komentar Renata Baretića

Da mi je samo desetak dana da budem Zoran Mamić: Kad već moram u ćorku, a poći ću, rekao sam javno da hoću, tko mi brani da se malo zabavljam prije toga?

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Dubravka Petric/PIXSELL

Nijedan od braće Mamić, a pogotovo stariji nikad od mene nije dobio nijednu pozitivno intoniranu riječ, kamoli rečenicu. Dapače. Vrlo je izvjesno da niti neće. Pa ipak, uz prstohvat čuđenja samom sebi, sad baš navijam za njih dvojicu i za sve žmuklerske metode kojima nam dočaravaju u kolikoj mjeri ona "nogometna močvara" negdašnjeg ministra Jovanovića nije ni izbliza samo nogometna

Donedavno mi ni u ludilu, ma ni u paklu narkotika, na pamet ne bi palo da bi lijepo bilo biti Zoran Mamić. E, a sad bih, evo, baš volio da jesam. Samo na desetak dana, ne treba više. Unajmio bih neki zgođušan apartman u Neumu, ma može i u Metkoviću, zašto ne ako ima, pa svaki dan najmanje triput prelazio državnu granicu. "Ma samo nešto kratko poslom", odgovarao bih graničnim policajcima. "Ajme, ostao mi je upaljač u kafiću, draga uspomena, Bicov zeleni, odmah sam nazad". "Evo, ja do Stona samo skoknuo po kamenice, sad su iz mora, i mrtva bi ih usta jela, oćete probat?". "Oho, Mate, opet vi! A šta je to, dupla smjena danas? Ajde, bit će prekovremenih, neka, neka…". "Kako baba, jel još čeka Johnson&Johnson? Bojim se da će se načekati"…

I sve tako redom, danima tamo-amo. Obavijestio bih, naravno, unaprijed i dvije-tri medijske redakcije a ostale bi same, po inerciji, čim doznaju, poslale i svoje novinare i kamere. Dežurajući od 0 do 24 (jer, jasno, granicu bih prelazio i noću, tko mi brani?) i oni bi se sprijateljili s graničnim policajcima i carinicima, znali kad se kome krizma mala, tko ženi sina, čija je sestra druga na nezavisnoj listi za lokalne izbore, ali o tome ne bi izvještavali javnost. Ipak sam u cijeloj priči najvažniji ja, i to kako se povazdan sprdam s hrvatskim zakonodavstvom, sudstvom i pravosuđem u cjelini.

Mislim – ako već moram u zatvor i ako sam rekao da ću to i napraviti čim me pozovu – tko sam ja da im sudim, tako inertnima, nesposobnima, potkapacitiranima i potkupljivima? Kad već moram u ćorku, a poći ću, rekao sam javno da hoću, tko mi brani da se malo zabavljam prije toga? Ništa mi drugo ne preostaje nakon što je buraz pola obiteljskog imetka sprdio na potplaćivanje sve te mučke đubradi, a evo kako mu se vraća, i njemu i meni, i svima našima! A toliko smo radosti donijeli hrvatskom narodu, ne samo navijačima Dinama…

  • +17
  • +14

Zoran Mamić

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL

Ako me tkogod od novinara priupita, a sigurno hoće, da prokomentiram bratove svakodnevne objave o cipelama, Dubaijima, satovima, stanovima, kešovini… samo ću slegnuti ramenima i reći: "Ne znam ništa o tome, to sve morate pitati Zdravka. U stvari, evo, ja ću sutra skoknuti do njega i pitati ga, pa vam javim predvečer, na povratku. Može i ovdje, naravno, evo na ugibalištu za kamione, sutra između šest i osam, okej?". Vratio bih se, dakako, u Hrvatsku tek za tri dana, na nekom sasvim drugom graničnom prijelazu. Pustio bih i njih, novinare, da se malo vrte nad žeravom dok me ne nađu, jer nisu ni oni baš sasvim bez zasluga za ovo što se burazu i meni, evo, na pravdi boga, upravo događa…

Nijedan od braće Mamić, a pogotovo stariji (shvatili ste: prošlo je onih uvodnih deset dana zajebancije, nisam više Zoran) nikad od mene nije dobio nijednu pozitivno intoniranu riječ, kamoli rečenicu. Dapače. Vrlo je izvjesno da niti neće. Pa ipak, uz prstohvat čuđenja samom sebi, sad baš navijam za njih dvojicu i za sve žmuklerske metode kojima nam dočaravaju u kolikoj mjeri ona "nogometna močvara" negdašnjeg ministra Jovanovića nije ni izbliza (bila) samo nogometna. Dobro, znali smo to i prije, ali sad je više nego ikad ranije razvidno kako je nogomet tek majušni odvjetak močvaretine što prekriva cijelu ovu zapuštenu zemlju zapuštenih ljudi (znam, prečesto koristim ovu sintagmu, ali nikako da se dovinem do neke preciznije definicije naše lijepe domovine). A nasred te močvare, tamo gdje bi trebao biti čvrsto zaboden nosivi stup stabilnog društva – pravosudni sustav – tamo je dno najgnjecavije i vodurina nad njim najmutnija.

  • +5
  • +2

Zdravko Mamić

Izvor: Pixsell / Autor: Dejan Rakita/PIXSELL

Odvratno je, jadno i smradno što mnogo više zapuštenih ljudi s užasom reagira na jedan jedini Facebook–status Zdravka Mamića (onaj o zataškavanom i nekažnjenom seksualnom iskorištavanju maloljetnih "štićenica" osječkog doma za nezbrinutu djecu) nego na desetke i desetke tekstova, plus tri romana, doajena istraživačkog novinarstva Drage Hedla. Ali dobro, tu smo gdje smo: ako niste čitali Hedla, neka vam barem Zdravko Mamić otvori krmeljave, desetljećima neumivene oči. Ako se nijedan premijer i nijedan ministar nikad prije nisu javno začudili nad bezbrojnim dosadašnjim presudama poslije kojih osuđenik može išetati iz zemlje kao sa svete pričesti, hajde, nek je barem Zoran Mamić jednodnevnim odlaskom u BiH (i to ravno sa suda, s ročišta u drugom procesu) natjerao ministra Malenicu i premijera Plenkovića da se iščuđuju nad takvom mogućnošću, pa makar i na jednoj jedinoj press-konferenciji.

Je li doista došlo vrijeme kad se kao jedino spasonosno rješenje, jedina mogućnost kolektivne katarze, ukazuje to da ljigavac udari na gadljivca, gad na smrada, ušljivac na đubre, svinja na krmka, drznik na bezobraznika, šljam na šljam? Ako jest, i ako pritom postoji samo promil šanse da se vodostaj hrvatske močvare spusti barem za centimetar – nemam baš ništa protiv.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.