PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Ledene krune i faraonske dvorane

Luka Bebić, Milan Bandić, Ivo Josipović

Luka Bebić, Milan Bandić, Ivo Josipović

Izvor: Pixsell / Autor: PIXSELL

Španjolska je prošle godine bila svjetski prvak u nogometu, Nadal je osvojio Wimbledon, Alberto Costa je osvojio Tour de France, Fernando Alonso pobijedio na utrci za Formulu 1, Jorge Lorenco postao najbolji motociklist svijeta, a ništa od svega toga nije se dogodilo – u Španjolskoj. U modernim teorijama izgradnje globalnog brandinga, imidža i identiteta, sportski spektakli zauzimaju tek vrlo ograničeno mjesto, a prije njega dolaze turizam, kultura, izvoz i prepoznatljivost proizvoda, vrijedni, obrazovani, privlačni ljudi i sposobnost privlačenja tuđeg novca i inozemnih mozgova

Za ciničnog Georgea Orwella sport je oduvijek bio 'rat bez pucnjave', a tu je radikalnu tezu nedavno oživjela i globalna televizijska mreža CNN, kada je po vlastitom nahođenju odabrala pet nogometnih utakmica koje su 'promijenile svijet', a među njima i nikada započeti susret između Dinama i Crvene zvezde iz već daleke 1990. godine, kada je već i prije same utakmice na maksimirskom stadionu došlo do masovnog sukoba između ogorčenih domaćih navijača i igrača s pristranom policijom i podivljalim 'arkanovcima' koji su u nedvojbenom osvajačkom pohodu došli osvojiti, izazivati, rušiti i poniziti Zagreb. Tako je jedna utakmica koja i nije odigrana najavila sve ono što će se tek dogoditi u budućim godinama pobjedničkog Domovinskog rata, dok je u prvim godinama neovisnosti hrvatski sport Hrvatskoj otvorio prva globalna vrata (Olimpijada u Barceloni), kroz koja je nova Hrvatska ponosno kročila na svjetsku pozornicu.

Bila su to 'junačka sportska vremena' kada je i u Hrvatskoj, baš kao i u nizu drugih tranzicijskih zemalja, 'broj medalja po glavi stanovnika' postao podjednako važno mjerilo za opći globalni napredak, kao i natprosječna stopa nacionalnog dohotka. Tuđman je obožavao šport, i kao trener svih trenera, i kao Hrvat svih Hrvata, dok su se već i onda vodili brojni podzemni politički i gospodarski ratovi (borba za moć, novac i utjecaj) na brojnim sportskim borilištima, koji su u posljednjim godinama izrasli u lokalnu poplavu preskupih 'faraonskih igara'. Pod zastavama tog paradnog domoljublja u tim nezakonitim brakovima između prijetvornog srca i nezajažljivog džepa, svi su morali plaćati neke dugove bez pokrića, a samo su neki politički i financijski toliko zaradili, da su zauvijek ostali nedodirljivi u ulozi neslužbenih očeva nacije.

CROPIX / Marko Miscevic

CROPIX / Marko Miscevic

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Marko Miscevic

Topljenje sljemenske krune

Tako se tek ovih dana zagrebačka ledena kruna ipak počela topiti na gospodarskoj južini, bez obzira na sjajne utrke Ivice Kostelića, baš kao što ni moguća rukometna pobjeda protiv Francuza na ovom europskom prvenstvu više neće pomoći promijeniti konačnu spoznaju da su zagrebačka Arena ili splitski Spaladium bile faraonske građevine bez kojih je Hrvatska mogla biti podjednako sportski uspješna, a gospodarski i politički daleko mudrija negoli je bila. O pogubnoj vezi između profesionalnog sporta i demagoške politike u 'zemljama mladih demokracija' već je napisano bezbroj sjajnih članaka i knjiga, ali je Hrvatska ostala jedna od zadnjih tranzicijskih zemalja u kojoj je vrhunski sport ostao tako čvrsto povezan s pljačkaškim mentalitetom i političkom demagogijom, pa bi danas, prije no što itko iz Dinama o Dinamu (ali ne samo Dinamu) ponovno progovori kao o 'nacionalnoj svetinji', javno trebalo zabraniti Mamiću i svim mamićima da zagovaraju katolicizam, hrvatstvo i domoljublje, dok tako besramno s nekih dalekih kontinenata uvoze drugorazredne igrače u ime buduće zarade na nekim trećim tržištima.

Sport donosi beskonačni užitak, ali u današnjim vremenima globalizacije, kada su međunarodni ulagači pokupovali većinu nacionalnih simbola, više nema zemlje koja bi, kao ona Hitlerova ili ona Istočna Njemačka, pod svaku cijenu samo u sportu tražile onaj jedini i konačni dokaz vlastite propagandne nadmoći. U organizaciji sportskih megaspektakala sve se više vodi računa o koristima koje može donijeti dodatno zapošljavanje, povećanje standarda života (izgradnja infrastrukture od općeg značenja – ceste, zrakoplovne luke), otvaranje turističkih vrata (a ne izvoz hobi-skijaša), potvrda tehnološke zrelosti i mogućnosti privlačenja inozemnog znanja i kapitala, dok se ukupni uspjeh mjeri općom dobrobiti, a ne samo brojem nezasitnih sportskih kanala koji danas kupuju sve što mogu kupiti, kako bi sve što se zbiva prikazali na potpuno jednak način, pa prosječni gledatelj jedva može razlikovati zbiva li se neki atletski ili skijaški događaj u Finskoj ili Italiji

CROPIX / Marko Miscevic

CROPIX / Marko Miscevic

Izvor: Reuters / Autor: Reuters


Mali i veliki

Hrvatska nije Kina koja treba megaevente da bi potvrdila novi prestiž na međunarodnom tržištu robe i ideja, ali više nije, niti je ikada bila, Južnoafrička Republika, koja je morala organizirati Svjetsko nogometno prvenstvo kako bi (uspješno) srušila predrasude o kriminalu, boleštinama, nasilju, neznanju, neradu i mržnji, dok tek sada treba shvatiti da više nikada ne smije postati Grčka, koja je 'iz patriotskih razloga' organizirala rasipničku Olimpijadu, čiji se enormni deficit (skoro devet milijardi dolara) pretvorio u nezaustavljivi kotač zamašnjak općeg nacionalnog bankrota.

Istini za volju: sport se redovito ubraja u poluge međunarodnog prestiža, ali zbog toga nije potrebno rasipati beskonačne novce u nedokazivim faraonskim tlapnjama. Španjolska je prošle godine bila svjetski prvak u nogometu, Nadal je osvojio Wimbledon, Alberto Costa je osvojio Tour de France, Fernando Alonso pobijedio na utrci za Formulu 1, Jorge Lorenzo postao najbolji motociklist svijeta, a ništa od svega nije se dogodilo – u Španjolskoj. U modernim teorijama međunarodnog brendinga, imidža i identiteta (prema Simonu Anhaltu) sport zauzima tek vrlo skromno mjesto, a prije njega dolaze turizam, kultura, izvoz i prepoznatljivost proizvoda, vrijedni, obrazovani i pristupačni ljudi i sposobnost privlačenja tuđeg novca i inozemnih mozgova. U usporedbi s Japanom, međunarodnom imidžu Jamajke neće presudno pomoći ni Usain Bolt, bez obzira na to koliko svi mi bili oduševljeni ovim nadzemaljskim trkačem. I Turska je osvojila treće mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu 2002., ali je tek televizijskim sapunicama zaradila novi image u arapskom i europskom svijetu, dok sva ozbiljna istraživanja u našem neposrednom susjedstvu dokazuju da je neobuzdana Severina, a ne fantastična Blanka Vlašić, najomiljenija osoba iz Hrvatske. Tako i sportski uspjesi postaju ono jedno i jedino samo kada se ostala presudna dostignuća mogu nabrojiti tek na prste jedne ruke.

Hrvatska tek sada otkriva ove neporecive istine. I zbog toga tek danas briše opću pljuvačku s lica onih razumnih i obrazovanih ljudi koji su, poput sociologa Dražena Lalića, prolazili kroz javne šibe samo zbog toga što su se još prije nepune tri godine usudili napisati da im se 'upravo povraća od ovog (europskog) rukometnog prvenstva, zbog čijih dvorana godinama nećemo imati novca za gradnju škola, vrtića i svega što je ovoj zemlji potrebnije od spektakla'. Potrebnije od spektakla, ali još toliko blisko politici, no tek treba pričekati dane kada i predsjednica Vlade i predsjednik Republike više neće smatrati neizbježnim da se ozareni slikaju 's narodom i pobjednicima' na umjetno zamrznutom Sljemenu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi