komentar borisa jokića

Dok mislimo da bijeli Europljani to ne mogu, nije ni čudo da su nam ubojice i teroristi uvijek oni drugi i drukčiji

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/PIXSELL

Njemačkim je medijima trebalo dosta vremena da napad u kojem je izvjesni 43-godišnji Tobias ubio devetero ljudi okarakteriziraju terorističkim zato što nam je teško prihvatiti to da teroristi, baš kao i počinitelji drugih zločina, mogu biti jedni od nas. Teško nam je prihvatiti to da ubiti ili zlostavljati mogu naši susjedi, sestre ili prijatelji. Kad to učini netko tko nam je naizgled blizak, tražit ćemo opravdanja, a kad to, recimo, učini netko iz romske zajednice, takvo je ponašanje posljedica etničke pripadnosti

'Islam ti je takva religija. Oni su žedni krvi', rekao mi je prijatelj iz djetinjstva komentirajući vijest o napadu u Londonu u studenome 2019. godine, u kojem je izvjesni Usman nožem napao petero ljudi usmrtivši njih dvoje.

Usman, koji je rođen u Stokeu na Trentu, od mladosti je bio radikaliziran do te mjere da je bio spreman ubiti bez razmišljanja za ciljeve navodnih vjerskih vođa koji pozivaju na sveti rat.

'Prokleti jebeni teroristi. Mi to nikada ne bismo napravili', dodao je, nervozno ispijajući cappuccino na zagrebačkoj Trešnjevci.

'Tko smo to mi?' pitao sam ga pretpostavljajući odgovor.

'Daj me nemoj… Zna se da Europljani to ne rade i, ako baš hoćeš iskreno, ni bijelci, ni kršćani', odgovorio je pomalo bijesno.

Kad je postavio kameru na kacigu, izvjesni Stephan je u Halleu u Njemačkoj uzeo pušku u ruke, a bio je jako žedan krvi, i to svih onih koji nisu čiste rase i dobre vjere. Naročito je na svojim mecima želio vidjeti židovsku krv, koju je optuživao za sva zla ovog svijeta. U svojim je akcijama kopirao postupke izvjesnog Brentona, a koji je nekoliko mjeseci ranije ubio, pritom snimajući svoje zlodjelo, ni više ni manje nego 49 ljudi u džamijama u gradu Christchurchu u Novom Zelandu. U svom je pohodu pažljivo birao tako da su mu žrtve muslimani.

Brenton je pak bio inspiriran monstruoznim zločinom izvjesnog Andersa iz 2011., a koji je, došavši na otok na kojem su se okupili mladi socijaldemokrati, bez grižnje savjesti ubio 77 Norvežanki i Norvežana vođen ideološkom mržnjom. Ubijao je bez obzira na rasu i vjeru. Važno mu je bilo da s lica zemlje zauvijek ukloni političke neistomišljenike.

  • +4
  • +1

Christchurch - teroristički napad na džamiju u Novom Zelandu

Izvor: EPA / Autor: Martin Hunter / EPA

U osnovi odluke da se izvrši teroristički akt nalaze se različiti čimbenici, od ozbiljnih emocionalnih i psihičkih problema do osvete ili stjecanja privilegija i dobiti. Psihijatrijska i psihološka istraživanja ukazuju na to da se kod većine terorista u pozadini nalazi i povijest zlostavljanja u obitelji te posebno prijašnje agresivno ponašanje.

Ove osobine jednako su prisutne kod ljudi u Iraku, Njemačkoj, Siriji, Kanadi ili Hrvatskoj. Vrijede one za bijelce, crnce i pripadnike svih drugih rasa. Nema u njima razlike među Hrvatima, Romima, Srbima ili Slovencima, baš kao ni među kršćanima, ateistima, muslimanima ili hindusima. Takve osobe u porukama onih koji raspiruju mržnju i zagovaraju veću vrijednost nad drugima nalaze smisao postojanja i opravdanje svog čina. Oni su u toj priči samo egzekutori, a pravi teroristi mogu se naći među radikaliziranim muftijama u istočnom dijelu Londona, na skupovima njemačkog AFD-a, u otvorenim nacističkim porukama Björna Höckea, na programima lokalnih hrvatskih televizija, na društvenim mrežama, na kojima orgijaju neoustaše, ili među srpskim vlastima, gdje su već prisutni neočetnici.

Premda su svi navedeni nesumnjivo poremećeni teroristi, Usman je od medija odmah proglašen takvim, dok je za dečke ispravne boje kože trebalo malo više vremena. Upravo to se ponovilo prošle srijede u njemačkom gradiću Hanauu, u kojem je izvjesni 43-godišnji Tobias ubio devetero ljudi u lokalima u kojima su se okupljali oni koji za njega nisu bili dovoljno čisti Nijemci. Nakon događaja njemačkim je medijima trebalo dosta vremena da ovaj napad okarakteriziraju terorističkim. Spominjali su oni krvoproliće, masakr, zločin, ali terorizam nisu.

Kuća u romskom naselju Piškorovec, u kojoj se dogodilo ubojstvo

Kuća u romskom naselju Piškorovec, u kojoj se dogodilo ubojstvo

Izvor: Pixsell / Autor: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Nama u Europi i dalje je teško prihvatiti to da teroristi, baš kao i počinitelji drugih zločina, mogu biti jedni od nas. U toj, u socijalnoj psihologiji dobro opisanoj pojavi pridavanje određenih negativnih osobina više se veže uz one koje slabije poznajemo i posebice one koji su drugačiji od nas. Teško nam je prihvatiti to da ubiti ili zlostavljati mogu naši susjedi, sestre ili prijatelji. Kada to učini netko tko nam je naizgled blizak, tražit ćemo opravdanje za njegovo ponašanje, a kada to recimo učini netko iz romske zajednice, onda je takvo ponašanje posljedica etničke pripadnosti. Dok je za ljude razlika u atribuciji opravdana, za medije opravdanja nema.

Nažalost, zločinima bogato 21. stoljeće dokazuje da terorizam nije ograničen rasom, nacijom ili vjerskim opredjeljenjem. Jedini način da od njega ne nastradamo taj je da ga zovemo takvim bez obzira na počinitelja. Pa čak i pod cijenu da odustanemo od ideje da su samo oni drugi teroristi ili zločinci te da moramo prihvatiti to da je Usman zapravo Petar, a Tobias Josip.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.