KOMENTAR ANTE MIKIĆA

Popis stanovništva ili ideološka bitka preko leđa građana?

  • Autor: Anto Mikić
  • Zadnja izmjena 04.04.2011 11:48
  • Objavljeno 04.04.2011 u 11:48
popis stanovništva ilustrativna

popis stanovništva ilustrativna

Izvor: Pixsell / Autor: Nel Pavletić

Kako bi, primjerice, bio doživljen poziv Srbima u Hrvatskoj da dobro razmisle kako će se izjasniti o svom nacionalnom osjećaju, jer ih je njihovo nekadašnje 'kriminalno' političko vodstvo prije 20 godina povelo u rat, a današnje održava HDZ na vlasti?! I, uostalom, zašto ne razmisle o tome jesu li oni stvarno Srbi ili su Srbi samo 'iz tradicijskih razloga'? I koliko novca iz državnog proračuna ide srpskim udrugama i organizacijama samo zato što su se oni izjasnili Srbima?! Zvuči neprimjereno, zar ne?

Neuobičajeno se velika prašina zadnjih tjedana podigla oko popisa stanovništva koji upravo započinje u Hrvatskoj. Neuobičajena, kažem, jer je popis stanovništva, barem u europskim okvirima kojima pripadamo, u protekla dva stoljeća 'uhodavanja' (za područje Hrvatske prvi ga je proveo još habsburški car Franjo Josip I 1857.) postao, manje ili više, rutinska stvar. Postoje statističari koji se time profesionalno i stručno bave, postoje standardi i zajedničke upute EUROSTAT-a, europske direktive i napuci..., koje hrvatske mjerodavne službe naprosto pretoče u formular što, posvuda u Europi, izgleda manje-više isto. No ne lezi vraže, u Hrvatskoj je baš taj formular, za početak, postao sporan.

Najprije su se pobunili predstavnici homoseksualnih udruga jer se u upitniku za kućanstvo i stan pojavila definicija obitelji koja, osim roditelja i njihove djece, uključuje izvanbračnu zajednicu 'muškarca i žene', ali ne i onu dviju osoba istoga spola. No kako Obiteljski zakon ne priznaje status ni braka ni izvanbračne zajednice istospolnim parovima, ta se bura poprilično brzo slegla. Zato se razbuktala, i još uvijek traje, jedna druga – ona vezana uz izjašnjavanje o vjeri.

Privilegira li, stvarno, taj formular katolike?

Najprije je postao sporan formular: u njemu se, kako se naveliko tvrdilo, privilegiraju katolici nauštrb svih drugih. Njih se, naime, spominje izravno, a druge ne, pa će, vele kritičari, zbog toga veći broj ljudi odabrati baš taj odgovor. I meni je, onako na prvu, ovaj prigovor zazvučao utemeljeno sve dok se nisam pomnije raspitao o cijeloj stvari i dobio sasvim uvjerljive i logične odgovore. Ta famozna Popisnica, naime, uopće nije namijenjena ispitanicima, niti će je ispitanici svojeručno ispunjavati i 'precrtavati kućice', nego samim popisivačima, da bi na što lakši i brži način obavili svoju zadaću, te statističarima koji će prikupljene podatke poslije obrađivati. Građane se, riječju, neće pitati: 'Jeste li vi: a) katolik, b) nešto drugo, c) niste vjernik ili d) ne želite se izjasniti', nego će ih se, naprosto, pitati kako se žele izjasniti po pitanju svoje vjere. Popisivači će pak, u skladu s odgovorom građana na to jednostavno i ni po čemu sugerirajuće pitanje, u većini slučajeva morati tek nešto zaokružiti (a, b, c ili d), a tek u manjem broju slučajeva, pod rubriku b), i upisati nešto. Jednostavno, logično, praktično. Da je sve to sasvim u skladu i s preporukama Konferencije europskih statističara, prema kojima se popisi 'trebaju temeljiti na slobodnom samoizjašnjavanju osobe, a upitnici trebaju sadržati otvorena pitanja da bi se omogućilo prepoznavanje malih ili izdvojenih skupina i lokalnih vjeroispovijesti', trebalo bi biti jasno svakome tko pažljivo pogleda hrvatski popisni formular, a o postupku samog popisivanja barem nešto zna. Da ovakav formular nipošto nije prepreka vjerodostojnom izjašnjavanju građana, dokazuje i popis iz 2001. koji je po pitanju vjere imao samo dvije rubrike - 'katolička' i 'druga', s pripadajućim mjestom za upis - pa su u njemu uredno zabilježeni i pripadnici svih 20-ak iole prisutnijih vjerskih zajednica u Hrvatskoj, kao i agnostici i ateisti. Nepoznato je ostalo tek oko 25 tisuća danih odgovora, što je na četiri i pol milijuna ispitanika statistički sasvim zanemariv broj.

