intervju: goran skelac

Pionir privatne arheologije ispričao nam je kako je otkrio neprocjenjive sarkofage u Solinu i blago u Vinkovcima, a osvrnuo se i na utjecaj Mirjane Sanader na domaću arheologiju

18.06.2022 u 15:14

Bionic
Reading

U Hrvatskoj je aktivno desetak privatnih arheoloških firmi. Najveća i najstarija je zagrebačka tvrtka Geoarheo u vlasništvu Gorana Skelca. Iza njega je više od 20 godina rada u branši slabo poznatoj široj javnosti. Kakav je to posao, može li se živjeti od njega i kako se privatni arheolozi nose s investitorima koji bi bagerom poravnali ostatke rimske vile ili neolitičkog naselja, Skelac je otkrio u intervjuu za tportal

Propisi nalažu da gradilište - ako je riječ o arheološkoj zoni ili su propisani takvi konzervatorski uvjeti prije svakog većeg infrastrukturnog pothvata, bila to gradnja autoceste, bilo postavljanje vodovoda - trebaju istražiti arheolozi.

Isto tako, ako privatni investitor planira gradnju hotela ili trgovačkog centra na području bogatom povijesnim ostacima, dužan je angažirati arheologe.

Privatni investitori mogu sami birati hoće li povjeriti arheološke radove privatnoj tvrtki ili državnoj instituciji, a javna poduzeća, poput Hrvatskih cesta ili Hrvatskih voda, moraju raspisati javni natječaj za izbor izvođača na koji se pod istim uvjetima javljaju i privatni i državni arheolozi.

Goran Skelac osnovao je Geoarheo 2002., a prije toga je kao mladi arheolog radio u Sloveniji te se prvi put susreo s privatnim tvrtkama za arheološka istraživanja. Tih godina Slovenci su gradili autoceste i angažirali su velik broj stranih radnika.

S jedne strane ste poduzetnik, a s druge istraživač. Osjetite li još uvijek ushićenje kad nešto otkrijete ili vas je biznis ogrubio?

Poslovnu stranu rada morao sam naučiti. Kad pokreneš tvrtku, prije svega omogućavaš nova radna mjesta, a tad imaš moralnu i zakonsku obavezu brinuti se o svom kolektivu. Ponekad samo to i radim. Jako malo vremena ostane mi za užitke istraživanja. Ipak, uspio sam koncipirati posao tako da si to još uvijek mogu pružiti. U tvrtki sam zadužen za primijenjenu geofiziku. Geofizičkim instrumentima s timom tehničara otkrivam ima li pod zemljom zakopanih objekata. U tome nalazim užitak otkrivanja, a samim iskopavanjem manje se bavim. Kad imate lijep nalaz, on veseli kako obične ljude, tako nas arheologe još više. Imao sam u karijeri nekoliko takvih momenata u kojima pronađete nešto što dobro izgleda, a još je znanstveno vrijedno.

Koliko ste imali takvih otkrića? Što vam se posebno urezalo u pamćenje?

Bilo je ih možda desetak. Prvi grandiozan nalaz dogodio se u Solinu 2007. godine. Prilikom gradnje mosta na rijeci Jadro iz zemlje je izvirio manji komad mramora. Pokazalo se da je to ostatak kasnoantičkog bedema koji je u žurbi sagrađen od ostataka bogate rimske nekropole. Spomenici i sarkofazi od mramora poslužili su kao građevni materijal. U tom iskopu bilo je preko 100 tona mramora. Sarkofazi su bili ukrašeni nevjerojatnim reljefima, a jedan od pronađenih najveći je na ovom dijelu Mediterana. Samo je njegov poklopac težak sedam tona. Kasnije se ustanovilo da je napravljen od mramora s Crnog mora i nevjerojatno je gledati kad takvi komadi i reljefi polako izlaze iz mulja i blata. Radi se o nalazima koji su ušli u anale antičke umjetnosti i dali su nam uvid u to koliko je silno bila bogata elita u rimskoj Saloni.

Možete li se prisjetiti još jednog takvog velikog otkrića?

U centru Vinkovaca 2012. pored Name privatni investitor gradio je trgovinu. Naš zadatak bio je istražiti parcelu od 500 kvadrata, svu u šikari, punu smeća, starih mašina za rublje i hladnjaka. Dok smo čistili teren, ukazao nam se poklopac koji nam je tad izgledao kao da je od metalne bačve. Nismo previše obraćali pažnju na njega, već smo krenuli s iskopima na drugom dijelu. U jednom momentu vratili smo se na dio gdje je bio poklopac. Radnik ga je povukao. On se podignuo. A na suncu bljesnu srebrni kaleži, pladnjevi, suđe od srebra i zlata! Nešto neopisivo. Ukupno 35 kilograma srebra i zlata nalazilo se u brončanom kotlu. Zakopao ga je neki bogati Rimljanin vjerojatno početkom 4. stoljeća i, čini se, prilikom bijega pred barbarskim plemenima. Na zemljištu izrešetanom suvremenom infrastrukturom – vodovodom, kanalizacijom i ostalim – ostala je vremenska kapsula koja je netaknuta proputovala od kasnog Rimskog Carstva do danas.

Gdje se može vidjeti to blago koje ste iskopali?

Zovemo ga Vinkovačko blago. Koliko mi je poznato, nalazi se još uvijek u Arheološkom muzeju u Zagrebu te se pažljivo restaurira. To je dugotrajan proces. Neki komadi su poslani u njemački Mainz, u kojem se nalazi najveća radionica za obradu metala i u njoj će im se vratiti puni sjaj. Nemam informaciju o tome kad bi restauracija mogla završiti.

Spomenuli ste Solin i rimsku Salonu. Prošle godine pojavile su se optužbe da tamošnje arheološko nalazište devastiraju arheolozi privatnici. Apelu za zaštitu Salone pridružili su se brojni vaši kolege iz državnih institucija – muzeja, fakulteta i instituta. Kako je okončan taj slučaj?

Digla se medijska hajka oko nečeg što se na koncu nije pokazalo tako dramatičnim. Komisija Ministarstva kulture obišla je nalazište te ustanovila da je sve u redu. Na tom prostoru nekoliko što državnih institucija, što privatnih tvrtki radilo je istraživanja. Privatne firme moraju biti kvalitetne, inače ne opstaju. Zašto? I dalje je prisutna, istina ne toliko kao kad sam ja pokretao tvrtku, reminiscencija socijalizma - privatnik jednako lopov. Privatne firme podliježu zakonu. Osim toga, ako ne radimo dobro i stalno, gasimo se. Za nas nema podrške iz državnog proračuna. Koliko posla dobiješ na natječajima, toliko radiš i toliko možeš platiti svoje ljude.

Postoji li antagonizam između privatnika i arheologa koji rade u institucijama naslonjenim na državu?

Sve manje. Iako ne bih to nazvao antagonizmom. Došli smo sa znanjem i metodologijom koju smo prikupili radeći u inozemstvu. Najviše nas je iskustva steklo u Sloveniji, na njihovim autocestama. Tamo smo postali svjesni toga da od Slovenije do Engleske u arheologiji dosta toga rade privatnici. U Europi je uobičajeno to da se prikupljanjem arheološke građe bave specijalizirane privatne tvrtke. Sad je to uvriježeno i kod nas. Konzervatorski zavodi Ministarstva kulture tako, umjesto na kopanje, mogu biti usmjereni na propisivanje uvjeta, provođenje standarda i nadzor istraživanja, instituti se mogu baviti znanstvenim istraživanjima, a muzeji prezentacijom i interpretacijom nalaza. U početku je bilo ljudi koji su tvrdili da se povijesnom baštinom ne mogu baviti privatne firme. Valjda su imali predodžbu da ćemo predmete nositi doma i stavljati po vitrinama. Međutim takvo je razmišljanje brzo nestalo.

Privatne arheološke tvrtke u Hrvatskoj dobile su velik zamah dok su se gradile autoceste. Kasnije su se pojavili medijski natpisi da je potrošeno više od 500 milijuna kuna na arheološka istraživanja, a nije se otkrilo ništa. Uz to se tvrdilo da iza svega stoji supruga tadašnjeg premijera Ive Sanadera, Mirjana, profesorica arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

To nije točno! Struka je dobila puno. Zaštićeno je i istraženo puno lokaliteta, a muzeji su puni nalaza. Njima se bave mladi znanstvenici koji pišu doktorate. Riječ je o ogromnoj građi koju nije lako ni sagledati. Podaci koje smo dobili su od svjetske važnosti. U Slavoniji dotad nisu bila istražena čitava naselja iz mlađeg kamenog doba, a jedno istraživanje u Baranji na kraku autoceste dalo nam je podatke o kojima nismo mogli ni sanjati. To je sve osim bačen novac! Do takvih otkrića nije se moglo doći klasičnim znanstvenim istraživanjima.

Znači, nije bio presudan utjecaj Sanaderove supruge?

To su tendenciozne priče. Europa nam je naložila da moramo poštivati i štititi svoju baštinu. Imate Europsku konvenciju o zaštiti arheološke baštine sastavljenu u malteškoj Valletti. Njezinu implementaciju imali smo prilikom gradnje autocesta. Otad se zna da prije provedbe nekih radova treba napraviti analizu postojećih podataka o lokalitetima, terenske preglede, probna sondiranja, geofiziku… Sve da se utvrdi gdje ima arheologije prije nego što je bageri odnesu. To je najpozitivnije što nam se dogodilo. Danas uopće više nije upitno hoće li Hrvatske ceste ili Hrvatske vode to predvidjeti. Kad se planiraju veliki projekti, arheologija, odnosno briga za baštinu automatski je uključena.

Koliko u prosjeku od ukupne vrijednosti projekta odlazi na arheologiju?

Ovisi koliko je područje predviđeno za gradnju bogato nalazištima. Baranja, Slavonija, Split i okolica, Sisak i okolica imaju puno takvih mjesta. Na obalnom pojasu Istre na svakih 300 metara je lokalitet. Na takvim područjima postotak koji će se izdvojiti za arheologiju bit će značajno veći nego primjerice u Gorskom kotaru. Slovenci su davno radili analizu koja je pokazala da je to u Europi od jedan do dva posto od cijene kilometra autoceste koja se tad procjenjivala na 5,5 milijuna eura. Kako idemo na istok, taj je postotak sve manji. Naprimjer, u Srbiji se izdvaja tako malo da se nama bilo koje njihovo veće istraživanje čini neostvarivim. Isto tako, kad Slovenci i Austrijanci gledaju naše brojke, misle da je nemoguće raditi po toj cijeni. U Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj ima velikih arheoloških firmi koje nemaju nikakav interes doći kod nas jer je to ispod njihovih cjenovnih standarda.

Radite li vi u inozemstvu?

Radili smo dosad u BiH, Sjevernoj Makedoniji, Italiji i Malti. Ništa veliko. Uglavnom geofizička istraživanja. Iskope ne radimo zbog zahtjevne logistike.

Koliko ima privatnih arheoloških tvrtki u Hrvatskoj?

Ima nas desetak. Pet, šest, pod navodnicima, velikih, onih koje imaju reputaciju, reference i preko 10-15 godina. Pojavljuju se sad nove tvrtke i obrti. Trend da se ide u samostalno poduzetništvo prisutan je svuda, pa tako i u arheologiji. Svakom tko zavidi nekom privatniku, misleći da je to lak novac i da on vodi ležeran i lagodan život, od srca želim da to sam proba. Svi smo mi imali uspone i padove, teške trenutke. Kad imaš tvrtku, ona je 24 sata i 365 dana u godini s tobom.

Pronašao sam podatak da u Hrvatskoj ima 300-tinjak arheologa i da svaki treći radi u privatnoj tvrtki.

Nemam tu statistiku, ali ovako na prvu čini mi se dosta realna. Institucije koje žive od proračuna jako malo zapošljavaju novog kadra jer su postojeće pozicije uglavnom popunjene. Pojavom privatnih tvrtki mladi arheolozi dobili su mogućnost da dođu do radnog mjesta i iskustva. Mislim da je kroz Geoarheo prošlo stotinjak arheologa. Neki su se zadržali na terenu mjesec-dva jer su shvatili da im terenski posao ne odgovara. Ovo je tvrd i težak posao. Lijepo je kad je toplo i suho vrijeme, a ti u hladovini nešto lagano kopaš. Ali onda dođu studeni i prosinac. Kiša, hladnoća i vlaga. Svaki dan ti trebaju pumpe za vodu da osušiš lokalitet. Zna biti brutalno.

Koliko trenutno imate zaposlenih?

Ukupno 22 ljudi. Sedam arheologa, geologa, arhitekata, a ostalo su, kako ih mi zovemo, tehničari. Dva mlada geodetska tehničara, nekoliko tehničara koji se bave obradom materijala, fotograf te radnici tehničari, oni koji održavaju alat, postavljaju šatore, kontejnere i brinu se za ostalo. Kroz tvrtku je prošlo dosta građevinaca, arhitekata, fizičara i elektrotehničara. Dosta tehnologije sami smo razvili. Tako smo prvi u Hrvatskoj počeli raditi s dronovima koje smo sami proizvodili. Što se tiče broja ljudi, kroz godine se to jako mijenjalo. Naprimjer, 2008., kad je došla kriza, prepolovio sam tvrtku. Ma ne prepolovio, već sam s 15 pao na petero ljudi i svi smo bili na minimalcu.

Pretpostavljam da za velike projekte angažirate dodatne radnike na određeno vrijeme.

Točno. Nekad vam treba 50 ljudi, kao prošle godine u rujnu i listopadu, kad smo radili na obilaznici Vukovara za Hrvatske ceste. Tad smo zaposlili na određeno, samo ta dva mjeseca, 30 lokalnih ljudi. Zanimljiva je stvar koliko tu imate posla i troškova oko administracije. Kad zapošljavaš 30 ljudi u Slavoniji, to znači da će najmanje 29 njih tražiti da im se otvori uz obični i dodatni zaštićeni račun jer su pod ovrhama. To vam dosta govori o socijalnoj strukturi i koliko je teško tim ljudima.

Radite li cijele godine i kolike su plaće arheologa?

Radimo sve mjesece, jedino smo slobodni između Božića i Sveta tri kralja. Plaće iznose između 6000 i 7000 kuna, što nije puno, ali kad se ide na teren, dobiva se terenski dodatak od 200 kuna po danu, nekad i više. To motivira ljude. Kad nisu na terenu, provode vrijeme u obradi i analizi podataka te pisanju izvješća. Imamo četiri ekipe koje se rotiraju. Ako je ikako moguće, gledamo da smo zimi što više u uredu, a manje na terenu.

Prošle godine tvrtka vam je imala 5,7 milijuna kuna prihoda i više od milijun kuna zarade. Jesu li vam to rekordne brojke?

Jesu kad gledate zadnjih deset godina poslovanja. Ali interesantno je to sa zaradom. Kad dobiješ od knjigovođe informaciju da imaš milijun kuna dobiti, pitaš ga gdje je taj novac. A on ti kaže - ne vidiš ti njih, ali moraš platiti porez na dobit (smijeh). Naravno da nešto ostane, ali ono što je teško shvatiti ljudima koji nisu u poduzetništvu to je da firma mora uvijek imati sredstva barem za nekoliko idućih mjeseci za amortizaciju tehnike, tehnologije i za hladni pogon. Sve u slučaju da se ne pojavi novi posao. Ako nemate posla, tad odmah morate vući dosta ozbiljne poteze kako biste optimizirali poslovanje.

Hoćete li u ovoj godini ponoviti lanjske brojke?

Teško. Kako se sad čini, imat ćemo nešto slabiju godinu.

Tko su vam najveći klijenti?

Uglavnom državne tvrtke. Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste, Plinacro, Hrvatske vode i lokalna samouprava. Zadnjih godina aktualni su veliki projekti EU-a u aglomeraciji, odnosno izgradnji sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda. Na tome je diljem zemlje angažirano stotinjak arheologa koji rade arheološki nadzor i istraživanje kad se nešto pojavi. Za te projekte nadležne su Hrvatske vode.

Gdje ste trenutno najviše angažirani?

Sad nam je najveći posao na aglomeraciji od Umaga do Novigrada. Potpisali smo ugovor od dva milijuna kuna na tri godine. A vrijednost cjelokupnog projekta izgradnje aglomeracije iznosi 557 milijuna kuna.

Koliko radite s privatnim tvrtkama?

Radimo i s njima, ali ne toliko.

Izbjegavate li ih?

Ako mogu da, jer nema dovoljno etike oko plaćanja. Naravno, ne svuda, ne uvijek i ne svi. Opet, velika je razlika kad radite s privatnim i državnim firmama. Državne tvrtke imaju osigurana sredstva i dužne su ih transparentno potrošiti. Ako rokovi plaćanja iznose 30 ili 60 dana, one to moraju poštovati. Tada možete zdravo planirati svoje poslovanje. S druge strane, ako ti netko duguje 500 tisuća kuna i razvlači to šest mjeseci, vi ga kreditirate, a vama trpi poslovanje.

Jeste li imali slučaj da je investitor tražio da zatajite i zatrpate neki nalaz jer mu to produžuje rokove gradnje i radi dodatan trošak?

Jesam, ali to ne dolazi u obzir! U takvim slučajevima prije svega tražim podršku konzervatorske službe. Ako nešto u izvedbi ne ide ili investitor radi probleme, prvo idemo njima. Ministarstvo kulture i regionalni konzervatorski odjeli naša su najveća podrška. Inače je teško objasniti investitorima kako arheološki nalaz mogu iskoristiti kao svoju komparativnu prednost. Naročito ako gradiš hotel, a uz njega je lokalitet rimske vile koji se može komercijalizirati. Istina, imali smo jednog klijenta na Krku koji je u tome odmah vidio priliku za organizaciju antičkih noći. Implementacija baštine za obogaćivanje ponude je proces koji se kod nas tek razvija. Nemamo mi samo Dioklecijanovu palaču u Splitu i Arenu u Puli, već puno drugih na svjetskoj razini vrijednih lokaliteta. Samo je pitanje kako nalazište učiniti zanimljivim.

Koliko su kod nas razvijeni crno tržište i nelegalna trgovina arheološkim predmetima? Sigurno ste imali takvih ponuda.

Imao sam svega nekoliko susreta s tim. Klonim se takvih ideja i priča. Doslovno okrećem leđa i odlazim čim netko spomene amfore i novčiće. Gdje god vam je neko bogato rimsko nalazište, imate onih koji skupljaju novčiće, predmete… Najveću štetu rade 'detektoraši'. Istina, nisam ih dugo sreo. Davno kod Šćitarjeva, ostataka starorimskog naselja, pojavio se neki profesor elektrotehnike sa studentima kako bi isprobavali detektore. Brzo smo ga otpravili uz molbu da to više ne radi jer nam čini veliku štetu. Morate znati da često na nalazištima ima svega nekoliko predmeta koji vam mogu pomoći u datiranju lokaliteta. Novac je za to izuzetno dobar. Drugo, 'detektoraše' vidim kao svrake koje vole nešto sjajno. Zarobljeni su u kultu predmeta. A nas su učili na fakultetu da smo prije svega storytelleri. U kontekstu povijesti umjetnosti volim otkriti i vidjeti neki lijep predmet, ali arheolozima je primarno ispričati priču. Tko je i kako živio na nekom području.

Jeste li možda imali slučaj nekog vašeg zaposlenika koji je neki predmet strpao u džep?

Koliko mi je poznato, ne. Ne dao im Bog! Ne da bi letjeli s posla, već bi odmah završili u policiji.

  • +7
Goran Skelac Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Poduzetnici se obično žale na birokraciju, besmislene propise i prevelike poreze. Koči li nešto od toga privatne arheološke tvrtke?

Po meni su propisi dobro postavljeni, a zakoni dobro funkcioniraju. Stvar je samo u tome koliko je bogata država, jer se tad sve sekundarne stvari bolje razvijaju. U siromašnoj državi primarno je doći do kruha, a ne baviti se filozofijom i arheologijom. One države koje imaju veći BDP izdvajaju više novca za arheologiju. Trenutno nas najviše muči, kao i sve gospodarske sektore, strašno povećanje troškova. Gorivo je lani koštalo osam kuna, a sad je 15. Troškovi su nam porasli najmanje dvostruko. Poskupio nam je bager koji trebamo unajmiti, kao i kamion, struja, hrana…

Da imate neograničene resurse, koji biste lokalitet voljeli istražili?

Da imam puno novca, platio bih deset arheologa i dvije godine ne bi izlazili iz ureda (smijeh). Sve samo da objavimo što smo dosad pronašli. Ako to ne napravim sad, onda ću sigurno kad budem u mirovini. Što se tiče lokaliteta, izabrao bih Podunavlje. Diplomirao sam prapovijest i to mi je velika ljubav. Podunavlje je bogato takvim nalazištima.