Zamislite dvojicu vozača koji na istoj cesti, s istim ograničenjem, prođu pokraj radara potpuno jednakom brzinom. Obojica su počinila isti prometni prekršaj, no kada stignu kazne, jedan bi mogao platiti dvostruko više od drugoga. Kako je to moguće? Odgovor se krije u njemačkim prometnim propisima, koji ne gledaju samo koliko ste brzo vozili, nego u određenim okolnostima i jeste li ograničenje prekoračili namjerno.
Većina vozača pretpostavlja da visina kazne za prekoračenje brzine ovisi prvenstveno o tome koliko su kilometara na sat vozili iznad dopuštenog ograničenja. U Njemačkoj je to doista osnovni kriterij, no nije jedini.
Njemačka Uredba o novčanim kaznama u cestovnom prometu, poznata pod kraticom BKatV, sadrži odredbu koja može znatno povećati financijske posljedice prekršaja.
Prema članku 3., stavku 4.a, ako je određeni prekršaj počinjen namjerno, a za njega je propisana osnovna novčana kazna veća od 55 eura, taj se iznos u pravilu udvostručuje.
Drugim riječima, ista brzina ne mora nužno značiti i jednaku kaznu.
Jedan vozač plaća 100, drugi 200 eura
Zamislimo situaciju u kojoj dvojica vozača počine prekoračenje brzine za koje njemački katalog predviđa osnovnu kaznu od 100 eura.
Kod prvog se utvrdi da je prekršaj počinio iz nehaja. Primjerice, nije dovoljno pazio na ograničenje ili je pogrešno procijenio brzinu kojom se kreće.
U takvoj situaciji polazi se od osnovnog iznosa predviđenog katalogom.
No kod drugog vozača nadležno tijelo utvrdi da je svjesno prekoračio dopuštenu brzinu i da je to učinio namjerno.
Tada se osnovni iznos, prema navedenoj odredbi, u pravilu udvostručuje.
Umjesto 100 eura, kazna tako može iznositi 200 eura.
Ovo je ilustrativan primjer primjene pravila, a ne opis konkretnog slučaja dvojice vozača.
Važno je i da se udvostručavanje odnosi na propisani osnovni iznos kazne, a ne nužno na svaki konačni račun koji vozač dobije, uključujući administrativne troškove i druge moguće stavke.
Kako policija može znati da ste vozili namjerno prebrzo?
Upravo je to najzanimljiviji dio cijele priče.
Radar može izmjeriti brzinu vozila, ali sam po sebi ne može utvrditi što je vozač mislio niti je li svjesno odlučio prekršiti ograničenje.
Zato se namjera mora utvrđivati na temelju okolnosti konkretnog slučaja.
Među važnim činjenicama mogu biti razmjer prekoračenja, jasnoća prometne signalizacije, okolnosti vožnje i drugi dokazi koji upućuju na to da je vozač znao za ograničenje i svjesno ga prekršio.
Veliko prekoračenje brzine može biti važan pokazatelj, ali ne znači da se namjera smije automatski pretpostaviti bez odgovarajućeg obrazloženja.
Jednako tako, nije dovoljno samo reći da vozač 'sigurno nije mogao previdjeti znak'. Nadležno tijelo mora svoju odluku temeljiti na činjenicama koje se mogu provjeriti.
Upravo zato dva naizgled jednaka prekršaja mogu završiti različitim sankcijama.
Pravilo ne vrijedi automatski u Hrvatskoj
Važno je naglasiti da se radi o njemačkom zakonodavstvu.
Hrvatska ima vlastite propise za određivanje kazni za prekoračenje brzine, pa se njemačko pravilo o udvostručavanju osnovnog iznosa ne može automatski primijeniti na hrvatske prometnice.
No hrvatskim vozačima koji putuju u Njemačku ono može biti vrlo važno.
U toj zemlji za pojedine prometne prekršaje nije presudno samo koliko je kilometara na sat izmjereno iznad ograničenja, nego i okolnosti pod kojima je prekršaj počinjen.
Zato dvije naizgled identične radarske snimke ne moraju završiti jednakim kaznama.
I upravo je to detalj koji mnogi vozači ne očekuju - radar mjeri brzinu, ali konačan iznos kazne u određenim slučajevima ovisi i o onome što se utvrdi tijekom postupka.
