Svijet muče nestašice svega i svačega - od hrane i čistog zraka, do pitke vode i elementarne građanske sigurnosti - ali jedna bi nam nestašica svima skupa mogla doći glave. Danas mi se još možete smijati, ali sutra mi nemojte kukati da vas nisam na vrijeme upozorio: govorim o nestašici - muške kose.

Blebećem gluposti, zar ne? Okej, hajdmo se za zagrijavanje prisjetiti Berlusconija. Zacijelo pamtite barem dva gadljiva primjera iz njegova vladanja Italijom, nešto od njegove bahatosti, neuljuđenosti, nakvarcane ljigavosti, nebrojenih istraga i skandala. A sjećate li se njegove frizure?

U vrijeme dok se "il Cavaliere" (volio je da mu se tako tepa u javnosti, baš se jako rado zamišljao kao konjanika, viteza i pravednika) svakodnevno pojavljivao u medijima, i našima, pokušavao sam zamisliti kako izgleda njegovo jutarnje pripremanje za izlazak u javnost. Okej tuširanje, brijanje i oblačenje, sve normalno, ali - češljanje?! Najmanje su tri paža trebala vitezu da namjesti onaj prstohvat vlasi na tjemenu: jedan s najmekšom četkom, jedan s ljepilom i jedan s tankim smećkastim flomasterom. Tek nakon njihova tretmana mogao je izići iz kuće, svejedno da li na sastanak skupine G8 ili na "bunga-bunga" simpozij...

Ako niste zamijetili frizuru Silvia Berlusconija, teško da vam je mogla promaknuti ona Vladimira Putina, još jednoga konjanika i pravednika, nepobjedivog džudaša i hrvača s tigrovima. Tek za vlas brojnije od onih dviju na ćeli Gustava iz starog mađarskog crtića, crte na Putinovoj ćeli opiru se svakoj atmosferiliji i nekoj nevolji druge naravi. I kad roni s belugama u Kaspijskom jezeru, čovjek ima istu frizuru.
Jeste li kad vidjeli na ekranu Aleksandra Lukašenka, predsjednika Bjelorusije?

Onda dragi prijatelj Hrvatske i svega hrvatskog, Recep Tayyip Erdoğan. Tu, naravno, ne može biti ni riječi o nekakvom flomasteru, ali ako proguglate sve fotografije turskog predsjednika, naći ćete samo jednu na kojoj se (bit će da je puhao jaki levanat) pet-šest dlaka izdiglo iz proćelavosti gospodina predsjednika.

Britanski radijski voditelj Geoff Lloyd objašnjava britanskom europarlamentarcu Williamu Hagueu teoriju 'ćelavih političara'

Zasad zadnji u nizu, ali zato potencijalno najpotentniji za belaj - kandidat Republikanske stranke za predsjednika Amerike, Donald Trump. Niti slijepac ne bi mogao povjerovati da se ona spiralna maglica ukočeno zavrće nad mudrim čelom mogućega svjetskog lidera zato što frajer ima - previše kose. Zaboga, ima je navlas isto koliko imaju Berlusconi, Putin, Gustav i Erdoğan skupa, ni manje ni više, samo što ju je zanimljivije fiksirao još prije više od četvrt stoljeća. Pa mu sve do danas povrh lica svijetli kao neonska reklama "Boje i lakovi" iznad izloga trgovine s toksičnim tvarima.

Brojni su promatrači dosad, poput don Fernanda iz Marinkovićeva "Kiklopa", pronalazili vezu između pojedinčeve volje za moć i nekog njegovog fizičkog nedostatka. Najčešće su pritom spominjali nizak rast, malog pišu, šepavost ili, kako se to po novom kaže, erektilnu disfunkciju. I to prilično čvrsto argumentirali. Novo doba, međutim, kako se čini, pomiče frustrativni fokus na - muško vlasište. Pogledajmo, na primjer, nogometaše. Prije dvije godine u Brazilu, baš kao i nedavno u Francuskoj, tereni su više sličili podijima za završnu svečanost međunarodne smotre muških frizera i brijača. Dok kamera švenka po igračima pri izvođenju himni, ne znaš počinje li utakmica ili, božemeprosti, Eurosong. "Nije to od Boga", rekla bi baba Nediljka...

Dobro, kazat ćete, što sad miješaš nogometaše i proćelave političare, babe i žabe, nogometaši barem imaju kosu, pa mogu s njome što hoće... Slažem se (Waynea Rooneya ću pritom benevolentno prešutjeti), ali nemojte mi reći da i sami niste posljednjih godina uočili tu naglašenu, na momente gotovo i patološku, usredotočenost globalno utjecajnih muškaraca na vlastita vlasišta i, uopće, sve dlake na glavi. Samsonov sindrom, tako bi se to nekako moglo nazvati.

Nije to bez vraga. Na primjer, Cristiano Ronaldo, čovjek koji trči kao lud, pritom često pada, potom s mjesta skoči metar i pol u vis, udari loptu glavom, promijeni joj smjer za 90 stupnjeva i dade dodatno ubrzanje, zabije gol pa sleti na Zemlju i u slavlju pretrči pola terena, noseći na sebi grozd razdraganih suigrača - a nijedna mu se vlas za sve to vrijeme ni za mikron ne pomakne! Ej, onaj Turčin, o čiji je lakat Ćorluka raskrvario glavu, ej, taj da je tako opalio po Ronaldovoj frizuri, zaradio bi barem jednostruki vanjski prijelom nadlaktice!

A onda se dogodi finale. Ide portugalska himna, kamera klizi ko po gelu, i ja spazim: na desnoj strani glave, Ronaldu je izvirio jedan čuperčić. Ništa veliko, tridesetak slijepljenih dlačica, ali brate - vire, strše, bodu u oko! I kažem sinu, u zajebanciji: "E, ovo neće dobro završit". Majke mi, svega mi, i vidio sam to, i tako rekao. A kako je završilo, barem za Ronalda, vidjeli ste i vi, petnaestak minuta kasnije.

Primijetili ste, jasno, dosad i to da nemam ni neku čvrstu tezu, neku teoriju o reverzibilnom uzročno-posljedičnom odnosu muške (nad)moći i opsesivne skrbi o vlastitoj frizuri. Pa, kako bih rekao, rano je još za to, ja sam samo uočio pojavu, a teorijska objašnjenja tek trebaju uslijediti, to će netko pametniji. Najkasnije za godinicu, dvije, kad nas zabljesne kadar s mini-summita na kojeg su predsjednici Putin, Trump i Erdoğan (a ni Berlusconi još nije za otpis, ne zavaravajmo se!) došli proćaskati o globalnoj sigurnosti, s naglaskom na problem Sjeverne Koreje, koju vodi onaj degenerirani debeljkić s - ma tko bi to rekao! - frizurom teškoga kompleksaša.