Ronald Goršić / CROPIX

Ronald Goršić / CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Ronald Goršić / CROPIX

Plakat inicijative Nisam vjernik

No više od samog formulara javnost je, osobito onu medijsku, zaintrigirala akcija građanske inicijative za sekularnost hrvatske države Nisam vjernik. Zainteresirala je tako i potpisnika ovih redaka. Stoga sam, nakon što sam u jednom TV sučeljavanju od predstavnika te inicijative čuo da im je glavni interes postići to da Hrvatska kroz aktualni popis dođe do što vjerodostojnijeg podatka o istinskom broju ne/vjernika, znatiželjan kakav već jesam, otišao i na njihove internetske stranice. No tamo sam, umjesto objektivnog nastojanja da se taj hvalevrijedan cilj postigne, našao nešto sasvim drugo - neskrivenu odbojnost prema vodstvu i statusu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ne voljeti neku instituciju i smatrati da ona uživa neprimjeren status, naravno, sasvim je legitimno. Kao što je legitimno i korektno pozivati one ljude koji ne vjeruju, ili pripadaju nekim drugim vjerskim zajednicama, da se izjasne u skladu sa svojim uvjerenjima. Sve je to u duhu vjerskih sloboda, koje su jedan od temelja demokratskog svijeta. Pa i pozivati ateiste i agnostike da se ne boje izjasniti i 'izađu iz ormara', kolikogod to neuvjerljivo i nategnuto zvučalo u zemlji koja je triput zaredom na izravnim izborima birala agnostika za predsjednika, nije nešto što bi zasluživalo neki poseban osvrt. No mnoge druge teze sadržane u toj inicijativi, po mom dubokom uvjerenju, izlaze iz okvira i korektnosti i legitimnosti. Dotaknut ću se, ovdje, samo nekih.

Tko to, sa strane, može procijeniti je li netko pravi ili nedovoljno pravi vjernik?

Ponajprije, za jednu udrugu aktivnih ateista, kako se sami predstavljaju, i više je nego preuzetno procjenjivati koliko koja vjerska zajednica 'živi po Bibliji', a sasvim neprimjereno propisivati kriterije po kojima bi se ljudi trebali ravnati kod izražavanja svoje vjeroispovijesti. Pa bi tako, kako kažu, oni koji ne idu redovito u crkvu ili ne prihvaćaju cjelokupno učenje Katoličke crkve ili su katolici samo iz 'tradicionalnih' razloga ili im se ne sviđa ponašanje katoličkog klera... zapravo nisu pravi katolici te bi se trebali izjasniti nekako drugačije. Usput još, sa svojih plakata, poručuju da 'tradicionalne vjernike' njihova vjera skupo košta (Koliko skupo? 5, 6 kuna mjesečno?!).

Da bi se uočila sva apsurdnost ovakvih stavova, dovoljno je ovaj kriterij pokušati primijeniti na nekog drugog, a ne katolika. Evo, mogli bismo, za početak, na ateiste. Kako bi njima zazvučao poziv neke vjerske zajednice da se, prije izjašnjavanja ateistima na predstojećem popisu, ipak malo zamisle: jesu li oni baš sigurni da su ateisti; nisu li možda ponekad pomislili da Bog ipak postoji ili su se u nekom teškom životnom trenutku otišli u tišini pomoliti u crkvu (jednom godišnje u 10 godina?) – ako jesu, neka se ne izjašnjavaju ateistima, nego nekako drugačije?! Ili, kako bi bio doživljen poziv Srbima u Hrvatskoj da dobro razmisle kako će se izjasniti o svojoj nacionalnoj pripadnosti, jer ih je njihovo nekadašnje 'kriminalno' političko vodstvo prije 20 godina povelo u rat, a današnje pak održava HDZ na vlasti?! I, uostalom, zašto ne razmisle o tome jesu li oni stvarno Srbi, ili su Srbi samo 'iz tradicijskih razloga'? I koliko novca iz državnog proračuna ide srpskim udrugama i organizacijama samo zato što su se oni izjasnili Srbima?!

Ne bi li takvo razmišljanje bilo nakaradno i ne bi li djelovalo barem kao pokušaj udara na najintimnije osjećaje i temeljna prava svakog pojedinca? A ova inicijativa, namjerno ili ne, čini upravo to: izravno čak poziva i one prave katolike koji, međutim, smatraju da je djelovanje njihove 'službene Rimokatoličke crkve u društvu neprihvatljivo' da 'dobro razmisle' hoće li na popisu 'dati snagu u brojkama službenoj Crkvi'! Čak i kad bi sve optužbe koje su iznesene na račun djelovanja Katoličke crkve na toj internetskoj stranici bile istinite (a nisu, no njihovom opovrgavanju ovdje nije ni vrijeme ni mjesto), zašto bi vjernik zatomio i prešutio svoj vjerski osjećaj i identitet zbog ponašanja nekoga drugoga?! Zašto bi se vjernik trebao sramiti svoga identiteta zbog ponašanja ovog ili onog svećenika ili biskupa? Samo zato što u Hrvatskoj, po mišljenju članova neke građanske inicijative, nikako ne može biti 88 posto katolika, jer takav postotak omogućuje ugovore s Crkvom i sufinanciranje njenih aktivnosti iz proračuna? A koliki bi smio biti? 70, 75 posto?!

Ronald Goršić / CROPIX

Ronald Goršić / CROPIX

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Trebalo bi, na kraju, ipak podsjetiti i na neke činjenice iz bliže i daljnje prošlosti, da bi se uopće moglo procijeniti koliko je takva inicijativa, zapravo, pucanj u prazno. Ugovori sa Sv. Stolicom potpisani su čak nekoliko godina prije 2001, kad se katolicima izjasnilo tih famoznih 88 (zapravo, 87,8) posto hrvatskih građana. Prema popisu koji je u vrijeme njihova potpisivanja bio aktualan, relativni broj katolika bio je znatno manji – 76,6 posto prema popisu iz 1991. (oni koji se popisima bave, znaju i zašto je u međuvremenu narastao – iz Hrvatske je izbjegao velik broj pravoslavnih vjernika Srba, a doselio velik broj katolika, uglavnom Hrvata, iz BiH i Srbije). Podjednak broj katolika bilo je i na posljednjem popisu na kojem se ispitivala vjeroispovijest, prije nego će komunistička vlast to pitanje jednostavno izbaciti iz daljnjih popisa. Bilo je to, sad već daleke, 1953. – u vrijeme kad su javne kritike na račun Crkve bile kudikamo žešće negoli danas, kad je dobar dio katoličkog klera bio u zatvoru zbog 'neprijateljske djelatnosti', a kardinal Stepinac u kućnom pritvoru u Krašiću; kad je bilo 'poželjno i napredno' biti ateist i član partije. Unatoč svemu tome, te 1953. godine čak se 73,9 posto hrvatskih građana izjasnilo katolicima, a nešto više od 11 posto pravoslavnima – ukupno, dakle, nešto više od 85 posto vjernika – previše za ukus tadašnjeg režima, koji naprosto odlučuje da se takvo što više ne može tolerirati.

Uzalud se, dakle, ljude i ranije uvjeravalo da ne budu to što jesu i da razmisle o tome nisu li ipak nešto drugo. Oni su, tvrdoglavi kakvi već jesu, najčešće ipak samosvjesniji, pa i pametniji, od predodžbi onih koji bi im htjeli biti dušobrižnicima. Oni, naprosto, puno bolje od bilo koga sa strane znaju tko su i kako se osjećaju. Zato je popis, kao jedna od rijetkih prilika u kojima se građane izravno i 'u četiri oka' nešto pita o njima, njihovome stanju i osjećajima, zadnje mjesto na kojem treba voditi ideološke bitke.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi