Jesam li bio na Hvaru, to je pitanje mog intimnog prostora – tako je Zoran Milanović u intervjuu Novom listu odgovorio na upit o medijski već široko problematiziranom boravku u vili svog prijatelja Emila Tedeschija. Prije toga temu je pokušao eskivirati jednom infantilnom intervencijom: 'Kako znate da sam išao na Hvar?', pitao je novinara, odmah odbijajući da se o tom krucijalnom pitanju 'bio ili ne bio' sam izjasni: 'To je ono o čemu ne želim razgovarati', odbrusio je.

Premijer inzistira da činjenici da je Tedeschi njegov stari, školski drug i da svoje prijateljstvo njeguju do današnjih dana. Dobro, ali njegovim dolaskom na sadašnju funkciju sve se njegove stare veze kontekstuiraju na posve nov način. Nekadašnji školski frendovi danas su predsjednik Vlade i jedan od najvećih i najbogatijih privrednika u državi. Također nije sporno da premijer ima pravo, potrebu i obavezu razgovarati sa širokim krugom ljudi. Osobito s onima čije mu mišljenje može biti dragocjeno u vođenju ekonomske politike. Ali razgovor je jedno, a odlazak na odmor, pa makar i kratkotrajan, u privatnu, bogatunsku vilu, nešto posve drugo. Pogotovo kad se u isto vrijeme na istom mjestu nađe i budući guverner Hrvatske narodne banke, također stari prijatelj Boris Vujčić. Takva druženja svakako nisu pitanje premijerova “intimnog prostora“, nego su par excellence stvar javnog interesa. O čemu bi Milanović morao govoriti na ozbiljan način. Izmotavanjem samo pogoršava situaciju. Raspiruje sumnju da nešto mulja.