'Veliki, golemi dogovor' i 'najveći sporazum ikad postignut' epiteti su koje su u nedjelju navečer pred medijima prosipali američki predsjednik Donald Trump i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.

Sastanak koji je trajao sat vremena na prvi je pogled riješio gotovo jednomjesečne strahove europskog gospodarstva. Naime Trump je početkom srpnja najavio da će od 1. kolovoza uvesti carine na uvoz iz EU-a ako se ne postigne trgovinski sporazum. To bi znatno utjecalo na profite, prvenstveno u farmaceutskoj i automobilskoj industriji, a potom i u svim ostalim izvozno orijentiranim Americi.

Ovim dogovorom carine na gotovo sve europske proizvode određene su na 15 posto. Treba reći da su dosad one iznosile 10 posto. No ova 'jedinstvena' carinska stopa odnosi se i na automobile, na koje se trenutno obračunava stopa od 27,5 posto, te na poluvodiče i farmaceutske proizvode. Ona se neće dodavati nijednoj postojećoj, ali ni izuzecima, kojih, naravno, ima.

Naime carine na europsko željezo i aluminij ostaju na 50 posto, ali bi se kasnije trebale smanjiti i zamijeniti kvotama za uvoz. Zanimljivo, neće se cariniti zrakoplovi i dijelovi za njih, kemijski proizvodi, generički lijekovi, oprema za poluvodiče, dio poljoprivrednih proizvoda te rijetki minerali. SAD tek treba donijeti odluku o carinama na čipove i farmaceutske proizvode te će one biti dio nekog budućeg američko-europskog sporazuma, kao i na alkoholna pića.

Spriječen trgovinski sukob

Njemački kancelar Friedrich Merz ocijenio je da su time 'uspjeli spriječiti trgovinski sukob'. Irski premijer Micheal Martin smatra da je spašeno puno radnih mjesta u njegovoj zemlji jer su se vodeće američke kompanije ondje preselile zbog nižih poreznih davanja, a talijanska premijerka Giorgia Meloni nazvala je dogovor 'pozitivnim', ipak pozvavši na oprez.

No Federacija njemačkih industrija (BDI) upozorava da je sporazum 'neadekvatan kompromis i šalje katastrofalan signal usko povezanim gospodarstvima s obiju strana Atlantika', a kritici su se pridružio francuski ministar za europske poslove Benjamin Haddad te kolega mu za industriju Marc Ferracci, ustvrdivši da je sporazum 'neuravnotežen' te da bi mogli proći mjeseci prije nego što se sve ispregovara do detalja.

'To je model sličan onome s Japanom, neki kompromis je napravljen. Nije ništa neuobičajeno, nema tu ništa novoga u smislu korištenih mjera. Rekli ste da će carine na željezno i aluminij biti 50 posto, pa će kasnije doći kvote. To je sve opet ograničenje, samo kroz drugačiji alat, ali isto ide u dio protekcionističkih mjera; kvota, kontingenata, carina, kvantitativnih ograničenja koja se koriste i imaju efekt carina, ali se drugačije zovu i obračunavaju', objasnio je profesor političke ekonomije Luka Brkić.

Na Japan se osvrnuo zbog toga što je ta zemlja nedavno sa SAD-om potpisala vrlo sličan trgovinski sporazum. Carine na uvoz će biti 15 posto, a uz to se Japan obvezao na investicije u SAD vrijedne 550 milijardi dolara.

EU se pak obvezao na direktne investicije u Ameriku, vrijedne 600 milijardi dolara, te na trogodišnji uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG), vrijedan 750 milijardi dolara. Ali to nije sve! Tu je još nabava američkog nuklearnog goriva, ali i vojne opreme, zbog čega je valjda i predložen vojni proračun od 800 milijardi eura te podizanje izdvajanja za obranu drugih članica NATO-a (sve mahom europskih) na pet posto BDP-a.

Konstrukcijski deficit

Zbog toga mnogi smatraju da je Amerika i u ovom sporazumu puno bolje prošla. Mađarski premijer Viktor Orban ustvrdio je da je 'Trump pojeo Von der Leyen za doručak'. Sličnog je stava, ali u nešto finijem verbalnom okviru, i profesor Brkić.

'Europa je ponovno pokazala da je neću reći kapitulirala, ali da je na model koji koristi taj nesretnik iz DC-ja pristala pojedinačno kao i cijeli svijet po modelu 'zavadi pa vladaj'. Svatko tu pokušava pronaći neku svoju nišu kako bi prošao što bolje da ga ne bi sustigao taj uragan prijetnji, ucjena i blokada. Mislim da to nije dobro jer se američka strana pokazuje lošim hegemonom. SAD više nije hegemon, a pokušava prijetnjama, ucjenama i ne znam čime sve ne realizirati svoj plan 'Amerika na prvom mjestu'. Ne znam zašto Europa ne bi bila na prvom mjestu, kao i Japan, Kina, Rusija ili bilo koja zemlja na ovome svijetu', ustvrdio je Brkić.

Iz prvih komentara pristiglih s različitih strana vidi se razjedinjenost europskih čelnika. Brkić upozorava na taj 'konstrukcijski deficit', unatoč financijskom suficitu, jer se zapravo radi o zajednici 27 nacionalnih država kojima nije u potpunosti dokinut suverenitet u odlučivanju. Trump to zna, smatra profesor političke ekonomije, dodajući da je i u pregovorima s Bruxellesom koristio svoju provjerenu taktiku.

'Daje maksimalne zahtjeve i onda se povlači. Pogledajte situaciju s Kinom. On je shvatio da Kinu ne može ucjenjivati, niti je dovesti u poziciju podređenosti. Na prvi pogled ovo izgleda kao kompromis – Europa je nešto napravila, ali to pokazuje da nije svjesna koliko je jaka i koliko bi ustvari mogla biti jaka na razini ideje, demokracije, liberalnog poretka, solidarnosti, blagostanja, socijalne države... To je razočaravajuće, osjećam se loše kao Europljanin, ali od postojećeg rukovodstva EU-a nije se moglo ništa bolje ni očekivati', poručio je.

Stvaranje energetske i vojne ovisnosti

Ustvrdio je da uvoz LNG-a nije dobar jer se radi o praktički najskupljem energentu. No to postavlja pitanje stvaranja nove energetske ovisnosti Europe. Do agresije na Ukrajinu, EU je gotovo u potpunosti ovisio o nafti i plinu iz Rusije. Von der Leyen je, spominjući detalje dogovora, spomenula da 'ruski LNG i dalje ulazi na mala vrata'. Prema podacima Europske komisije, ruski plin lani je činio 19 posto uvoza. No uvoz američkog LNG-ja je ionako porastao na 45 posto, pa bi ovaj deal značio daljnje povećanje ukupnog udjela američkog plina u uvozu.

Drugi je problem već spomenuta nabava vojne opreme. Nju je problematizirao i Orban, pitajući se tko će nabaviti to oružje jer 'Europska komisija nema vojsku'. No tome vjerojatno u prilog ide onih 800 milijuna eura iz obrambenog paketa, iako se u njemu spominje i razvoj europske vojne industrije, odnosno proizvodnje naoružanja. Brkić smatra da će većina ipak otići na nabavu američkog oružja.

'Priča se o europskim obrambenim snagama i vojsci. To je suludo. Koji će to Europljanin ginuti pod plavom zastavom s 12 žutih zvjezdica? Tko će biti zapovjedni kadar? Na kojem će se jeziku izdavati naredbe? Europa nije država', naglasio je Brkić samo jedan od, kako smatra, tri velika problema s kojima se EU suočava.

'Europa ima tri velika problema. Ima problem konkurentnosti svog gospodarstva, ima problem sigurnosti zbog rata u Ukrajini i energetsku priču. To se ne može rješavati parcijalno, od slučaja do slučaja. To su strateška područja i zahtijevaju puno jaču integraciju Europe nego što je sad ima, nešto što bi se kolokvijalno moglo zvati Sjedinjene Države Europe. Ali ona nema zajedničke politike konkurentnosti, sigurnosti niti energetike. Neće ih ni imati bez dublje integracije, a to je pitanje politički preosjetljivo, kao da se to gura pod tepih. Europa je zbog toga toliko krhka, lomljiva, neodlučna, podanički nastrojena i s trulim kompromisima', ustvrdio je profesor Brkić.

Gubitak konkurentske prednosti

Jasno je onda da će u tom kolopletu biti i žrtava. Na to su upozoravale nešto opreznije njemačke industrijske udruge, ali i sami proizvođači, koji se već mjesecima pribojavaju povećanja carina za bilo koliko posto. Dovoljno je prisjetiti se samo onih priča o tome koliko će Hrvatska stradati ako Trump uvede carine na lijekove i oružje. Na kraju je ispalo da neće pretjerano, ali strah je ostao.

'Opet će u tom dogovoru najviše stradati oni sektori koji su izvozno orijentirani i okrenuti američkom tržištu. To su farmaceutska i industrija strojeva. U slučaju Hrvatske to će biti dio vojne proizvodnje, onaj koji je 90 posto okrenut SAD-u. Europi to neće donijeti ništa dobro ni prosperitetno. Puno je manji problem odnosa EU-a i SAD-a; carine i kontingenti su problem jer predstavljaju fragmentaciju međunarodnog prostora, ali puno veći problem je unutar EU-a jer ne možete riješiti problem konkurentnosti ako nemamo jedinstveno tržište, a nemamo ga. Nemamo zajedničku monetarnu i fiskalnu politiku, politike konkurentnosti i strategije razvoja...

To je glavni problem EU-a, a ne ludost trenutne američke administracije. Unija je slaba zbog svojih unutarnjih slabosti. Konkurentsku prednost Europa gubi već godinama, puno prije nego što je ova američka administracija došla na vlast. Ti problemi su imanentni, koherentni i proizlaze iz toga kako riješiti nešto što se zove Europska unija u singularu, a da se to stvori iz plurala, tj. 27 zemalja članica EU-a, UN-a, NATO-a ili OECD-a. Da nemamo taj problem, odnos s Trumpom bio bi bitno drugačiji', zaključio je Brkić.