„Opustite se“, kaže mi mlada liječnica na engleskom dok me promatra kako se vrpoljim u stolici i čekam dolazak njezina nadređenog. Kako da se opustim, pomislim na hrvatskom, napola frustrirana beskorisnošću te upute, kad se u životu bojim jedino potresa i odlazaka zubaru. „Dala sam sve od sebe da se ovo ne dogodi“, odgovorim naglas na engleskom.

„Prije odlaska u SAD odradila sam sve moguće zubarske preglede i popravke, a evo me, šest mjeseci kasnije, točno tamo gdje zbilja ne želim biti.“ Liječnica se nasmije i upita me odakle sam. „Iz Hrvatske“, odgovorim. „Ah, Hrvatska“, kaže ona gotovo čeznutljivo. „Bila sam tamo u rujnu sa suprugom. Dubrovnik, krstarenje oko Hvara, Split. Prekrasna zemlja.“ I nastavi mi, dok čekamo oralnog kirurga, prepričavati svoje dojmove o Hrvatskoj.

Turizam i sport - najbolji hrvatski izvozni proizvodi

To je iskustvo koje mi se u Americi ponavlja sve češće. Ili su Amerikanci bili u Hrvatskoj i imaju štošta lijepoga za reći o moru, gradovima i otocima, ili poznaju nekoga tko je ondje ljetovao i vratio se oduševljen. A ako nas ne prepoznaju po turizmu, onda nas prepoznaju po sportu, i to gotovo isključivo po nogometu. Tu i tamo netko spomene i košarku, ali to je često više posljedica činjenice da su dvojica trenutno najuspješnijih NBA igrača s ovih prostora iz Srbije i Slovenije, a kako Amerikancima geografija nije jača strana, nerijetko i njih pripišu Hrvatskoj. Hrvatska je u američkim mentalnim kartama svijeta, barem prema mom iskustvu, ipak najprepoznatljivija država u ovom dijelu Europe.

No činjenica da danas kao zemlja imamo relativno jasan imidž zapravo je novijeg datuma. Još prije dvadesetak godina ljudima izvan Europe često ste morali spominjati i Tita i Jugoslaviju da bi vas uopće uspjeli smjestiti na mentalnoj karti svijeta. Prvi veći iskorak prema globalnoj prepoznatljivosti napravili su naši sportaši, prije svega nogometaši, a u nešto manjoj mjeri i Janica Kostelić.

I danas se živo sjećam putovanja po jugoistočnoj Aziji na kojima su mi Vijetnamci i Tajlanđani, lomeći jezik, izgovarali prezime Šuker, a kasnije i Mandžukić, kao jedine njima poznate asocijacije na Hrvatsku. Nakon toga uslijedila je ekspanzija turizma, dodatno potaknuta globalnom popularnošću serije Igra prijestolja, i Hrvatska je postala zemlja s bucket liste, lijepa, poželjna i dovoljno egzotična da se o njoj govori s oduševljenjem. Iz anonimne novostvorene države o kojoj stranci doslovno nisu znali ništa, postupno smo postali zemlja poznata po ljepoti i sportskim uspjesima.

Često kukamo, a kako je moglo biti? Pogledajte Ukrajinu

Kako smo upravo ušli u novu kalendarsku godinu u kojoj ćemo obilježiti 35. godišnjicu proglašavanja hrvatske samostalnosti, teško je izbjeći potrebu za podvlačenjem računa. A kada to učinimo, kada usporedimo s čim smo krenuli i gdje smo danas, ma koliko mi u Hrvatskoj voljeli kukati, čini mi se da bismo si trebali dopustiti i osjećaj zadovoljstva i ponosa. Zadovoljstva i ponosa jer smo uspjeli. Ostvarili smo stoljetni san. Imamo sigurnu, stabilnu i međunarodno priznatu, a danas i sve prepoznatljiviju državu koja, gledano kroz gotovo bilo koji objektivni pokazatelj, napreduje.

Vrijedi se pritom prisjetiti da smo prije trideset godina još de facto bili u ratu, vraćali okupirani teritorij i tek se počeli ozbiljno suočavati s posljedicama koje je rat ostavio iza sebe. Kada danas pogledamo što se događa u Ukrajini, jasno je da je naša težnja za samostalnom i slobodnom državom mogla završiti i posve drukčije. Da nam je netko tada, dok smo pod tihim sankcijama oslobađali zemlju, rekao da ćemo trideset godina kasnije biti članica Europske unije i NATO saveza, da ćemo uvesti euro, da ćemo se u nadolazećoj godini pridružiti OECD-u te da ćemo imati sedmu najjaču putovnicu na svijetu, rijetko tko bi se uspio suzdržati da toj osobi ne kaže da je luda ili barem da je ne upita za preporuku dobavljača čaja od bunike.

Isto vrijedi i za noviju prošlost. Da nam je prije petnaest godina, u vrijeme kada smo već treću godinu zaredom bili u recesiji, uz stopu nezaposlenosti od golemih 18 posto, i kada je tadašnja premijerka Jadranka Kosor izgovorila svoju antologijsku rečenicu da je zemlja na putu da izađe na put izlaska iz krize, netko rekao da ćemo u proteklim godinama imati jednu od najviših stopa rasta BDP-a u Europskoj uniji, najvišu ikada zabilježenu ocjenu kreditnog rejtinga u svojoj povijesti, nikad nižu stopu nezaposlenosti i oko 130 tisuća stranih radnika, i tu bismo osobu vjerojatno poslali na pregled kod nadležnog liječnika. A ipak, evo nas tu gdje jesmo. Možda mi kao nacija, zbog kronične zaraženosti kukanjem, imamo prenisko postavljena očekivanja pa nas stvarnost uspijeva iznova pozitivno iznenaditi. A možda smo svi mi pomalo slični našim sportašima pa nam treba dobar izazov da sami sebi pokažemo za što smo sposobni.

Tek nakon dužeg vremena izvan Hrvatske shvatite da smo - uspjeli

Stoga je 35 godina nakon što smo postali država važno osvijestiti tko smo i što smo postigli te osjetiti zahvalnost i zadovoljstvo zbog vlastitih uspjeha. Tim više što, kada čitav život provedete u Hrvatskoj, te uspjehe lako previdite ili uzmete zdravo za gotovo. No kada, poput mene, provedete dulje razdoblje u inozemstvu, postaje puno jasnije koliki je iskorak Hrvatska napravila u posljednja tri i pol desetljeća. Ti se uspjesi u očima svijeta danas registriraju kao atraktivna zemlja koju vrijedi posjetiti i kao zajednica borbenih ljudi sposobnih uspjeti i onda kada su izgledi protiv njih.

Upravo je zato ovo doba godine, doba bilanciranja i podvlačenja računa, idealno da se zapitamo je li to jedino po čemu želimo biti međunarodno prepoznati. I ako jest, što to govori o budućnosti zemlje? Jesmo li doista ostvarili sve svoje potencijale ako ostanemo samo zemlja dobrog odmora i velikih sportskih uspjeha i hoće li nas takav, organski uspostavljen imidž u nekom trenutku početi ograničavati u još jednom iskoraku izvan granica onoga što danas mislimo da je moguće?

Zato nam svima želim da i u narednoj godini sačuvamo osjećaj zahvalnosti prema onome što smo postigli, ali i nemir koji nas tjera dalje. Da ne ostanemo zemlja lijepih razglednica i sportskih uspomena, nego društvo koje se usudi rasti i onda kada je to teško i neizvjesno. Želim nam da postanemo zemlja kvalitetnog življenja, uspješnog poslovanja i dobrog obrazovanja. Zemlja u kojoj stranci neće samo poželjeti doći na odmor ili kupiti nekretninu, nego i otvoriti posao i poslati djecu na školovanje. Ako smo se u prošlosti već nekoliko puta ugodno iznenadili time koliko smo daleko stigli, možda je vrijeme da si dopustimo bolje mišljenje o samima sebi, te jednako visoka očekivanja i od onoga što tek slijedi.