Najprije ono temeljno: engleska ladanjska odjeća tradicionalna je odjeća koju nose muškarci i žene u ruralnoj Britaniji. Radi se o izboru odjeće za sudjelovanje u sportovima na otvorenom kao što su konjičke discipline, streljaštvo i ribolov, kao i tijekom opće aktivnosti na otvorenom, poput šetnje, piknika i vrtlarenja.
Osim toga, ta se odjeća nosi i na događajima kao što su konjske utrke, ladanjska vjenčanja, festivali piva i seoski sajmovi. Čak i prosječnom televizijskom gledatelju sve je to dobro poznato iz serija poput 'Ubojstva u Midsomeru' i sličnih. Na temelju toga i općepoznate činjenice da engleska tradicija obožava takve stvari, svatko će s lakoćom pretpostaviti da proizvođača ladanjske odjeće u toj zemlji ima napretek. No, rijetko će tko znati da je prvo modno ime na tome području Cordings, tvrtka koja sjajno kombinira praktičnost i modni stil, zahvaljujući čemu je to već gotovo dva stoljeća staro ime omiljena marka za gospodu i dame koji vole ladanje, ali i one koji u takvoj odjeći vole biti zapaženi i u gradu.
vezane vijesti
Još manje je onih koji znaju da je jedan od poklonika Cordingsa, već odavna i slavni gitarist Eric Clapton. Trgovine ladanjske odjeće na Piccadillyju dobro se sjeća još iz svojih tinejdžerskih godina, kada su izlasci u London iz rodnog Surreya, da bi posjetio rock koncerte, često uključivali i nekoliko sati šopinga u trgovinama West Enda.
Godinama poslije Clapton je po prvi put ušao u Cordings kada mu je u izlogu trgovine za oko zapela jedna jakna od tvida marke Firley s uzorkom riblje kosti. Jakna mu je savršeno pristajala, a Clapton je brzo postao redovita mušterija na Piccadillyju...
Kada je 2003. Noll Uloth, sada direktor Cordingsa, tražio nekoga tko bi uložio u tvrtku, držao je da je Clapton logičan izbor.
'U to doba Cordings je prolazio kroz teškoće. Prethodni su vlasnici pokušali robnu marku učiniti modernom i ona je izgubila svoj identitet. Tražio sam nekoga tko voli Cordings i shvaća da se radi o jedinstvenome dijelu londonskog naslijeđa. Nisam želio da ga proguta neka velika kompanija i da Cordings izgubi svoju individualnost, kaže Uloth.
Uloth je Claptona tada pitao ima li malo vremena da mu iznese svoj prijedlog o otkupu dijela tvrtke. Nakon samo tri minute gledanja i slušanja pažljivo pripremljene prezentacije, Clapton ga je prekinuo rekavši 'Da'. Jednom prilikom, godinama kasnije, izjavio je da je pristao samo da bi tamo mogao nastaviti kupovati.
Treba znati da se u zemljama poput Engleske, gdje postoji poštovanje prema svemu tradicionalnome — od kraljevskog vjenčanja do jednostavnog rituala poslijepodnevnog čaja — prijetnja tradiciji može činiti kao prijetnja samom Commonwealthu. Zato je priča o Cordingsu i Claptonu toliko i značajna; to je priča o obiteljskome blagu na rubu propasti s prilično neočekivanim junakom.
Osnovan kao trgovačka kuća lovačkom opremom i vodonepropusnih artikala, Cordings je prvi put otvorio svoja vrata 1839. u dijelu Londona poznatom kao Strand. Stavimo li to u povijesni kontekst, bilo je to samo godinu dana poslije krunidbe kraljice Viktorije i dvadeset godina prije objavljivanja revolucionarnog djela Charlesa Darwina 'O podrijetlu vrsta'. Nakon što se etablirao kao vodeći proizvođač čizama i odjeće za nošenje na otvorenom, tvrtka se 1877. preselila na Piccadilly broj 19, gdje se nalazi i danas.
Cordings je desetljećima napredovao kao obiteljski posao, zaradio kraljevski nalog kralja Georgea V., a svojim je jahaćim čizmama opskrbljivao i vojvodu od Windsora te njegovu, jednako elegantnu, Wallis Simpson.
Bilo je to mjesto gdje su se obvezno nabavljale hlače 'do ispod koljena' za lov i slične za golf, kao i sve drugo za tipični engleski vikend s puškom ili golfskom palicom u ruci.
No, mnogo se toga promijenilo od vojvodinih dana, 2003. godine su Cordings snašle financijske nevolje. Nekada cvjetajući posao opasno se približio sudbini još goroj od zatvaranja — biti prodan kao manja robna marka nekoj velikoj organizaciji, što bi značilo sigurni gubitak jedinstvenosti.
Tu se vraćamo na sad već povijesnu ideju Nolla Ulotha koji je shvatio da bi jedna legenda (Clapton) mogla spasiti drugu (Cordings). Tako se i dogodilo: osamnaesterostruki dobitnik Grammyja, samoproglašeni seoski dečko iz radničke klase i modni entuzijast Eric Clapton, u to doba redoviti kupac Cordingsa, 'ušao je u svlačionicu kao navijač i izašao kao suvlasnik i propagator'.
'Gotovo svaki dan Clapton je dolazio u trgovinu. U to je doba ponovo otkrio Cordings, bio je iznimno oduševljen kolekcijom, posebno odijelima od tvida i košuljama. Tu je postojala očita sinergija. Osjećao sam da nam treba partner koji dobro poznaje ladanjsku odjeću, netko tko će razumjeti jedinstvenost brenda, a on je bio prava osoba za to', objasnio je Uloth.
I tako je Clapton postao ne samo 50-postotni vlasnik (Uloth posjeduje drugu polovicu), već je dobio i titulu direktora dizajna Cordingsa.
