planove uključiti građane. Naposljetku upravo srednji gradovi poput Šibenika mogu ostvariti dobru mjeru sudjelovanja građana u prostornom razvoju jer je lakše uključiti kritičnu masu građana u bilo kakvu inicijativu. Bez aktivnih građana nije moguće ostvariti djelotvornu samoupravu i direktnu demokracija na lokalnoj razini.

Konačno, ako Vlada želi prodati vojnu imovinu, Grad ima instrumentarij, poput generalnog urbanističkog plana koji je konačno pred završetkom i kojim će odrediti namjenu gradskog teritorija. Ako su prostori na Jamnjaku i Ražinama od streteškog interesa za razvoj grada, onda se zna s kim će budući investitor morati pregovarati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi