Oko 12 posto novih slučajeva raka u svijetu u 2024. godini vjerojatno je bilo povezano s infekcijama, pokazuje istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Riječ je o približno 2,3 milijuna slučajeva, od kojih se većina pripisuje pet uzročnika.
Studija objavljena u časopisu The Lancet Oncology bakteriji Helicobacter pylori i humanom papilomavirusu (HPV) pripisuje po četiri posto svih novih slučajeva raka. Virus hepatitisa B povezuje s dva posto, Epstein-Barrov virus s jednim posto, a virus hepatitisa C s manje od jedan posto slučajeva, piše Independent.
Ti uzročnici mogu dovesti do više od 20 vrsta raka, uključujući rak želuca, jetre i vrata maternice te zloćudne bolesti krvi.
Povezanost poznata desetljećima
Dio autora već tridesetak godina istražuje rak povezan s infekcijama. Njihovi prethodni radovi obuhvatili su podatke za 1990., 2002., 2008., 2012. i 2018. godinu.
Iako bi usporedba s procjenom od 18 posto za 2002. mogla upućivati na pad udjela takvih slučajeva, autori upozoravaju da se podaci ne mogu pouzdano uspoređivati jer su se mijenjali njihovi izvori i kvaliteta. Cilj nove studije jest pokazati gdje sprečavanje i suzbijanje infekcija može smanjiti broj oboljelih.
Kako infekcije potiču nastanak raka?
Virusi mogu izravno ili neizravno promijeniti gene zaražene stanice, povećavajući vjerojatnost njezina nekontroliranog rasta i zloćudne preobrazbe. To mogu učiniti na tri glavna načina.
Prvi je onesposobljavanje zaštitnih mehanizama kojima stanica zaustavlja diobu ili pokreće vlastitu smrt, primjerice inaktivacijom proteina p53 ili RB. Drugi je ugradnja virusne DNK u DNK stanice domaćina, pri čemu se može poremetiti rad gena koji upravljaju tim procesima.
Treća je mogućnost da virus nosi onkogen, odnosno gen koji može potaknuti razvoj raka, a koji je u mnogim slučajevima slučajno preuzeo od drugog organizma. Upravo su istraživanja virusa pomogla znanstvenicima otkriti izravnu vezu između genetskih promjena i raka.
Bakterije i paraziti, poput Helicobacter pylori, poznate po izazivanju čira na želucu, te jetrenog metilja Opisthorchis viverrini, uglavnom djeluju neizravnije.
Kronična infekcija i dugotrajna upala mogu oštetiti tkiva i DNK stanica. Pogreške nastaju i tijekom ubrzane stanične diobe kojom organizam pokušava obnoviti oštećeno tkivo. Tako se mogu nakupiti mutacije koje vode prema razvoju raka.
Australski primjer pokazuje važnost cijepljenja
Iako možda postoje i još nepoznati mehanizmi, povezanost infekcija i raka znanstveno je neupitna. Ona ujedno pokazuje da je dio slučajeva moguće spriječiti.
Dobar je primjer australski program cijepljenja protiv HPV-a, dostupan adolescentima. Cjepivo štiti od određenih tipova virusa snažno povezanih s rakom vrata maternice.
Od početka programa 2007. učestalost HPV infekcija među osobama obuhvaćenima programom pala je za 90 posto. Australija bi do 2035. mogla eliminirati rak vrata maternice kao javnozdravstveni problem.
Ipak, zabrinjava pad procijepljenosti petnaestogodišnjaka s 85,7 posto u 2020. na 79,5 posto u 2024. Visoka procijepljenost pomaže zaštititi i one koji se zbog zdravstvenih razloga ne mogu cijepiti. Cilj WHO-a i Australije jest do 2030. cijepiti 90 posto djevojčica do njihove 15. godine.
Prevencija nije svima jednako dostupna
Oko 75 posto slučajeva raka povezanih s infekcijama studija je zabilježila u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.
Liječenje infekcija koje mogu pridonijeti nastanku raka, poput HIV-a, infekcije bakterijom H. pylori te hepatitisa B i C, može smanjiti broj oboljelih. Važni su i cijepljenje, uporaba kondoma te probir na infekcije.
No dostupnost tih programa u siromašnijim zemljama često je ograničena. Nejednak pristup prevenciji i liječenju zato ostaje velika prepreka u suzbijanju raka povezanog s infekcijama.