Frizerka Marion Alemeier još uvijek pamti 23. ožujak 2020. To je bio drugi dan prvog lock downa u Njemačkoju suzbijanju pandemije korone. Oglasili su se su tadašnji ministar gospodarstva Peter Altmaier (CDU) i ministar financija Olaf Scholz (SPD) u vladi Angele Merkel sa velikim obećanjima. „Vrlo je važno naglasiti: dajemo potporu, a ne pozajmicu", objasnio je Scholz o hitnoj pomoći malim poduzećima i samostalnim djelatnicima zbog korone. „Dakle, ništa se ne mora vraćati.“ Altmaier je dodao: „Nikoga nećemo ostaviti samog!"

Danas, pet i pol godina kasnije, Marion Alemeier se osjeća itekako sama. Kaže za Deutsche Welle: „Bilo je puno obećanja i niti jedno nije ispunjeno. Već tada su me upozoravale mnoge kolege i prijatelji: pazi, to ćeš morati vratiti. A ja sam im rekla: ne, to ne može biti. Pa ne mogu me to tražiti kad zabranjuju da uopće radimo!"

Pet milijardi - previše?

Frizerka je tada dobila 9.000 eura kao hitnu pomoć u koroni. Taj novac joj je izuzetno trebao jer šest tjedana nije imala baš nikakav prihod, ali jest i troškove svog salona. Tek 4. svibnja 2020. u Njemačkoj je ublažena zabrana kontakata i dozvoljeno je otvaranje i frizerskih salona.

Kasnije je rečeno da je potpora dodijeljena samo na temelju procjene njenih prihoda kako bi se premostio „nedostatak likvidnosti“ uzrokovan koronom. Od oko 13 milijardi eura koje su Njemačka i pokrajinske vlade isplatile od ožujka do lipnja 2020., prema procjeni njemačkog ministarstva gospodarstva je oko pet milijardi eura isplaćeno zapravo previše.

Zbog toga su poslane desetine tisuća zahtjeva za povratom novca pomoći – a jedan je dobila i Marion Alemeier. Od frizerke se traži neka vrati 7.000 eura. Na to rješenje je uložila žalbu i žalba je uvažena, no vlada pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija i dalje traži polovicu tog iznosa da zaključe slučaj: 3.500 eura.

Marion Alemeier, koja uz to još otplaćuje rate tzv. "pomoći za novi početak" od 7.500 eura za drugi lockdown koji je pak trajao 11 tjedana, više ne zna dalje. „To boli. Cijelo vrijeme sam imala i dalje troškove salona i osiguranja. Uz to su u to doba i mušterije otkazivali termine jer su se bojali korone. A ja samo od toga živim. Nemam nikakve druge sigurnosti za egzistenciju."

Razlike od pokrajine do pokrajine

Samozaposleni poput Alemeier i poduzeća do pet zaposlenih su mogla tražiti 9.000 eura pomoći, 15.000 eura za male firme do deset zaposlenih, 25.000 eura za poduzeća s deset do pedeset zaposlenih. Za mnoge je ta financijska pomoć doslovno bila spas ili barem golema podrška u teškim vremenima. Tako i za frizera Guida Wirtza koji zastupa sve frizere u Porajnju-Falačkoj.

Danas kaže za DW: „Politika je rekla nešto što u konačnici nije ispunila. Među nama frizerima vlada ogromno razočaranje i uvrijedili su nas. Tek mnogo kasnije, sredinom i krajem 2024. su nam se prihodi vratili na razinu prije korone i to uz znatno manje ljudi." Mnoge njegove kolege su u nevolji čak naložili jednokratnu isplatu svojeg mirovinskog fonda da prežive, drugi su zatvorili obrt. „Mi frizeri umiremo tiho."

Ono što najviše ljuti male poduzetnike i samozaposlene jest što u Njemačkoj vlada nered i kaos: u pitanju povrata pomoći svaka pokrajina postupa drugačije. U Bavarskoj i Baden-Württembergu pogođeni ne mogu podnijeti niti žalbu na rješenje, nego moraju odmah ići na sud.

U Sjevernom Porajnju i Vestfaliji izgleda da niti ne znaju kako će: uvjeti za povratmijenjali su se na internetskim stranicama nadležnog ministarstva čak 15 puta u samo nekoliko tjedana. Hessen je uveo moratorij i privremeno obustavio provjeru pomoći isplaćene zbog korone.

Wirtz sad u salonu ima jednog frizera manje i vraća svojih 15.000 eura potpore u mjesečnim ratama od 635 eura. „Politika više ne zna kako izaći iz te situacije. Jedan mi je političar rekao kako se procjenjuje da će trošak istražiti sve te potpore biti zapravo mnogo veći od novca kojeg će možda dobiti nazad. Moralo je biti zaposleno još mnogo ljudi da se uđe u trag gdje je previše plaćeno i uopće provede povrat."

Iskusni poduzetnici padaju u očaj

Rainer Hermann vjerojatno je čovjek koji u pokrajini Sjeverno Porajnje i Vestfaliji najbolje poznaje svaki detalj pomoći zbog korone. Tijekom 2020. osnovao je interesnu udrugu NRW-Soforthilfe i sada pomaže gotovo 11.000 pogođenih koji se protive zahtjevima za povrat, uključujući Marion Alemeier.

Njegov zaključak: ta pomoć je bila sramotan administrativni promašaj. Ljudi nisu samo u depresiji nego i bijesni, kaže DW: „Vidim visoko obrazovane ljude, iskusne poduzetnike, kako padaju u krajnost i više ne žele čuti nikakav argument. Drugi su potpuno očajni i slomljeni. Mnogi su već podnijeli zahtjev za stečaj ili će to uskoro morati učiniti jer se sada računaju i ostale državne potpore.“

Što je Njemačka trebala učiniti drugačije? Hermann ne mora dugo razmišljati: prvo, njemačka vlada tadašnje kancelarke Merkel je trebala jedinstveno odrediti uvjete za hitnu potporu, a pokrajinske vlade su ih trebale tek provoditi da ne nastane kaos među pokrajinama. I zahtjevi su trebali biti jasno i unaprijed objašnjeni kako pogođeni ne bi bili prepušteni sami sebi zbog nepoznavanja propisa i prava. I konačno, da pokrajinske vlade shvate građane kao partnere, a ne protivnike i ne odbijaju konstruktivne razgovore.

Treba pogledati samo u europsko susjedstvo pa da se vidi kako može bolje, kaže Hermann: „I naš susjed, Belgija ima sustav pomoći koji se produžuje i mijenja svaki mjesec. Postoji program u koji se može uključiti, nitko se nije bunio, nitko nije žalio – i sve je funkcioniralo savršeno.“