Koliko god imali razumijevanja za početničke kiksove nove vlade, teško je oteti se dojmu da preustroj nekih ministarstava nije prošao bez uobičajenog roštiljanja po političkom ključu. I kada razmaknemo nelogičnosti lošeg upravljanja i sve one neugodnosti političkog tavorenja u upravnim odborima državnih poduzeća, ono što ostaje je prizor jednog velikog nereda. Onoga u kojem se sažima nasilje nad zdravom pameću i popuštanje moralnim slabostima. Tako je, eto, u jeku postizborne podjele lisnica i resora, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja razdvojeno na dva ministarstva. Jedno od njih bavit će se urbanističkom regulativom i graditeljstvom, a drugo zaštitom okoliša. Odlučeno je, dakle, da će investicije i građevinarstvo biti važnije od održive eksploatacije prostora. No to nije sve jer je ova rošada zahvatila i Ministarstvo kulture koje se odreklo svoga odjela za zaštitu prirode. Drugim riječima, nova vlada nam poručuje da se ekonomski argumenti imaju pretpostaviti etičkom i estetskom meritumu u vrednovanju okoliša u kojem živimo.

Je li prostor i dalje naš najvredniji resurs? Bilo bi onda očekivano da ustroj države prati nacionalne vrijednosti i strateška razvojna usmjerenja. Dosadašnji ustroj to je odražavao bolje od novog jer je spoj zaštite okoliša i urbanističke regulative, barem nominalno, bio najefikasniji jamac njegova održivog korištenja. Iako su iskustva europskih susjeda samo donekle primjenjiva, ona uglavnom govore ovome u prilog.

Većina razvijenih europskih zemalja (Francuska, Danska, Austrija) ima model koji smo i mi, s više ili manje uspjeha, koristili dosad. Koncepcija njihovih resora i administrativnog ustroja, prilično jasno odražavaju razvijenu kulturu prostornog planiranja i upravljanja okolišem. Treba znati da je u nekim postsocijalističkim članicama Europske unije (Češka i Poljska), prostorna regulativa tijesno vezana uz regionalni razvoj. To i nije tako neobično, pogotovo uzme li se u obzir (navodno i hrvatska) orijentacija na regionalni ustroj i decentralizaciju.

Ipak, Nijemci su također odvojili graditeljstvo i prostorno planiranje u zaseban resor, ali su im pripojili i transport, odnosno infrastrukturu. To bi i u hrvatskom slučaju donekle imalo smisla jer nam je prometna infrastruktura strateški interes, te je tijesno povezana s građevinskim investicijama. Danska zato ima ministarstvo koje objedinjuje ekspertizu za zaštitu okoliša i prirodnog blaga, nekoliko efikasnih malih agencija za različite poslove upravljanja teritorijem (od urbanističke regulative do geodetske uprave) te energetiku. Bilo kako bilo, sadašnja podjela u kojoj su graditeljstvo i prostorno planska regulacija u jednom resoru nalikuje na onu priču o lisici koja se dogovorila sa seljankom da će paziti na kokoši dok ova kuha ručak.

Ima tu još nešto, što se dogodilo početkom siječnja, ali je prošlo gotovo nezapaženo. Radi se o odluci Ministarstva kulture da se riješi utjecaja na zaštitu prostornih vrednota krajolika. Ruku na srce, arhitektima, urbanistima i potencijalni investitorima revna birokratska aktivnost kočničara i skretničara iz Runjaninove zadavala je mnoge probleme. Ipak, ovu odluku (čak i ako je ovaj put tehnički opravdana) treba smjestiti u dugogodišnji trend odustajanja Ministarstva kulture od kulture prostora, koliko god taj pojam bio maglovit.

Još iz vremena Biškupićeva mandata i ukidanja Vijeća za arhitekturu i urbanizam (2004), Ministarstvo kulture ne uspijeva definirati čime se to ono treba baviti kada se radi o arhitekturi, urbanizmu i kulturi prostora općenito. U obrazloženju je navedeno da Ministarstvo jednostavno nije nadležno. Argument je proizašao iz logike da su arhitektura, a pogotovo urbanizam, tehničke discipline. Ministarstvo je zato odlučilo isključivo podržavati aktivnosti koje zapravo s arhitekturom, urbanizmom i kulturom prostora imaju malo veze i uglavnom su nacionalna kulturna propaganda, poput nastupa Hrvatskih arhitekata na Bijenalu u Veneciji.

Novo Ministarstvo kulture ponovno potvrđuje svoju zbunjenost oko temeljnih pitanja naše materijalne kulture. Kao što je bilo nejasno ondašnje razdvajanje estetskih od etičkih aspekata kulture prostora, nejasna je i današnja odluka da ministarstvo ne treba zalaziti u sferu zaštite prirode. Obje pokazuju manjak svijesti o antropologijskom aspektu njegove kulturne zadaće. Ne bi li ministarstvo ipak trebalo imati neki mehanizam odgovornosti za ovu problematiku?

Naposljetku, to je donekle u suprotnosti sa stavovima nove ministrice kulture. U nekolicini intervjua, Andrea Zlatar se prilično jasno i kritički izjasnila o izgledu naših gradova i o tome kako nam je manjak kulture prostora u izravnoj vezi s manjkom političke kulture. Uostalom, Zlatarova je valjda svjesna da je jačanje civilnog sektora u kulturi (za koji se opravdano zalaže) u indirektnoj vezi s eksploatacijom okoliša. Naime, upravo neke od prominentnijih hrvatskih kulturnih civilnih scena (od Dubrovnika preko Splita do Zagreba) bile su izravno uključene u različite oblike građanskog otpora sprezi vlasti i građevinskih lobija nauštrb održivog razvoja okoliša. Njihove su se programske aktivnosti posljednjih godina eksplicitno bavile prostornom pravdom u urbanom okolišu i drugim ekološkim temama. Upravo je kultura smjestila ove teme u središte društvene aktualnosti. To je također dokaz da kulturne teme mogu prilično precizno rasvijetliti političke sukobe.

Svojedobno je u dnevnom tisku izašla jedna ministričina izjava (bilo je to izvučeno iz konteksta i pomalo zlonamjerno): 'Želim se istrenirati da se više ne živciram oko stvari koje ne mogu promijeniti.' U ovom se slučaju možda doista ne treba živcirati jer - što danas doista može promijeniti jedna ministrica u situaciji kada je meritum za etičko i estetsko vrednovanje fizičkog okoliša konačno izmješten iz domene ministarstva kulture?