'Dobru večeru ne možemo očekivati radi dobročinstva mesara, pivara ili pekara, već zbog njegova vlastita interesa', rekao je Adam Smith, pokušavajući na taj način objasniti kako tržišni mehanizam donosi dobrobit u kapitalističkom društvu. Kolumnist Financial Timesa Tim Harford pita se bi li pohvala kapitalizmu bila jednako vjerodostojna da je umjesto kreatora prehrambenih usluga, Smith kao primjer funkcioniranja tržišta uzeo prodavača 'junk' obveznica, fond menadžera i burzovnog analitičara koji procjenuje vrijednost kreditnih derivata
Smithova je poanta s večerom dobro opisivala tržišne zakonitosti u ono vrijeme. Ljudi vjerojatno neće dati svoje povjerenje mesaru koji nas truje, pivaru koji prodaje pokvareno pivo ili pekaru koji ima preskupe proizvode. To znači da prodavači hrane mogu računati na održiv biznis jedino ako poslužuju pristojnu hranu po povoljnim cijenama. Pritom sustav treba imati stanoviti nadzor – higijenske standarde, tržišnu inspekciju, komisiju za zaštitu tržišnog natjecanja – ali glavni motor kvalitete je tržišni mehanizam. Ljudi više vole jeftinu i ukusnu hranu od loše skupe hrane – i sama ta činjenica usmjerava tržište bolje nego bilo kakav regulator.
Međutim, čini se da Smithova poanta pada u vodu kada se prehrambene usluge zamjene financijskim uslugama. Prva razlika je u stupnju konkurencije: puno je više mjesta na kojima se može kupiti kruh, nego onih na kojima se može nabaviti hipotekarni kredit ili dogovoriti inicijalna ponuda dionica. Zatim, za razliku od otvaranja pekare, vraški je težak posao osnovati banku, a još je teže privući kupce koji će 'zaglaviti u blatu'.
Još važnije, za razliku od kupaca kruha potrošači financijskih usluga teško razlikuju dobar od lošeg proizvoda. Tako, primjerice, korisnici kredita često ne mogu shvatiti koliko će ih kredit u konačnici koštati (pogotovo ako su ključni uvjeti – kamatna stopa i valutni tečaj - promjenljivi). Da i ne spominjemo koliko su, primjerice, klijenti Goldman Sachsa bili svjesni što kupuju kada su novac ulagali u drugorazredni hipotekarni posao pod imenom Abacus 2007-AC1. Pritom naravno nisu znali da je Abacus bio osmišljen u dogovoru s hedge fondom Paulson &Co, koji se kladio da će cijela stvar s tim poslovima propasti.
Pozivajući se na radove nobelovca Georgea Akerlofa, analitičar Clive Adamson u nedavnom govoru o britanskoj 'industriji upravljanja imovinom' objasnio je što se događa kada tržišni sudionici nisu ravnopravni. 'Na tržištu na kojem vlada asimetrija informacija, kvaliteta robe će se smanjivati i na tržištu će dominirati nepošteni prodavači i lakovjerni ili očajni kupci'.
Jedno je sigurno, kada ni regulator ne može jasno objasniti problematične komercijalne aktivnosti jednog od tržišnih sudionika, znak je da je tržište postalo previše složeno i nerazumljivo da bi omogućilo sretne ishode. A kada gospodarstvo, kao što je britansko, postane uvelike ovisno o financijskim uslugama prijeti opasnost od 'nizozemske bolesti', fenomena koji pogađa zemlje proizvođače nafte.
Naime, ako nacija izvozi ogromne količine ugljikohidrata, tečaj njezine valute raste, što u konačnici dovodi do toga da se ne isplati raditi ništa drugo osim prodavati naftu. Tako u gospodarstvima u kojima financijski sektor postane prevelik, on počinje gušiti ostale gospodarske sektore.
Predimenzionirani bankarki sektori često završavaju kao baloni koji se raspuknu, što uzrokuje ogromnu kolateralnu štetu. Jedan nesavjesni pekar posljednji put je poharao City 1666. kada je slučajno izazavao veliki požar u Londonu, a izgleda da su bankari sposobni prirediti velike nevolje mnogo češće.
I što se može učiniti? Jedini pravi način je da se bankarski sektor (banking) reformira tako da ima više sličnosti s pekarstvom (baking), zaključuje kolumnist Financial Timesa