Zahvaljujući Claptonovoj sklonosti tvidu s pedigreom spašen je, eto, legendarni opskrbljivač ladanjskom odjećom. Štoviše, Cordings je i napredovao u godinama nakon tog događaja te je tako 2020. otvorio i drugi dućan, u Jermyn Streetu.
Glazbenikov angažman bio je neosporan poticaj, ali to nije jedini razlog za povratak popularnosti trgovine. Naime, posljednjih godina bilježi se pomak prema takozvanoj 'sporoj modi' i kupnji odjeće koja ima plemenito podrijetlo i koja dugo traje. Glavna karakteristika Cordingsovih kupaca, tvrde domaćini, jest da traže kvalitetu, bezvremenski stil i određeni integritet.
Iako u intervjuima Clapton tvrdi da ga je na otkup udjela u Cordingsu potakla sebičnost, a ne dobra namjera, spašavajući Cordings spasio je više od trgovine. Spasio je kultne elemente tradicionalne engleske ladanjske odjeće - remenčiće u visini nogu ušivene u bočne strane kišnog ogrtača mackintosh, čijim se zatezanjem sprječava mlataranje ogrtača pri jahanju, zatim mali, dodatni gumb na stražnjoj strani lovačke jakne koji džep drži otvorenim za lak pristup patronama te neupadljive redove šavova na manžetama covert ili crombie kaputa (kaput za gospodu s tipično urezanim reverima koji je nastao u kasnom 19. stoljeću kao 'kratki gornji kaput' za lov i jahanje), a koji predstavljaju ostatke iz vremena kada su agresivni strijelci često krojačima davali na popravak otrcane manžete (ti su šavovi, poput oficirskih oznaka, ponosni pokazatelj postignuća).
Neprocjenjiva uloga Cordingsa, kao što je Clapton prepoznao, mnogo je više od one pukog dobavljača ladanjske i odjeće za lov. Cordings je, prije svega, postojan bastion britanske baštine. Bez obzira na poklonike Burberryja i Belstaffa, Cordings je taj koji nosi baklju za korijene engleske mode.
Dućan na Piccadillyju, koji danas izgleda jednako kao i prije stoljeće i pol kada je otvoren, i dalje služi svojim vjernim posjetiteljima, kao i novim kupcima, koji se često raspituju o elegantnoj jakni koja je toliko oduševila slavnog glazbenika.
Modernih trgovina, poput Uniqloa, Lululemona, Zare i ostalih u okolici ima u izobilju, ali Cordings, poput kakvog monarha, stoji čvrsto i postojano i sigurno će ih sve nadživjeti.
Clapton i moda
Ako je Claptonova scenska odjeća 70-ih uključivala kombinezon i šešir napravljen od vrećice za brašno (napravio je i trajnu frizuru da bi izgledao kao Jimi Hendrix), sredinom 80-ih svjesno se trudio odmaknuti od svog rokerskog izgleda tipa bluza plus prsluk, te malo pročistiti svoju garderobu. Stoga se okrenuo Armaniju i Versaceu.
Tijekom 80-ih, gotovo je isključivo nosio odjeću s potpisima ta dva talijanska velikana, razvijajući izgled koji je The Telegraph opisao kao 'rock-and-roll žigolo'. Na pozornici i na promidžbenim fotografijama pojavljivao se u Versaceovom gangster-modnom kroju, 'revolucionarnom, ali u isto vrijeme jednostavnom', kako je napisao u svojoj biografiji iz 2007., te u Armanijevim odijelima s mekim ramenima i dugim sakoima.
'Engleska kultura i moda uvijek su bili mnogo više tvid i introvertirani, pa kad sam sredinom 80-ih konačno stigao u Italiju (oženio je talijanski model Lory Del Santo, op.a.), bio sam preplavljen živošću svega toga, i bojama i izgledom, stvarno mi se svidjelo', napisao je Clapton.
Čak je sklopio i ugovor s Armanijem, pa su on i članovi njegova sastava mogli ući u bilo koju Armanijevu trgovinu i besplatno odabrati sve što žele. No, početkom 90-ih Clapton je malo prikočio 'Armanimaniju' i proslavio novonađenu prisebnost povratničkim albumom 'Journeyman' iz 1989., pozdravljajući se s razdobljem koje je definirano 'heroinom, alkoholom i Armanijevim odijelima'. The Telegraph je tada napisao: 'Sa svojim izlizanim, bradatim licem, naočalama žičanih okvira i bujnom kosom, sada bi mogao proći kao običan otac iz srednje Engleske, onakav kakvog biste jedva primijetili u supermarketu'.
I premda je The Telegraph to pisao 2005., ta se promjena garderobe zapravo dogodila dosta ranije, vjerojatno u vrijeme kada je snimljen u savršenoj kombinaciji talijanske nonšalancije (bez čarapa, otkopčanog sakoa i u Henley košulji) i engleske ladanjske odjeće (dobro izrađene mokasine, krute traperice i mackintosh kaput). Što god bio poticaj za promjenu stila, Clapton je tada postigao svoj cilj — look koji nije ni previše 'očinski', ni previše otmjen, a pri svemu izgleda udobno.
Clapton je sljedećih nekoliko godina proveo na ovaj način, miješajući svoju talijansku odjeću s engleskim tkaninama i krojem, suvereno žonglirajući tvidom i uglađenošću, zbog čega i danas izgleda kao netko tko troši mnogo novca na odjeću, ali ne bilo koju. Stručnjaci ističu da je u svojoj modnoj karijeri zapravo učinio nemoguću stvar — staviti crnu majicu ispod crnog odijela a ne izgledati kao idiot. Ipak je on direktor dizajna Cordingsa!
