Kao što se i slutilo, Srbija se poskliznula na odnosima s Kosovom, prije svega. Preokret Borisa Tadića došao je prekasno. Dok se on avizao i pozvao kosovske Srbe da se smire, vrag je odnio šalu. A Merkelica mu je za vremena lijepo govorila da se ne igraju vatrom. Ne možeš u Europsku uniju dok tvoji hajduci pucaju na njemačke vojnike. Pritom je taj isti Boris Tadić donedavno ohrabrivao te iste hajduke da rade barikade i slažu balvane. Opet je jeftina balkanska politička filozofija – mi smo, kao, lukavi; izradit ćemo mi njih – doživjela poraz, ali se nije ufati da će nas to naučiti pameti.

Zanimljivo je da se Srbiji više ne spočitava odnos sa haškim Tribunalom, niti bilo što drugo: sve je to u redu, kažu eurobirokrati. Ostaje samo taj jedan problem – 'odnosi sa susjedima', dakle normalizacija s Prištinom, ukratko. Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji lijepo je rečeno da imaju vremena do ožujka da srede stvar; ostala je neizrečena, mada naslutiva prijetnja što će biti ako se budu i dalje zezali s tim.

Istini za volju, Srbija je svoju prevarantsku politiku do sada zasnivala na očitoj potrebi EU da konačno zaokruži politički zemljovid i eliminira krizne točke. Da opet citiramo bivšeg američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona: bolje je da budu u šatoru i pišaju van, nego da budu van i pišaju u šator – kad već moraju pišati, to jest. Tu dolazimo na bit ove stvari: štogod tko mislio o ulasku u EU – a tih mišljenja ima koliko ima i riti, kako veli suvremeni američki filozof Harry Callahan – nama na Zapadnome Balkanu to je nužno. Riječ je o osiguranju stabilnosti, otklanjanju opasnosti od oružanih sukoba i uopće uljuđivanju divljaka. Malo je Europi vlastitih nevolja, samo joj još i mi trebamo. Uostalom, to su radile i malo starije imperije – i Rim i Bizant. Pa su tako i prošle, kazat će netko pakostan; sjetimo se, međutim, da je taj 'truli Bizant' koji je Franjo Tuđman toliko i bez razloga prezirao, potrajao tisuću godina... Uobičajena predrasuda da ćemo mi, Balkanci, pa sve i 'zapadni', rastjerati Europsku uniju istom kad u nju uđemo čini mi se donekle pretjeranom. Kao i procjena da se EU ionako već raspada.

Može se, dakako, razmatrati i analizirati koje su tu vrline i koje su tu mane te što nas čeka kad jednom uđemo. Hrvate plaše maslinama, sirom i vrhnjem, Srbeke plaše rakijom, ajvarom, svinjama i Kosovom, Makedonce vinom i povrćem, jer su se Grci svojim jadom zabavili; Crnogorce valjda lozovačom, aluminijem i korupcijom, Albance iz Albanije dagnjama i konjakom Skenderbeg, Kosovare... Suzdržat ću se iz razloga političke korektnosti. Bosance ne moraju ni plašiti: odveć su rezignirani ionako.

Istini za volju, ulazak u Europsku uniju sada je nalik na onu staru narodnu priču iz Srbije o tamnom vilajetu: neki car uvede svoju vojsku u tamni vilajet, gdje je kmica kak v riti i ne vidi se niš, a glas iz kmice veli 'Tko uzme kajat će se, tko ne uzme kajat će se'. Jedni uzmu, drugi ne uzmu; kad su izašli van, ispadne da je o draguljima riječ. Ovi koji su uzeli kajali su se što nisu uzeli više, ovi koji nisu, kajali su se zato što nisu. Drugim riječima: ako se od ulaska u EU ne okoristimo nekako, prav nam budi, sami smo si krivi. Gore od ovoga gdje smo ionako nam ne može biti. Osim toga, ulazak nam (kao i u NATO) barem garantira da više nikakvih ratova biti neće. Možemo, ako mene pitate, slobodno raspustiti naše skupe i besmislene vojske i uštedjeti na državnim proračunima grdne novce.

Nove su prepone u ovom maratonu, dakle, postavljene. Srbija ima do ožujka srediti svoj kosovski cirkus;,Crna Gora ima srediti korupciju i organizirani kriminal, Bosna i Hercegovina ima se pretvoriti u državu; ostale državice će morati sve to skupa, svako svoje. Šanse su različite. Crnogorci će se nekako izvući, BiH teško, za živog Mile Dodika i za živih srpskih nacionalista koji drže jednu nogu kod njega; Makedonija će već nekako. Srbija je, međutim, suočena s posljedicama vlastitog oklijevanja i neodlučnosti glede Kosova: ili će podviknuti Srbima na sjeveru da već jednom prestanu i otvoriti susjedski razgovor s Prištinom (nitko im i ne traži da Republiku Kosovo priznaju) – ili će u ožujku popiti vruću pljusku iz Bruxellesa, dakle odlaganje pristupnih pregovora sine die, do Svetoga Nigdarjeva.

Paradoksalno, ali ako tako ispadne, to bi moglo i ubrzati pristup ostalih okolnih država Europskoj uniji: trebat će onda Srbiju opkoliti članicama EU i tako je odvratiti od budućih subverzija i avantura u regiji. A oni neka vide što će.