KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Hrvatski kapitalizam na državnoj hranarini

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 18.04.2012 11:21
  • Objavljeno 18.04.2012 u 10:00
živio socijalizam i radničko samupravljanje jadrankamen

živio socijalizam i radničko samupravljanje jadrankamen

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/xPIXSELL

Čačić preko Vlade, ili Vlada preko njega, svejedno, produbljuje sukob interesa između dviju vitalnih društvenih grupa – kapitala s jedne i radništva i srednjeg sloja s druge strane – bez čije ravnoteže svako društvo srlja u konflikte s potencijalno krajnje neizvjesnim i opasnim posljedicama

Ajde de, rekao bi Zoran Milanović. Javnost je zgrožena svjedočenjima na suđenju Sanaderu koja pokazuju da su hrvatski predstavnici u vrhu Ine stavljeni u drugorazredni, ponekad čak i ponižavajući položaj. Ali, imaš jasan dojam da to ogorčenje proizlazi odatle što to našim jadnicima, koji jecaju nad svim osim nad tim da primaju na ruke crkavih 70 tisuća kuna mjesečno, rade Mađari. Da su posrijedi naši mutikaše, nitko se ne bi uzbuđivao, svi bi flegmatično odmahnuli rukom, iako tu nema baš nikakve razlike.

Država uredno skida gaće i kada je riječ o privatnim vlasnicima s prvoklasnim hrvatskim imenima, samo što ovi naši imaju, dokazalo se u stotinu slučajeva, tako velik utjecaj na vodeće medije da oni o tome obično izvijeste jedva išta. A još češće ništa. Jasno da su ti mediji u pravu kada u povodu jednog drugog događaja ističu apsurdnost toga što neofašisti HČSP-a ugošćuju mađarsku neonacističku svojtu koja pruža šapu prema velikim dijelovima Hrvatske. Ali i Hrvatska je, zar ne, ne tako davno svojatala, i to s najviše adrese, dijelove susjedne zemlje, pa iz ova dva primjera možeš izvući samo sljedeći zaključak.



Čačić o Vladinom interveniranju u cijenu goriva
'Naš' i 'njihov' problem

Imamo mi i neki svoj problem, ne moramo se baš toliko snebivati i zgražati nad tuđim. Zato priča o Ini nije jednosmjerna ulica kako se javnosti ovih dana velikim lijevcima puni glavu. Naravno, ako se pokaže da su Mađari ondje preuzeli upravljačka prava temeljem mita koje su isplatili Sanaderu, zaslužuju sve najgore. Od najave da će hrvatska Vlada inzistirati na reviziji kupoprodajnog ugovora, do toga da im se, što se mene tiče, i oduzme vlasništvo, uz što minimalniju naknadu. Ali ako je točno, kako neki tvrde, da su Mađari platili Inu čak desetak puta manje nego što realno vrijedi, onda to više nije njihov problem, pa čak, božemiprosti, ni lopuže Sanadera.

Onda je taj problem na strani hrvatske države, a može ga se izložiti otprilike tako da mi nismo proglasili kapitalizam da bismo time zaradili, nego smo, suprotno, bili čak spremni i masno platiti samo da nas se u njega uvede. Naravno da su Mađari bili sretni, presretni kada su čuli za te iznimno povoljne uvjete, ali nemojmo farbati jedni druge da isti takvi povoljni, ili i još povoljniji, uvjeti nisu vrijedili i za kapitalističke srećkoviće s hrvatskim imenima i prezimenima. Pa tokom ova dva desetljeća čitavi su buljuci tvornica i drugih poduzeća tobože prodani, a zapravo predani, za jednu kunu, i dobro, u nekim slučajevima se zbilja nije moglo drukčije. Ali, čekaj malo, zar to onda nije trebalo stvoriti snažnu poduzetničku klasu koja vuče zemlju po stopama barem iznad nule, a ne kao sada već treću godinu ispod nje.

Umjesto toga, ekonomija lipše kao da smo još u ratu, ili i gore, a socijalna slika zemlje drastično se urušava, o čemu govore frapantni podaci objavljeni ovih dana da je potrošnja nafte pala s iznad četiri na ispod tri milijuna tona godišnje. Istodobno, potrošnja kruha u sličnim se omjerima vrtoglavo povećava i u ta dva podatka sadržana je sva infarktna drama kroz koju prolazi zemlja. Neki će reći da u tome nema ničeg neočekivanog. Izazvano je to ovom krizom, čujem ih, ali s jednakom uvjerljivošću može se kazati i da je ta kriza izazvana notornom nepoduzetnošću poduzetnika i neposlovnošću poslodavaca. Njih, međutim, nitko ne optužuje za gotovanstvo i 'parazitizam', kao Radimir Čačić radnike i sindikate, iako za prvo ima više dobrih razloga nego za drugo.

Čačić, ovoga puta o brodogradilištima
'Neradnici' i 'normalni' kapitalizam

O tome opet dovoljno govore statistički podaci koji ruše dugo i pomno održavan stereotip, jer kazuju da produktivnost hrvatskih radnika nije ništa manja nego u zemljama Europske unije, ponekad je i veća. Baš bih volio vidjeti kako na tim tablicama stoje naši poslodavci. Pa ipak, radno ovisno stanovništvo se, posebno kroz primjer škverova (a u novije vrijeme i agrara), sumnjiči da je riječ o lijenčinama i zgubidanima, iako je jasno da za stanje u brodogradilištima nitko ne može biti odgovorniji od njihovog vlasnika. A to je, valjda se nije zaboravilo, država. Ali ona se prema vlastitoj imovini odnosi upravo maćehinski, mrzovoljno je odgurujući od sebe, dok se prema privatnoj, dakle tuđoj, postavlja sa strahopoštovanjem ili i udvornički. Nema tu, izgleda, dovoljno visoke cijene na koju se ne bi pristalo.

Evo primjera. Dok su poticaji u brodogradnji ili u malom i srednjem agraru na zlu glasu malne kao potkradanje države, isti takvi poticaji nisu ni pod kakvom sumnjom kada je riječ o velikim privatnim vlasnicima u poljoprivredi. A prikriveno to se događa i drugdje. Uzmite samo ovaj najnoviji projekt ministra Miranda Mrsića o praktički besplatnom zapošljavanju početnika. On bi možda imao smisla kada bi zapošljavanje inače dobro funkcioniralo, pa bi ovo bila samo pomoćna mjera u paketu s ostalima. Ovako, to je samo jedan od najdrastičnijih primjera samoponižavanja države, koja kao da nas priprema da je spremna i platiti hrvatskim kapitalistima samo da počnu nekog boga privređivati i zapošljavati ljude. A ne samo, slineći do nožnih prstiju, misliti na profit.

Ali, nemaš kud. Nakon što nas je Čačić obavijestio da su nerad i gotovanstvo samo na strani rada, dok je s kapitalom manje-više sve u redu, i to bi valjda trebalo biti normalno. Mada meni sve to više sliči na priču iz ustanova koje se bave osobama s teškoćama u razvoju. Idemo sada natrag na Inu. U svjedočenjima hrvatskih predstavnika u vrhu te kompanije – punim strašnih detalja o bezdušnom maltretiranju, kao što je nepozivanje na sjednice kako ne bi ometali 'koncentraciju' mađarskih kolega, ili naredba da šute o vrijednosti sirijskih nalazišta dok kupovina Ine ne bude obavljena – nalazimo i ovaj zanimljivi detalj.

A što Čačić i Pusić kažu o ministrima u NO Ine?
'New deal' koji vodi u katastrofu

Jedan od tih svjedoka, od kojeg je i izvučen potresan podatak o skromnoj plaći koju primaju, izjavio je da Mađari zapravo sasvim dobro upravljaju kompanijom. Ali paze, veli se u tom vrijednom svjedočenju, da zadovolje svoj, a ne hrvatski interes. Dobro jutro, junače! Pa ne misliš nam valjda reći, diko, da se hrvatski kapitalistički kapitalci ponašaju drukčije, sasvim ti je to isto, samo što su ovi naši pošteđeni, a Mađare se lovi na patriotske fore, iako između redaka lako čitaš da su posrijedi neke druge stvari. Jedna od njih – sukob interesa Radimira Čačića kada uđe u vrh Ine – toliko je bjelodana da ti se i ne da objašnjavati i dokazivati. Uostalom, to i nije najgore, postoji nešto još puno gore.

To je da Čačić preko Vlade, ili Vlada preko njega, svejedno, produbljuje sukob interesa između dviju vitalnih društvenih grupa – kapitala s jedne i radništva i srednjeg sloja s druge strane – bez čije ravnoteže svako društvo srlja u konflikte s potencijalno krajnje neizvjesnim i opasnim posljedicama. Zato Čačić prešutno debelo falsificira stvari, o čemu sam ovdje već pisao, kada pušta da se u medijima govori o njegovim ekonomskim projektima kao nekakvom hrvatskom 'new dealu'. U američkom originalu, 'new deal' nije značio samo obnavljanje fasada, pa ni gradnju velike nacionale mreže autocesta, iako je bio i to.

Ali, u socijalnom smislu, on je bio upravo suprotno od onoga što Čačić radi. Snažno je štitio radnička i sindikalna prava, i na taj način stvorena je socijalna ravnoteža kojoj Amerika duguje desetljeća dotad nezabilježenog ekonomskog prosperiteta. Kod nas nitko, politika, veliki mediji, nevladin sektor, čak ni sindikati, nisu to osvijestili, i ovdje tek treba otkriti toplu vodu da se samo većim vrednovanjem rada može izaći iz krize. No zato su na ovo širom razrogačili oči i naćulili uši na desnici, pa je na nedavnom radničkom prosvjedu u Splitu viđena i grupa HČSP-ovih neonacista.

A to je dobro poznat i odavno viđen putokaz u kakve strmoglavice može skrenuti sadašnja kriza hrvatske ekonomije, državnih institucija i – zdrave pameti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi