intervju s damjanom geberom

[VIDEO/FOTO] Radio je kao stjuard i turistički vodič, a danas uređuje najkul prostore u Zagrebu. 'Bandićeve fontane i preuređenje Trga žrtava fašizma nisu u potpunosti promašeni projekti'

18.07.2021 u 08:01

Bionic
Reading

Zašto je kafić lošeg izgleda pun gostiju dok susjedni, dizajnerski uređen, zjapi prazan? Zbog čega naizgled neuredna trgovina ima hrpu kupaca dok u drugu sa sličnom robom i super uređenjem nitko ne ulazi? Odgovor bi bio - jer imaju 'ono nešto'. Zagrebački arhitekt, 42-godišnji Damjan Geber, osnivač i suvlasnik agencije Brigada, više od deset godina za svoje klijente pronalazi 'to nešto' kako bi im trgovine bolje radile, hoteli bili puni, a poslovni uredi neodoljivi njihovim zaposlenicima. Koji su mu klijenti najdraži, zašto izbjegava uređivati stanove, ali i zašto misli da Bandićeve fontane nisu promašen projekt, otkrio je u intervjuu za tportal

Damjan Geber osnovao je Brigadu 2010. s mišlju da ona neće biti tek jedan u nizu klasičnih projektnih biroa. U jednom takvom radio je nakon diplome i nije mu se svidjelo.

Da arhitektura može biti puno više od samog projektiranja zgrada, naučio je u Japanu. Radeći kao dio tima Arhitekata bez granica u Osaki, shvatio je da prostor - kvart, ulica, stan ili ured - utječe na ponašanje i emocije ljudi. Zbog toga se dodatno educirao na području dizajna interijera i psihologije korisnika prostora u Japanu, Izraelu, Nizozemskoj i Engleskoj.

Pokazalo se to dobrim potezom. Iza Brigade su na desetine uspješnih projekata te brojne domaće i strane arhitektonske i dizajnerske nagrade: između ostalih tri nagrade Red Dot i prestižni German Design Award, a i prvi put predstavljali su jedan hrvatski studio za dizajn interijera u finalu WAF-a (Svjetski festival arhitekture) u Amsterdamu. Brigada je partner agencije Bruketa&Žinić&Grey Zagreb, a od 2017. dio je globalne grupe kreativnih i komunikacijskih agencija WPP.

Geber nas je ugostio u prostorijama Brigade na zagrebačkoj Zavrtnici. Više od sat i pol strpljivo je i opsežno odgovarao na pitanja. Strast s kojom govori o arhitekturi i važnosti uređenja prostora govori da mu to nije posao, već životni poziv.

Izvor: tportal.hr / Autor: Luka Filipović/Matej Grgić

Imate li trenutno puno posla?

O da, ljeto je period u kojem se puno toga događa. Tako je i u sezoni skijanja u siječnju. Dok se većina odmara, mi u tim mjesecima radimo punom parom.

Što vam je trenutno u fokusu? Čime se bavite?

Radimo na sebi i firmi. Na novih deset godina tvrtke. Pitamo se koji je to sljedeći iskorak što ćemo ga napraviti.

Jest li pronašli odgovor?

Da. Novi iskorak čine istraživanje i razvoj. Zabavljat ćemo se više nego ikad (smijeh). Krenuli smo tako da smo pokrenuli nešto novo na tržištu. Bili smo prvi koji su slušali ljude, promatrali ih i pratili kako bismo doznali što zapravo trebaju i na to davali odgovor kroz prostor. Danas je to postalo normalno i otvorilo se pitanje što dalje. To dalje odnosi se na konstantno eksperimentiranje. Imat ćemo laboratorij u kojem ćemo primjerice istraživati utjecaj rasvjete i boja, radit ćemo razna prototipiranja na vlastitim projektima, organizirat ćemo radionice sa stručnjacima iz različitih područja. Bit će tu dosta teorijskog rada i istraživanja svega onoga što prethodi i slijedi prije i nakon samog dizajna. Zbog svega toga užasno sam uzbuđen.

Kad bi to trebalo zaživjeti? Hoćete li trebati nove urede i nove ljude?

Najesen... Još ćemo sve vidjeti. Tim koji imamo je super, ali sigurno ćemo ga proširiti nekim novim ljudima.

Koliko imate zaposlenika?

Konstantno nas je oko 15, točnije od 12 do 15, ovisno o periodu. To je format tima s kojim možemo raditi inovacije. Shvatili smo da unutar tih granica zadržavamo istinski žar. Ne želimo se izgubiti u zadovoljavanju forme.

Tko su vam glavni klijenti?

Brigada se bavi s dva ključna segmenta biznisa. Prvo je retail, odnosno dućani, a drugo je uređenje ureda ili, točnije, radnih mjesta. Sve to objedinjeno je u ono što nam je core business, a to je prostorni doživljaj. Kakav prostorni doživljaj pružaš svojim korisnicima i zaposlenicima? Kako se ljudi osjećaju u prostoru? Naprimjer, u jednom dućanu imaš klijenta koji te angažirao sa svojim očekivanjima. Ali imaš i korisnika kojeg ne poznaješ, a to je kupac. Njega trebaš upoznati pomoću raznih metoda.

Što to čini jedan prostor dobrim, a drugi lošim? Ili, jednostavnije, zašto je jedan dućan uspješan dok drugi s istom robom propada?

Svaki uspješan prostor ima četiri ključne stvari: proizvod koji mora biti besprijekoran, ljude, odnosno prodajno osoblje koje mora biti educirano tako da živi tu priču, brend koji zaokružuje sve to i sam prostor. Brigada se bavi isključivo prostorom. Naši partneri Bruketa i Žinić bave se brendom, a sad ćemo uzeti nove partnere koji će raditi na edukaciji ljudi. Na razvijanju proizvoda nekad radimo u suradnji s klijentima iako su obično samo oni zaduženi za to.

Godišnji prihodi u prosjeku vam se vrte oko pet milijuna kuna. Koliko vam od toga dolazi od uređenja dućana, a koliko od uređenja ureda za tvrtke?

Mijenja se to iz godine u godinu. Obično je pola-pola. U početku smo imali gotovo 90 posto retaila. U tom periodu ljudi nisu shvaćali da ured može i treba pružiti doživljaj. Tad se ured gledao samo kroz broj radnih mjesta, soba za sastanke, broj stolova, računala... Malo obojiš zidove, staviš nekoliko postera i biljaka i to je to. Prije više od deset godina u svijetu se promijenila svijest o važnosti radnog mjesta. To više nije ured, već radno okruženje. Vani se više ne kaže office, već workspace.

Mora li se čovjek na radnom mjestu osjećati kao da je doma?

Ne. Dnevno preko pola svog budnog vremena trošimo na poslu. Taj prostor mora i vratiti to. Prostor mora odražavati vrijednosti i ambiciju firme te karakter ljudi koji rade u njoj. Najviše radimo s IT tvrtkama i startupovima. Oni od početka imaju problem s akvizicijom ljudi i zbog toga najviše ulažu u zaposlenike. A onda su to prihvatili i drugi sektori.

Ali zar to nije stvaranje zamke za ljude? Ako im je ugodno na poslu, neće ići kući i više će raditi.

Tako je počelo. Krenulo je u SAD-u u Silicijskoj dolini, u kojoj su velike korporacije željele zadržati djelatnike maksimalno moguće vrijeme. Jer što su više ondje, više će raditi, a to znači da im moraju osigurati neku razonodu. Tada je Google krenuo sa zabavnim sobama, sobama za jogu, ljudima su osigurali da im netko odnese robu na kemijsko čišćenje, odveze dijete u vrtić... Danas je ta priča u potpunosti napuštena zato što ljudima moraš omogućiti pravilan balans između radnog i privatnog života.

  • +2
Projekti Brigade Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Brigada

Dobro, a kakve vi onda urede radite?

