KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Nova Evropa – stare granice

Tuniski imigranti u Lampedusi

Tuniski imigranti u Lampedusi

Izvor: Sipa Press / Autor: CIRO DE LUCA

Što se događa sa slobodom kretanja u EU? Hoće li to uzvišeno načelo doista pasti kolateralnom žrtvom 'arapskog proljeća', kao politikantski ustupak strahu desno-populističkog biračkog tijela pred novim imigrantima?

Moram priznati da mrzim granice, još od vremena dugačkih redova na graničnom prijelazu Kozina iznad Trsta sredinom šezdesetih, gdje smo satima čekati ne bi li se u Standi ili na Ponte Rossu dočepali para traperica, kave, deterdženta, LP ploča, kozmetike i ostalih trica i kučina koje su nam tada bile važne, a ovdje ih nije bilo za kupiti. Ali mrzim jednako tako i ove nove granice na aerodromima, na kojima se više ne čeka satima, ali koje putnike dijele na prvu i drugu klasu, EU i non-EU. Pa iako pored hrvatske imam i švedsku putovnicu koja mi olakšava putovanja, to mi ne pomaže da i dalje ne osjetim mučninu u želucu kad god prelazim bilo koju granicu, bez obzira na činjenicu da mi ne treba viza. Četrdeset godina čekanja i strepnje na granicama ne zaboravlja se tako lako…

Trideset četiri tisuće razloga za oproštaj od principa

Još uvijek se dobro sjećam divnog osjećaja slobode kad sam prvi puta prošla talijansko-austrijsku granicu s podignutom rampom i napuštenim kućicama prije nekih petnaest godina. Jedinstvena Evropa imala je, činilo mi se tada, itekakvog smisla. No danas izgleda kako je Evropa, umjesto sve više, sve manje jedinstvena, da granice unutar EU ponovno dolaze, recimo tako, u modu te da je možda samo pitanje vremena kada će se i taj stari granični prijelaz blizu Villacha opet otvoriti. Svemu tome kumovala je Lampedusa, talijanski otočić u Sredozemnom moru s jedva 5.000 stanovnika. Od prije nekoliko mjeseci, kad je val protesta, političkih promjena i rata zahvatio sjevernu Afriku, na tom se otočiću iskrcalo nekih 34.000 sjevernoafričkih izbjeglica. Evo, koliko jučer pristiglo je osam brodova s još 1.800 pridošlica. Većina njih na tom putu prolazi strašna iskušenja, neki jedva prežive, a drugi gube živote. One koji se ipak dokopaju kopna tek čekaju muke druge vrste. Naime, u Evropskoj uniji naveliko se raspravlja - ne o tome kako riješiti njihov problem, nego kako ih zaustaviti u daljnjem prodoru preko granice na zapad. Ukratko - kako ih se riješiti.

U vezi s time nedavno su se sastali talijanski predsjednik Silvio Berlusconi i francuski Nicolas Sarkozy i predložili promjenu Schengenskog ugovora, odnosno fleksibilnost kod zatvaranja granica u posebnim okolnostima. Prilog zakuhavanju rasprave dala je i danska vlada, odlučivši prošlog tjedna (bez ikakve konzultacije s EU!) kako će ponovno uvesti i carinsku i kontrolu putovnica za sve, imali oni EU ili non-EU putovnice. I druge zemlje, primjerice Njemačka i Grčka, izrazile su zabrinutost – više za svoje propusne granice nego za sudbinu izbjeglica. Svi oni koji se tuže na centraliziranu birokraciju moraju se zapitati: gdje je ona sada i zašto ne djeluje? Ima li pilota u EU avionu?

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Lampedusa je daleko, desnica blizu

Zašto baš Danska, pomislit ćete možda, pa Lampedusa je daleko od Danske! Uostalom, 34 tisuće izbjeglica nije ni tako velik broj na cijelu EU i dalo bi ih se rasporediti. Zar će zbog toga patiti jedno od najvažnijih načela Unije, sloboda kretanja? I još ćete pomisliti – jadni ljudi, pa oni bježe od nevolje, zar im ne bi trebalo pomoći? Nije to više način na koje razmišljaju vlade evropskih država. Više od svega, njih muči strah od navale izbjeglica u njihovu zemlju. Naravno, situaciju komplicira činjenica da izbjeglice dolaze u objektivno teškom trenutku. U zemljama Unije ne samo da vlada ekonomska kriza i nezaposlenost, nego se i vodi borba za spas eura, a države bankrotiraju jedna za drugom – Grčka, Portugal, Irska, možda Španjolska… Kome još trebaju izbjeglice, od kojih su većina, primjerice Tunižani, zapravo ekonomski imigranti i nemaju uvjete za traženje političkog azila.

Ali izbjeglice su upravo izvrsno poslužile kao babaroga desnim strankama koje su iskoristile trenutak i pojačale pritisak na vlast i javno mnijenje: barbari su na granici, treba podići zidove još više! Naime, ova je rasprava o Schengenu kao i posezanje za privremenim (a možda i ne) mjerama ograničavanja slobode kretanja populistički potez, reakcija na strah od desnice, od talijanske Sjeverne lige i francuskog Nacionalnog fronta, od danske Narodne partije i njihove vrlo efikasne antiemigrantske retorike i utjecaja na politiku. U strahu od njihova utjecaja na glasače, kao i želji da pridobiju što više svojih – Francuska je možda najbolji primjer – vlade ovih zemalja podilaze ovom zahtjevu za promjenom pravila Schengena.

Posve je jasno da je u najnovijom slučaju masovnog izbjegličkog vala umjesto principa solidarnosti prevladao princip protekcionizma. Stoga je legitimno pitanje: tko stvarno određuje politiku evropskih zemalja prema izbjeglicama? Jesu li to zaista njihove vlade? Ili se može reći da tu politiku već određuju Pia Kjersgaard, Marina Le Pen, Umberto Bossi, Geert Wilders, Timo Soini i njima slični, bez obzira na to jesu li u vladi ili nisu. Tako ispada da je ograničenje sloboda kretanja u EU zapravo posljedica 'arapskog proljeća'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi