SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Balkanska EU utrka s preponama

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 10.12.2011 23:38
  • Objavljeno 10.12.2011 u 08:00
Šivači srpskih i EU zastava u Beogradu ipak će malo pričekati prije nego svoje proizvode ugledaju na ulicama

Šivači srpskih i EU zastava u Beogradu ipak će malo pričekati prije nego svoje proizvode ugledaju na ulicama

Izvor: Reuters / Autor: Ivan Milutinović

U petak smo, kao pozadinski šum iza buke oko pristupanja Hrvatske EU, načuli da je Srbiji rečeno da sačeka do ožujka iduće godine. Vijest je bila neslužbena, ali uredno potvrđena po nadležnim instancama; vele da su službeno priopćenje odgodili iz razloga 'protokolarnih'. Bit će da im je bilo malo neugodno: oko tog srbijanskog pitanja, naime, svađali su se cijelu noć, punih deset sati, kako čujemo. Također je rečeno da će se s Crnom Gorom krenuti u preliminarne razgovore u lipnju 2012. godine

Kao što se i slutilo, Srbija se poskliznula na odnosima s Kosovom, prije svega. Preokret Borisa Tadića došao je prekasno. Dok se on avizao i pozvao kosovske Srbe da se smire, vrag je odnio šalu. A Merkelica mu je za vremena lijepo govorila da se ne igraju vatrom. Ne možeš u Europsku uniju dok tvoji hajduci pucaju na njemačke vojnike. Pritom je taj isti Boris Tadić donedavno ohrabrivao te iste hajduke da rade barikade i slažu balvane. Opet je jeftina balkanska politička filozofija – mi smo, kao, lukavi; izradit ćemo mi njih – doživjela poraz, ali se nije ufati da će nas to naučiti pameti.


Zanimljivo je da se Srbiji više ne spočitava odnos sa haškim Tribunalom, niti bilo što drugo: sve je to u redu, kažu eurobirokrati. Ostaje samo taj jedan problem – 'odnosi sa susjedima', dakle normalizacija s Prištinom, ukratko. Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji lijepo je rečeno da imaju vremena do ožujka da srede stvar; ostala je neizrečena, mada naslutiva prijetnja što će biti ako se budu i dalje zezali s tim.

Istini za volju, Srbija je svoju prevarantsku politiku do sada zasnivala na očitoj potrebi EU da konačno zaokruži politički zemljovid i eliminira krizne točke. Da opet citiramo bivšeg američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona: bolje je da budu u šatoru i pišaju van, nego da budu van i pišaju u šator – kad već moraju pišati, to jest. Tu dolazimo na bit ove stvari: štogod tko mislio o ulasku u EU – a tih mišljenja ima koliko ima i riti, kako veli suvremeni američki filozof Harry Callahan – nama na Zapadnome Balkanu to je nužno. Riječ je o osiguranju stabilnosti, otklanjanju opasnosti od oružanih sukoba i uopće uljuđivanju divljaka. Malo je Europi vlastitih nevolja, samo joj još i mi trebamo. Uostalom, to su radile i malo starije imperije – i Rim i Bizant. Pa su tako i prošle, kazat će netko pakostan; sjetimo se, međutim, da je taj 'truli Bizant' koji je Franjo Tuđman toliko i bez razloga prezirao, potrajao tisuću godina... Uobičajena predrasuda da ćemo mi, Balkanci, pa sve i 'zapadni', rastjerati Europsku uniju istom kad u nju uđemo čini mi se donekle pretjeranom. Kao i procjena da se EU ionako već raspada.

Emisija 'Kontekst' televizije Al Jazeera u kojoj Haris Silajdžić, Vuk Drašković i Stjepan Mesić raspravljaju o pristupu zemalja regije Europskoj uniji
Babaroge od rakije do aluminija

Može se, dakako, razmatrati i analizirati koje su tu vrline i koje su tu mane te što nas čeka kad jednom uđemo. Hrvate plaše maslinama, sirom i vrhnjem, Srbeke plaše rakijom, ajvarom, svinjama i Kosovom, Makedonce vinom i povrćem, jer su se Grci svojim jadom zabavili; Crnogorce valjda lozovačom, aluminijem i korupcijom, Albance iz Albanije dagnjama i konjakom Skenderbeg, Kosovare... Suzdržat ću se iz razloga političke korektnosti. Bosance ne moraju ni plašiti: odveć su rezignirani ionako.

Istini za volju, ulazak u Europsku uniju sada je nalik na onu staru narodnu priču iz Srbije o tamnom vilajetu: neki car uvede svoju vojsku u tamni vilajet, gdje je kmica kak v riti i ne vidi se niš, a glas iz kmice veli 'Tko uzme kajat će se, tko ne uzme kajat će se'. Jedni uzmu, drugi ne uzmu; kad su izašli van, ispadne da je o draguljima riječ. Ovi koji su uzeli kajali su se što nisu uzeli više, ovi koji nisu, kajali su se zato što nisu. Drugim riječima: ako se od ulaska u EU ne okoristimo nekako, prav nam budi, sami smo si krivi. Gore od ovoga gdje smo ionako nam ne može biti. Osim toga, ulazak nam (kao i u NATO) barem garantira da više nikakvih ratova biti neće. Možemo, ako mene pitate, slobodno raspustiti naše skupe i besmislene vojske i uštedjeti na državnim proračunima grdne novce.

Marko Đurica

Marko Đurica

Izvor: Reuters / Autor: Marko Đurica

U zemljama koje tek krče put prema EU kriza Unije mogla bi pojačati euroskepticizam

Nove su prepone u ovom maratonu, dakle, postavljene. Srbija ima do ožujka srediti svoj kosovski cirkus;,Crna Gora ima srediti korupciju i organizirani kriminal, Bosna i Hercegovina ima se pretvoriti u državu; ostale državice će morati sve to skupa, svako svoje. Šanse su različite. Crnogorci će se nekako izvući, BiH teško, za živog Mile Dodika i za živih srpskih nacionalista koji drže jednu nogu kod njega; Makedonija će već nekako. Srbija je, međutim, suočena s posljedicama vlastitog oklijevanja i neodlučnosti glede Kosova: ili će podviknuti Srbima na sjeveru da već jednom prestanu i otvoriti susjedski razgovor s Prištinom (nitko im i ne traži da Republiku Kosovo priznaju) – ili će u ožujku popiti vruću pljusku iz Bruxellesa, dakle odlaganje pristupnih pregovora sine die, do Svetoga Nigdarjeva.

Paradoksalno, ali ako tako ispadne, to bi moglo i ubrzati pristup ostalih okolnih država Europskoj uniji: trebat će onda Srbiju opkoliti članicama EU i tako je odvratiti od budućih subverzija i avantura u regiji. A oni neka vide što će.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi