Možda je nedjelja 1. lipnja 2025. bila loš dan za stranku Centar i splitskog gradonačelnika Ivicu Puljka, poraženog na lokalnim izborima od HDZ-ova kandidata Tomislava Šute, ali je bila dobar dan za – hrvatsku znanost. Naime od 2021. prvi čovjek Splita i cijenjeni znanstvenik međunarodnog ugleda vraća se znanosti, svojoj najvećoj ljubavi. Teško se sjetiti nekoga hrvatskog političara koji je još usred govora, nakon što su objavljeni izborni rezultati, tako brzo i rezolutno odustao od bavljenja politikom zbog poraza. Ne samo da je Puljak obznanio da napušta politiku te da neće aktivirati ni mandat u Hrvatskom saboru, već više nije ni htio odgovarati na pitanja o izborima i politici. A pitanja je mnoštvo.

Nakon što je 2021. na redovnim, a zatim i 2022. na prijevremenim gradonačelničkim izborima preuzeo te još uvjerljivije potvrdio upravljanje drugim najvećim hrvatskim gradom, Puljak je najavljivao renesansu Splita. Od toga su prošle tri godine, a splitski su birači ipak odlučili da grad nije doživio dovoljan renesansni pomak da bi ga dosadašnji gradonačelnik i njegova stranka Centar nastavili voditi. O tome što se zapravo dogodilo Puljak ne želi govoriti. Napustio je politiku. Možda će o ovogodišnjim lokalnim izborima u Splitu svoju riječ dati znanost. Jer se oni koji su ga vodili od nedjelje vraćaju istinskim ljubavima. Politika očito to nije bila.

Ili – kao što je rekla saborska zastupnica Centra Marijana Puljak – upravo poraženoj splitskoj gradskoj vlasti politika nije bila primarni cilj. A što je onda bila? Sekundarni? Tercijarni? Iz ovih izjava bračnog para Puljak moguće je detektirati ne samo to zašto je politički akter koji je prije nekoliko godina najavljivao renesansu Splita doživio izborni poraz, nego i zašto u Hrvatskoj posljednjih trideset i pet godina uglavnom pobjeđuje HDZ, ne samo u većini jedinica lokalne i regionalne samouprave, nego i na parlamentarnim izborima.

HDZ je miran barem tri godine

HDZ-u je, naime, politika primarni cilj, a većini ostalih političkih stranaka i koalicija nije, jer da jest, izborne bi utakmice u nizu slučajeva bile neizvjesnije. Ako političarima politika, barem u mandatu koji obnašaju, nije najveća ljubav i primarni cilj, što će se na ovaj ili onaj način osjetiti u sredinama u kojima djeluju, zašto bi ih birači podržavali? Takva ignorancija i nepoznavanje esencije politike – rad na realizaciji kolektivnih interesa i distribuciji socijalnih resursa – možda se mogla shvatiti na početku hrvatskoga demokratskog višestranačja u ratnim 1990-ima. Ali 2025. takvo što samo olakšava onima kojima je politika 'primarni cilj' dolaska i ostanka na vlasti. I tako još najmanje do 2028./29.

Upravo u sezoni 2028./29. slijede novi redovni izbori kojima će se moći promijeniti politički pejzaž Hrvatske: parlamentarni 2028. te 2029. lokalni, europski i predsjednički. Nakon superizborne sezone 2024./25. HDZ je pobijedio na izborima za Hrvatski sabor i ponovno formirao Vladu, osvojio najveći broj članova Europskog parlamenta iz Hrvatske te očekivano i dalje ima vlast u najvećem broju općina, gradova i županija. Doda li se tomu da je Zoran Milanović kao predsjednik Republike danas puno bliži retorici HDZ-a iz 1990-ih te politici Franje Tuđmana, a znatno manje SDP-u, na čijem je čelu bio devet i pol godina, HDZ je sa svojim položajem u ideološkom spektru te u svijesti hrvatskih birača uvjerljivi 'prvi put' u hrvatskoj politici. SDP mu je rezultatski inferioran te i dalje baštini status 'drugog puta', a različiti 'treći putevi' hrvatske politike uglavnom su bili kratkog dometa, što u prostornom, što u vremenskom smislu.

Ili netko ili HDZ? Odgovor je – HDZ

Čak i kada su kao Most došli do nacionalne ili lokalne vlasti, pokazali su nerijetko kobna ograničenja. Centar odlazećega splitskog gradonačelnika posljednji je dokaz tomu. Otkako je 2020. postala hrvatskom parlamentarnom strankom, a 2021. vladajućom u Splitu, stranka bračnog para Puljak svoj utjecaj nije proširila nigdje u Hrvatskoj, a sada ga je izgubila i u Splitu. Bez privlačenja novih ljudi, sa stalnim odbijanjem suradnika, loše vođena i savjetovana, zatvorena doslovce u jedan obiteljski prostor te konfliktna prema prirodnim koalicijskim partnerima, samu je sebe dovela do ultimatuma: Ili Puljak ili HDZ. Znamo odgovor. Jer i na Puljkovo rezolutno 'Ili Hrvatska ili HDZ', u kontekstu prošlogodišnjih parlamentarnih izbora relativna većina birača izjednačila je Hrvatsku i HDZ. Baš kao i u Splitu.

Ono što ključno razlikuje HDZ od gotovo svih političkih suparnika, ali i saveznika u hrvatskoj politici, jest i način upravljanja strankom. HDZ jednostavno doživljava i provodi politiku kao – posao. Jer mu je od početka djelovanja primarni cilj biti na vlasti gdje god može. Kada druga najjača hrvatska politička stranka, SDP, i na aktualnim lokalnim izborima nema svoje kandidatske liste za predstavnička tijela te kandidate za izvršnu vlast u nizu općina i gradova, to samo govori o njezinu manjkavom radu i organizaciji, ponajprije njezina vrha.

Siniša Hajdaš Dončić tvrdi da je na ovim izborima SDP ostvario sva svoja tri cilja – veći broj vijećničkih mjesta, pobjedu u Zagrebu te veći broj županija u kojima je na čelu. Prvi cilj je ostvaren i zbog slabosti spomenutih 'trećih puteva', jer se razočarani birači vraćaju prvotnim, makar i neadekvatnim opcijama, a SDP sada ima tri župana u odnosu na ranija dva. HDZ ih i dalje nadzire petnaest, toliko o odnosu snaga. Što se tiče pobjede u Zagrebu, u to valjda ne vjeruju ni najveći stranački optimisti, pri čemu SDP danas faktično nema nikakvu bitnu ulogu u šest najvećih hrvatskih gradova - Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru i Velikoj Gorici. Pobjeda bivšega stranačkog čelnika Peđe Grbina u Puli rezultat je i slabljenja istarskoga 'prvog puta' IDS-a te još jednoga lokalnog 'trećeg puta'. Na novinarsko pitanje kako tumači svoj izborni uspjeh, Grbin je rekao da je zatečen. Takav bi mu mogao biti i cijeli mandat s obzirom na to kakvi su mu bili pokušaji vođenja SDP-a te Vlade.

Kako onda u Zagrebu 'treći put' pobjeđuje?

Pobjeda zagrebačkoga 'trećeg puta', stranke Možemo!, u neposrednoj je vezi s gubljenjem urbanog i nacionalnog utjecaja SDP-a. U odnosu na Split i Centar, Možemo! u Zagrebu ima i povoljnu okolnost da je u hrvatskoj metropoli gradski HDZ drugorazredni akter, a stranka kompromitirana još u drugoj polovici 1990-ih neprihvaćanjem rezultata lokalnih izbora i mešetarenjem s vijećnicima, a dva desetljeća kasnije i koalicijom s Milanom Bandićem, od čega se još nije oporavila. U drugom izbornom krugu ove godine zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević dobio je gotovo sedamdeset tisuća glasova manje nego u istom krugu 2021. te, zvuči nevjerojatno, oko četiri i pol tisuće glasova manje nego u prvom krugu prije dva tjedna.

Očito je podrška zagrebačkih birača Tomaševiću i Možemo! u silaznoj putanji, ali dovoljno jaka u odnosu na ostale političke opcije. Treća najjača stranka u zemlji prema ispitivanjima javnog mnijenja, Možemo! ima prve ljude lokalne samouprave samo u Zagrebu i Pazinu te pokazuje ista ograničenja kao i Centar u Splitu, ali su joj suparnici u Zagrebu neusporedivo slabiji. Ništa neće promijeniti ni Marija Selak Raspudić kao predstavnica još jednoga 'trećeg puta', pri čemu nije problem to što ona ne zna tko je 'gospodin Radenović' i gdje radi, nego kako i s kim jednog dana formirati vlast temeljem zajedničkih vrijednosti, ideja, interesa i ostvarivih prijedloga.

I raspad DP-a je pitanje znanosti

HDZ i Andrej Plenković mogu odahnuti jer su i sada napravili ono što je stranka u ključnim trenucima uspješno odrađivala. To je slabljenje iole ozbiljnijih izazivača desno od sebe te je nemali dio glasova za HDZ na ovogodišnjim izborima stigao i od apsorbirane podrške birača Domovinskog pokreta. HDZ od 2021. ionako nije imao gradonačelnika Vukovara, tako da je njihov zajednički poraz u gradu prije svega dokaz potpunog gubitka snage Ivana Penave i njegova dijela nekoć perspektivnoga Domovinskog pokreta (Miroslava Škore).

Epigoni stranke i koalicije oko nje, koji su 2020. osvojili čak šesnaest saborskih mandata, a 2024. njih četrnaest, danas su tek lokalna pojava, ali zato iznimno zahvalna u održavanju 76 ruku u zraku kada je posrijedi parlamentarna većina. Unatoč svim aferama, uhićenim ministrima i ostalim dužnosnicima, korupciji koja muči hrvatsko društvo te zapravo nepostojećoj strategiji razvoja zemlje u svim smjerovima na temelju vlastitih mogućnosti, relativna većina hrvatskih birača i dalje podržava svoj izvorni 'prvi put'. Zašto je to tako, i to je pitanje znanosti.