Bivša premijerka Jadranka Kosor prisjetila se podjele Kolone sjećanja u Vukovaru 2013. godine, kada je državnom vrhu onemogućen prolazak. Taj događaj opisala je kao jedan od najbolnijih trenutaka svoje političke karijere, priznajući da je zbog srama, tuge i nemoći javno zaplakala.
Kosor je ispričala kako ju je po dolasku pred vukovarsku bolnicu iznenadio neuobičajeno malen broj okupljenih, rekla je za N1.
‘Došla sam na isto mjesto kao i toliko godina prije, pred vukovarsku bolnicu, gdje smo se okupljali, i bila sam zaprepaštena što je tako malo ljudi pred bolnicom. Došao je cijeli državni vrh, vojni vrh, diplomatski zbor, veleposlanici akreditirani u Hrvatskoj, i nitko više’, ispričala je.
Ubrzo je shvatila da se izvan bolnice okupila druga, znatno brojnija kolona, dok je ona u kojoj su bili državni dužnosnici ostala blokirana.
‘Nakon nekoliko metara shvatili smo da se druga kolona formirala izvan bolnice, da je brojna i da je ova kolona, koja je proglašena nehrvatskom, nedomoljubnom i izdajničkom, bila blokirana’, prisjetila se.
‘Tako me bilo sram’
Posebno su joj, kaže, ostala u sjećanju lica stranih diplomata koji nisu razumjeli što se događa.
‘Sjećam se lica stranih veleposlanika koji su dolazili k meni jer su me prepoznavali kao bivšu predsjednicu Vlade i pitali: 'Što se događa?' Ja nisam znala što se događa, dok nisam shvatila’, rekla je Kosor.
‘Tako me bilo sram. Tako me bilo sram. Jer se to jednostavno nikada nije smjelo dogoditi u Vukovaru’, naglasila je.
‘Zamislite, blokirate predsjednika države, predsjednika Vlade i cijeli vojni vrh. Neki su ih političkom voljom blokirali i nisu im dali dalje’, dodala je.
‘Gorko sam zaplakala od nemoći’
Govoreći o vlastitoj reakciji, bivša premijerka priznala je da ju je događaj toliko pogodio da prvi put tijekom političke karijere nije mogla suspregnuti suze pred drugima.
‘Sjećam se toga kao jednog od najbolnijih trenutaka u političkom životu. Bila sam još uvijek u politici, bila sam zastupnica u Saboru. To je bio prvi put da sam negdje tako javno, gorko zaplakala od nemoći, od tuge i od bijesa što ne mogu ništa učiniti’, zaključila je Kosor.