KOMENTAR ZRINKE PAVLIĆ

Josipović i Milanović morali su se suprotstaviti u Vukovaru

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 19.11.2013 11:19
  • Objavljeno 19.11.2013 u 11:19
Ivo Josipović i Zoran Milanović

Ivo Josipović i Zoran Milanović

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorović

Tri visoka državna dužnosnika sinoć su se rastrčala po informativnim emisijama triju televizija s nacionalnom koncesijom, sva trojica podrobno objašnjavajući zašto su se povukla iz kolone sjećanja u Vukovaru. Evo zašto su me njihova objašnjenja razljutila

Gledam sinoć naizmjenično sve tri informativne emisije na kanalima s nacionalnom koncesijom i slušam kako trojica visokih državnih dužnosnika - predsjednik, premijer i ministar unutarnjih poslova - objašnjavaju zašto nisu uspjeli doći do memorijalnog groblja u Vukovaru te zašto su se zaustavili pred živim zidom i upaljenim lampionima. Sva se trojica trude zvučati kao dostojanstveni državnici koji se, eto, na dan sjećanja, pijeteta i žalosti nisu htjeli sukobljavati ni s kim. Sva trojica rastrčala su se po nacionalnim televizijama ne bi li nam objasnili da nisu podvili rep i uvrijeđeno odustali od povorke, nego su svojim odstupanjem zapravo osigurali da taj dan u Vukovaru prođe što mirnije, bez političkih i tko zna kakvih sukoba.

Svi njihovi argumenti i opravdanja zvuče razložno, pa ipak - gledam ih i slušam i ljuta sam na njih.

Ljuta sam jer su, ako ništa drugo, mogli pričekati da kolona prođe pa lijepo krenuti za njom, kada ih više nitko ne bi zaustavljao. Ljuta sam jer su, ako ništa drugo, mogli i oni stati sa svoje strane zapaljenih lampiona i ne micati se. Ne kažem da su svoj prolaz u kolonu trebali osigurati silom i uz pomoć organa reda i mira. To nikako. No mogli su učiniti nešto drugo, a ne se samo povući i vratiti kući.


Zašto mi to smeta? Zato što u Hrvatskoj, zemlji koja je i moja domovina, već dvadesetak godina postoji, a u zadnjih je dvije-tri sve glasnija skupina koja neprekidno nastoji svima nametnuti, svima propisati kako smiju ili ne smiju voljeti svoju zemlju. Ta skupina svim građanima koji ne misle isto kao oni, odnosno, izrazimo se ilustrativno - građanima koji NISU protiv ploča s dvojezičnim natpisima, koji NISU za diskriminaciju manjina i koji NISU 'za dom spremni' - već dvadesetak godina pokušava imputirati da ne vole Hrvatsku, da je nisu vrijedni i da ih ne žele gledati ni slušati. Već dvadesetak godina u ovoj zemlji, čim kažeš ili pokažeš da NEMAŠ ništa protiv Srba, da si za toleranciju prema gayevima, da ne režeš žile na Thompsonove pjesme ili da si, nedajbože, druge ili nikakve vjere - reći će ti da mrziš Hrvatsku, da priželjkuješ povratak Jugoslavije, da radiš ili si radio za Udbu i da bi zapravo bilo najbolje da odeš odavde. I meni je toga sada već zbilja dosta.


Ja volim svoju zemlju. Ne padam ničice u patosu svaki put kada je netko spomene i ne pjevam nacionalne budnice nakon svakog sportskog trijumfa, ali plaćam porez, izlazim na svake izbore, radim ovdje, živim ovdje, ponosna sam kada se u njoj nešto dobro dogodi, žalosna kada se dogodi nešto loše i sa svakim, baš svakim danom nadam se i vjerujem da će u njoj jednom biti bolje. I volim što u toj zemlji žive različiti ljudi - Hrvati, Srbi, Talijani, Mađari, Albanci, Romi, ljevičari, desničari, hetero i homoseksualci, strahovito mi je drago kada u nju dođu i u njoj ostanu zadovoljni Amerikanci, Kanađani, Pakistanci te tkogod može i želi. Žalostim se kada smo svi zajedno jadni, nezaposleni, kada nas pokradu i žalostim se - potpuno jednako kao i svi drugi - kada se sjetim strašnih, krvavih žrtava koje su pale u Vukovaru, pa i svugdje drugdje tijekom rata. Ne dopuštam da mi itko kaže kako bih se trebala odseliti odavde i ne dopuštam da mi itko kaže da ne volim Hrvatsku, ponajmanje kada kao kriterij za to uzimaju stupanj do kojega sam spremna (a nisam spremna nimalo) mrziti drugačije od sebe. Znam da tako razmišljaju i mnogi drugi građani Hrvatske. I zbog toga im se sve to nikada i nikako ne bi smjelo zabraniti, nikada im se ne bi smjelo reći da zbog svojih razmišljanja nisu jednako vrijedni građani Hrvatske.

Ljudi koji su jučer organizirali sprečavanje ulaska državnog vrha u kolonu sjećanja i koji su smislili frazu o 'vukovarskoj i nevukovarskoj Hrvatskoj' učinili su upravo to - postavili su pravila po kojima se Hrvatska smije voljeti, po kojima je dopušteno sjećanje na ratne žrtve i po kojima su, na kraju krajeva, oni koji se ne uklapaju u ta pravila - nepoželjni u Vukovaru. A naš im je državni vrh na to odgovorio: 'Okej, idemo onda mi kući.'

I zato sam jučer bila ljuta dok sam gledala kako su se trojica visokih dužnosnika rastrčala po televizijama i na sav glas opravdavala zašto su otišli iz Vukovara. Našli su se pred skupinom koja ih ondje nije htjela, koja im je zbog neslaganja s njihovim stavovima, s njihovom politikom i s njihovim zakonima odrekla pravo da budu u jednom gradu na teritoriju Republike Hrvatske te da se ondje poklone žrtvama koje su poginule u ratu. Dopustili su da većina u povorci adutira većinu koja je glasala za njih na izborima. Da, gospodine predsjedniče, premijeru i ministru unutarnjih poslova - upravo ste to učinili. Niste se htjeli suprotstaviti ljudima koji su vam zablokirali put i time ste obezvrijedili ljude koje predstavljate. Pokazali ste da skupina koja već dvadesetak godina u Hrvatskoj propisuje kako se smije, a kako ne smije voljeti Hrvatska - ima moć te svoje stavove, makar simbolično, provesti u djela. Pokazali ste da mi ostali nemamo pravo voljeti svoju zemlju onako kako je volimo i da se nemamo pravo sjećati onih koji su poginuli za nju.

Možete još tisuću puta nastupiti na stotinu nacionalnih i lokalnih televizija, ali tu činjenicu i tu poruku više ne možete promijeniti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!