POST FESTUM

Crveni spust nije Gardaland: Sljemenska tragedija mogla se i morala izbjeći

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 27.12.2021 19:00
  • Objavljeno 27.12.2021 u 18:08
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HGSS

Ne želite se zateći na Crvenom spustu, ili na bilo kojoj drugoj skijaškoj stazi, u takvoj situaciji i u to doba bez skija ili snowboarda, s dobrano naoštrenim rubnicima.

Prizor je gotovo uvijek identičan: dvojica, ili trojica tipova s božićnim kapicama na glavi (doista, takvi likovi uvijek imaju božićne kapice na glavi) prilaze skijaškoj stazi u civilnoj odjeći sa sanjkama pod rukama i – potpuno nesvjesni u što se upuštaju – sjedaju na sanjke na vrhu staze i kreću u svoj luđački pothvat. Skijaška staza – o kojoj takvi likovi većinom pojma nemaju, i nikada je ranije nisu odvozili - u to je doba obično i zatvorena, jer već je kasno popodne, možda i noć.

Skijaša i boardera, dakle, odavno nema. Temperature su pale, a po stazi – koju, pogotovo u sljemenskom slučaju, prilična količina kemije čini i zaleđenijom nego što bi bila da je riječ o prirodnom snijegu - već satima nitko nije „rubio“. Nakon što ju je nakon radnog skijaškog dana „popeglao“ ratrak, ona se pretvorila u ledenu plohu na kojoj se ne želite zateći bez osnovne alpinističke opreme: cepina i dereza.

Po takvoj stazi, dakle, bez spomenute opreme niti hodati nije sigurno. Jer, poskliznete li se – a hoćete – nećete se zaustaviti do prve ravnice (Gornja Bistra) ili do nesretne prepreke koja u sljemenskom slučaju - kao i u slučaju svih drugih skijaških staza na ovome svijetu - može biti stablo, stup žičare, razvodni ormar ili jedan od čeličnih stupova reflektora koji se nalaze odmah uz stazu. Na Crvenom spustu ih je, inače, točno šezdeset i jedan.

Mislio sam da većina ljudi to ipak nekako razumije, ali nedavni sljemenski slučaj daje na znanje da vrijedi ponoviti: ne želite se zateći na Crvenom spustu, ili na bilo kojoj drugoj skijaškoj stazi, u takvoj situaciji i u to doba bez skija ili snowboarda, s dobrano naoštrenim rubnicima (ako već nemate cepin).

Samo rubnici mogu usporiti vaš spust po ledenoj plohi o kojoj je u ovome tekstu riječ. Samo rubnikom, dakle, možete kontrolirati svoj spust po skijaškoj stazi u takvim uvjetima; samo njime možete odrediti svoj pravac. Sanjkama, a kamoli strunjačama, upravljati se ne može. Prepušteni se fizici, koja vam u opisanim uvjetima ledene plohe, oštrog nagiba sljemenske staze i gotovo nepostojećeg trenja nikako ne ide na ruku.

Odlučite li se, ipak, u maniri „kamikaze“ na takav spust, velika je šansa da ćete opasno stradati.

Pola svojega života proveo sam na skijaškim stazama i svjedočio sam sličnim situacijama nebrojeno puta. U nekoliko slučajeva uspjelo mi je i odgovoriti te „out of place“ likove s božićnim kapicama na glavi od tog njihovog zamišljenog spusta.

Dogodilo bi se da bi me i ignorirali, uvjereni kako je spust sanjkama ili gumenjakom za plažu (da, i to sam vidio) po tako zaleđenoj stazi, štajaznam, sličan nekoj bezbrižnoj adrenalinskoj avanturi u Gardalandu. Tada bih okrenuo glavu – jednostavno, nisam te pokušaje samoubojstava mogao gledati – a dogodilo bi se ipak da bi ovi nekim čudom preživjeli, skrenuvši nekako tijekom tog suludog pothvata van staze, gdje bi ih spasio dublji, „neopeglani“ snijeg ili, pak, trava ako je snježna sezona bila slabija. Tu bi se, dakle, nakon nekoliko stotina metara zaleđene, zasigurno neugodne vožnje - koja veze nema s kontroliranom zabavom iz Gardalanda - nekako zaustavili na tim svojim smiješnim vozilima i tako si spasili živote.

No, jedna je stvar svim tim „genijalcima“ koje sam viđao kroz godine na improviziranim ili „ozbiljnim“ sanjkama bila zajednička. Naime, nikada nisam vidio da je netko od njih svoj sanjkaški pothvat na skijaškoj stazi išao ponoviti. Jasno je i zašto. Dovoljno je 50 metara sanjkanja po zaleđenoj stazi oštrog nagiba da i najhrabriji čovjek shvati da se upustio u nešto posve budalasto.

Shvatila su to i dvojica od četvorice mladića koji su se na sam Božić, dvadesetak minuta prije ponoći, odlučili spustiti Crvenim spustom i to na strunjači. Oni su iskočili na vrijeme, nekako se otkotrljavši van staze. Drugu dvojicu je, po svoj prilici, paralizirao strah. Uvjeren sam da nisu skijaši, i da nikada ranije nisu bili na skijaškoj stazi. Nesretnici nisu pojma imali u što se upuštaju.

  • +2

Spašavanje mladića na Sljemenu

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HGSS

Ta zaštitna strunjača, koju su pokupili negdje na Sljemenu, obložena je ceradnim platnom. Ona u dodiru sa zaleđenom podlogom gotovo i nema trenje. Dečki su već nakon nekoliko desetaka metara razvili strahovitu brzinu, strunjačom nisu mogli upravljati i dogodilo se najgore – sudarili su se, prema medijskim napisima, nakon dvjestotinjak metara tog suludog, neodgovornog sanjkaškog spusta s jednom od razvodnih kutija kakvih je na Crvenom spustu bezbroj.

Jednom od njih slomljena je kralježnica, bio je hitno podvrgnut kirurškom zahvatu, dok drugi ima ozljede glave. Srećom, stabilno su, iako će im ova nesreća zasigurno promijeniti živote. Treba pohvaliti i momke iz HGSS-a koji su se na mjestu nesreće pojavili rekordno brzo. Sanjkaše je trebalo pronaći, imobilizirati, utopliti i transportirati u bolnicu. Sve je bilo odrađeno onako kako smo već i navikli od strane te nevjerojatne službe.

U narodu se kaže da sreća prati hrabre, ali i da Bog čuva budalaste. Sljemenski sanjkaši bili su i jedno i drugo, pa je očito iz ovoga slučaja kako se na Boga i sreću ne može uvijek računati. Preostaje nam HGSS.

A narod?

Narod bi konačno trebao naučiti da ne valja promovirati opasni avanturizam već odgovorno ponašanje i osnovna znanja iz fizike.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!