Ured treba služiti tome da te potakne na to da u najkraćem mogućem vremenu i u najboljem mogućem ambijentu napraviš ono što se traži od tebe. U najboljim tvrtkama idu korak više. A to je da imaš prostor koji će te potaknuti da napraviš više od onoga što se očekuje od tebe. Ne zbog bonusa, već zbog toga što si motiviran za to. Tako se stvaraju inovacije. To čini razliku između uspješnih, mladih, agilnih tvrtki i velikih starih sustava.

Uređujete li privatne stanove?

Radimo, ali jako malo. Metoda kojom radimo traži upoznavanje korisnika, a to se odnosi na sve prostore. U dućanu moramo upoznati vlasnika, zaposlenike i kupce. U tvrtkama upravu, menadžment i djelatnike. Istu metodu primjenjujemo kad uređujemo stan. Lako je upoznati firmu i kupce jer postoje neki standardi i strategije, pa organiziramo radionice s upravom i zaposlenicima na kojima izvlačimo sve ono što je bitno. Trekingom kupaca u prodajnom prostoru shvaćamo kako se oni ponašaju. To je jako teško primijeniti na jednu obitelj koja uz supružnike ima djecu, punce i punice (smijeh).

Za koga onda uređujete stanove ako ne možete primijeniti svoje metode?

Isključivo za ljude koje poznajemo, s kojima već imamo određeni odnos. U suprotnom je to previše angažmana s obje strane. Ne dekoriramo stanove, mi stvaramo ambijent. Tvoj dom je samo tvoj dom. Kako da napravim tvoj dom, a ne lijepo dizajnirani interijer ako te ne poznam?

Koliko godišnje uredite stanova?

Od tri do pet. Ovisi od godine do godine. Ove ćemo ih napraviti četiri.

Jeste li kad požalili što ste uzeli neki stan?

U pravilu uvijek (smijeh). Uvijek dođe neki trenutak u kojem nešto pukne i tad trebaš biti medijator. Kad pukne s tvrtkom, tad imaš jasne argumente. Zna se kakva je brend strategija i tad ne možeš staviti crveni interijer ako su standardi plavi. U stanu je najčešći argument 'ovo mi se sviđa, ovo ne sviđa'. A sviđanje nije argument.

Koliko prosječno košta preuređenje jednog stana?

Stvarno nemamo cjenik za stanove. Prodajemo znanje koje pretačemo u vrijeme u kojem nešto moraš napraviti. Znamo nekad raditi i besplatno. Imaš divne ljude s malim prostorima i zašto im ne izaći u susret? Znamo to čak raditi za dućane s malim budžetima, ali ogromnim entuzijazmom. Možda će ovo nekom zazvučati kao samohvala, ali stvarno volimo pomagati ljudima ako možemo.

Kakve stanove najčešće preuređujete? Novogradnja, starogradnja...?

Najčešće radimo stanove u zagrebačkim donjogradskim blokovima. Ti su prostori projektirani krajem 19. i početkom 20. stoljeća sa salonima prema ulici i servisnim prostorima u pozadini. Da bi se takav prostor s visokim stropom pretvorio u funkcionalan i moderan stan, a poštujući zatečenu arhitekturu, potrebna je projektantska vještina. Na takvim prostorima volimo raditi jer nisu jednostavni. Na novogradnji u pravilu nemaš što činiti, osim dekoriranja, a to po meni sami vlasnici mogu više nego dobro napraviti.

  • +13
Damjan Geber Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Koliko naplaćujete kad radite velike projekte za trgovine i tvrtke?

Na konačnu cijenu najviše utječe to kakav tip interijera želiš dobiti i kakva je kvaliteta zgrade. U pravilu je to od 400 do 600 eura po kvadratu za preuređenje za neki srednji do viši rang. Naravno, to može biti i niže ako su instalacije kvalitetne. Puno toga ovisi o tome u kakvu zgradu ulaziš. I tu uslugu nudimo klijentima - to da s njima pregledamo objekt. Neki prostor čini se super, a onda dođemo i kažemo da ih preuređenje neće koštati 400 nego 650 eura jer su instalacije loše, nema kompjuterskog poda, grijanje je zastarjelo...

Taj pregled radite i za stanove?

Da, i to puno češće od samog preuređenja. Isto, obično za poznanike i prijatelje. To što ja u pola sata mogu vidjeti može ih spasiti od velikih nevolja. Uz kvalitetu instalacija, gledam konstrukciju, orijentaciju prostora, mogućnost reorganizacije prostorija... Sad mi je dobar prijatelj nakon mog pregleda rekao da sam mu uštedio 3000 eura po kvadratu. Nikome neću reći da kupi ili ne kupi, već dajem širu sliku, a odluka je na njemu. Zbog toga nisam baš omiljen među agentima za nekretnine (smijeh).

Prošle godine koronakriza je bacila na koljena mnoge tvrtke. Vi ste imali gotovo iste prihode kao i 2019. Kako ste to uspjeli?

Lani je bilo baš bizarno. Godina je fenomenalno počela, da bi sredinom ožujka svi projekti osim jednoga bili zaustavljeni. Trudio sam se ne paničariti. Inače sam vrlo konzervativan u poslovanju i imamo zalihe da preživimo najmanje tri mjeseca. Dok poslovi ponovo nisu krenuli, radili smo na sebi. U petom mjesecu sve je živnulo. Tad nam je krenula i suradnja s inozemstvom i sad imamo jedno otvorenje za drugim u Poljskoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Austriji... Sad radimo projekt na Cipru. Orijentirali smo se na središnju i istočnu Europu i očekujem da će ova godina biti ista ili još bolja nego lani.

Zbog korone mnoge su tvrtke organizirale rad od kuće. Kakvi će poslovni uredi biti kad prođe pandemija?

Zadnji projekt koji smo radili baš je bio prvi pravi postkorona ured. Za tvrtku Superology uredili smo prostor od nekih 2000 kvadrata. To je ured koji odgovara potrebama hibridnog rada. Ambijent mora privlačiti ljude tako da žele raditi u njemu. To je prostor u koji dolaze prvenstveno zbog interakcije s drugim ljudima. Opet, imaju i svoje oaze mira u kojima se mogu fokusirati na zadatke. Taj ured, za razliku od mnogih, uopće nema openspace. Na radionicama s djelatnicima shvatili smo da oni to ne žele. Svi su zajedno, a opet svatko ima prostor za sebe. Napravili smo im pravi mali grad s trgovima, ulicama, avenijama...

Mislite li da će kompanije prihvatiti hibridni rad ili će se vratiti na staro?

Do prije tri mjeseca sve su tvrtke govorile o hibridnom radnom mjestu. Unazad mjesec dana većina istih tih firmi vratila je ljude na posao. Sad čujem da većina velikih korporacija ima politiku da je OK raditi od doma, ali ipak budite što je više u uredu pa ćete dobiti jedan ili dva dana tjedno rada od kuće.

Za vas je to pogrešno?

Da, to je pogrešno. Sve to imali smo i prije. Naša analiza tržišta pokazala je da je prije korone jako malo ljudi radilo od kuće. A oni koji su to mogli doživljavali su to kao nagradu. Korona je pak pokazala da rad od kuće može biti jednako produktivan kao i onaj u uredu.

Kako ste vi organizirali rad u Brigadi?

Nemamo rad od kuće ili rad iz ureda, već samo - rad. Ljudi su sami odgovorni za svoje projekte i oni biraju gdje će i kada raditi na njima. Jedini uvjet je da svi drugi znaju što se događa. Ne možeš se probuditi to jutro i reći - meni se ne ide u ured. Sve mora biti najavljeno i isplanirano. To je model hibridnog rada kakav bi trebao biti. Suština svega je u planiranju.

Što još nudite zaposlenicima?

Fenomenalne uvjete i najboljeg šefa na svijetu (smijeh). Nudimo im prije svega to da šire znanje...

Pustimo priču - kolika je plaća?

(smijeh) Plaća je 30 posto iznad prosjeka u struci. Mislim tu na arhitekte i dizajnere. Uz to, imamo hrpu benefita, osim zakonskih i dodatne. U biti, ukidamo sve više pravila. Puštamo ljudima da sami organiziraju svoje radno vrijeme. Naravno, kao što sam rekao, uz uvjet da je sve unaprijed planirano i jasno dogovoreno s ostatkom tima.

Za ono kako vi radite nije dovoljno to da je čovjek samo arhitekt, već treba imati šira znanja. Kako uopće nalazite takve zaposlenike?

Jedan od načina je ovaj intervju. Ljudi će pomoću njega saznati da se može raditi i na drugačiji način. Klasično obrazovanje kaže da je arhitektura projektiranje zgrade, a arhitektura interijera dizajn interijera. Ne stavlja se dovoljno fokus na činjenicu se da su ta zgrada, ulica ili interijer ustvari prostor. Mi ga oblikujemo i pritom stvaramo emocije kod ljudi. Ulica puna sivih zgrada, kakva je ova u blizini nas, stvara odbojnost. Dobar primjer toga je Kvaternikov trg. On je projektantski izveden korektno i prema pravilima struke, ali ljudi se ne vole zadržavati na njemu. Jedna struja kaže da ljude treba naučiti da koriste taj prostor. Druga struja tvrdi da su ljudi uvijek u pravu. Ja sam uvijek za ljude. Ako ljudi ne koriste taj prostor, onda on nije za njih. Ako se prostor ne koristi, projekt je promašen.

Kako ste vi stekli tu širinu koju tražite od svojih zaposlenika?

Manje formalnim obrazovanjem, a puno više životnim iskustvom. Dok sam studirao arhitekturu, što je, priznajem, trajalo (smijeh), uvijek sam radio nešto. Bio sam stjuard dvije godine u Croatia Airlinesu, turistički vodič, TV novinar... To su iskustva za koja bi bilo super da ih svi imaju. Studenti koji u rekordnom roku završe fakultet sa super ocjenama i odmah se zaposle u arhitektonskom uredu nisu to imali vremena doživjeti. TV novinarstvo me naučilo stati pred kameru. Dok vodite grupu maturanata koji misle samo na drogu i rokenrol (smijeh) u Prag, a vi im morate pričati o nekoj crkvi, naučite se zaokupiti pažnju veće grupe ljudi. Vodio sam i grupu biznismena u Dubai i sad se vi nametnite ljudima koji vas gledaju svisoka. Ili kao stjuard morate smirivati putnike kojima avion kasni četiri sata. To su neprocjenjiva iskustva.

Spomenuli ste Kvaternikov trg, a zanima me kako vi gledate na Zagreb i njegove kvartove. Imali smo potres, što je prilika da promislimo o tom prostoru o kojem govorite. Radi li se što na tome?

Ne događa se ništa. Obnova nakon potresa praktički stoji na mjestu. Sporije od ovoga ne može. Raspravljamo o tome hoće li se popraviti neki krov, fasada, pojačati temelji... To je sve što se ionako treba napraviti. Zagreb je imao potres koji ga je prodrmao, na sreću nije ga srušio. Dobili smo priliku razmišljati o gradu i prostoru na drugačiji način. Ako sad ne zgrabimo priliku, bojim se da se ona više neće ponoviti. Inače se u donjogradskom tkivu samo pincetom mogu mijenjati detalji. Sad je prilika za radikalno mijenjanje i strateško promišljanje. Kakav doživljaj želimo u centru grada? Hoćemo li samo popravljati zgrade ili ćemo primjerice pretvoriti Teslinu ulicu u pravu pješačku zonu, što sad nije. Međutim strateško promišljanje nama je previše dugoročno. Svatko ima okvir od četiri godine, kada su izbori.

Što je s drugim zagrebačkim kvartovima?

Treba nam strukturirana gentrifikacija Zagreba. Kvart treba karakter, a karakter stvara zajednicu. Zajednica stvara osjećaj pripadnosti tom kvartu. Ako toga nema, onda sve ono što nije tvoj stan tuđi je problem. Vidiš opušak, smeće na ulici i misliš - netko će ga pokupiti. Ti si taj koji bi ga trebao pokupiti ako kvart osjećaš svojim. Najbolji primjer urbane transformacije je Martićeva, zona koja se u manje od deset godina od zone trgovina s automobilskim dijelovima pretvorila u trenutno najhot prostor za bivanje u Zagrebu. Prije nitko nije dolazio u Martićevu ako nije trebao getribu. Ona je danas izbrendirana i izgentrificirana pod okriljem Dizajn districta. U tom primjeru osobni je interes doprinio javnom. Sličan proces događa se u Vrbanima. Taj je kvart postao grad za sebe. Oko trgovačkog centra Point otvoreni su restorani, kafići, tvrtke… Stanovnici Vrbana više ne moraju ići po sadržaj u centar. Zagreb bi trebao razvijati puno takvih malih središta.

Jako se hvali Novi Zagreb kao kvart za ugodan život.

Da, prije samo deset godina ljudi su se užasavali kupiti stan ondje. Što se dogodilo? Ovo što ću reći bit će možda kontroverzno u arhitektonskim krugovima. Izgrađen je Avenue Mall. On je postao svjetionik i mjesto okupljanja unutar kvarta. Dao je ljudima sadržaj zbog kojeg su prije morali putovati u centar. Onda je došao Muzej suvremene umjetnosti, uređen je Bundek i stvorio se nukleus koji zadržava ljude u kvartu. Svaki zagrebački kvart koji prosperira ne prosperira od svojih žitelja, već od turista. A to su stanovnici iz drugih kvartova. Kvart koji izvozi svoj sadržaj uspješan je kvart. Ako ja s Trešnjevke idem na kavu u Martićevu, onda je to uspješna priča. Negativna strana toga je što se dižu cijene nekretnina, ali sve ima svoje pozitivne i negativne strane.

Kako je živjeti na Trešnjevci? Bivša gradska vlast ostavila je projekt za preuređenje Trešnjevačkog trga.

Odrastao sam na Trešnjevci, ali to je kvart koji se nije promijenio u posljednjih 40-50 godina. Projekt koji spominjete čak me bio iznenadio jer je za njega napravljena ozbiljna studija s psiholozima i sociolozima. Drugi problem je što se to, po mom mišljenju, neće nikad realizirati. On uključuje rušenje cijele ulice s privatnim zgradama od kojih je zadnja dovršena prije tri mjeseca. Previše je tu imovinsko-pravnih zavrzlama. Želim promjene na Trešnjevci. Zbog toga sam izišao kao samostalni kandidat na izbore na listi Možemo! Ušao sam u mjesni odbor i učinit ću sve da do promjena i dođe.

Spomenuli ste bivšu vlast. Kakvo je vaše mišljenje o Bandićevim fontanama kod Nacionalne knjižnice ili o preuređenju Trga žrtava fašizma, odnosno prostora oko Džamije?

To su kontroverzna pitanja (smijeh). Kao arhitekt se slažem s dijelom javnosti da fontane nisu bile nužne i taj prostor nije trebalo tako oblikovati. Ali realnost je da ih ljudi koriste. Postale su mjesto okupljališta. Ljudi se druže, šeću pse, djeca se igraju i kupaju. Isto se dogodilo na Trgu žrtava fašizma. Stari trg sa svim svojim krasnim magnolijama nije privlačio ni približno toliko ljudi kao sada. Jako me to iznenadilo. Pustimo sad pitanja je li to dobro oblikovano i je li trebalo biti jeftinije. Zapitajmo se koristi li se taj prostor. Ako ga građani prihvaćaju i ako se svakodnevno koristi, onda to nisu u potpunosti promašeni projekti.