Manda Patko svog je supruga zadnji put vidjela prije 30 godina u vukovarskom Veleprometu, u koji su agresori nakon pada obrane grada dovodili zarobljene civile i branitelje.

'Izveli su ga napolje i znam čovjeka koji ga je izveo po imenu i prezimenu, on živi i radi u Vukovaru. Dolazila je policija isto kod mene da se propituje, išli su kod njega, ali ja sam njima rekla jednostavno - on vama neće reći kome ga je predao. Ja znam da ga on nije mogao ubiti jer se u isti moment vratio unutra čim ga je izveo, ali on će reći - ovdje je bilo, tko zna, desetak vrsta vojske, ja ne znam kome sam ga predao. Policija mi je iskreno rekla - to nam obično tako kažu svi koji su to radili. Dvije noći provela sam u Veleprometu. Dva dana i dvije noći. Bilo je grozno u toj baraci, nisu nam dali da idemo na WC, već smo imali jedan veš lonac u ćošku, gdje su bili i muškarci i žene, gdje su vršili nuždu u taj lonac', svjedočila je još prije 12 godina Manda Patko o kalvariji kroz koju je prolazila u studenome 1991. u svom Vukovaru.

Kalvarija se nastavila jer je Patko završila u logoru u Begejcima u Srbiji.

Niti nakon 30 godina nije našla posmrtne ostatke supruga te se on nalazi na popisu gotovo 400 nestalih osoba s vukovarskog područja čije kosti nisu pronađene.

'Oni su odvozili ljude iz grada. Muž moje prijateljice, koja je bila sa mnom u logoru, nestao je u rujnu 1991. u vojarni u Vukovaru i našli su mu ostatke 1998. u Berku, 30 kilometara dalje. Tko zna gdje su ih sve vozili i napravili jamu i iskipali pa zatrpali', kaže nam.

Godine rade svoje, sve je manje i svjedoka, ali i onih koji tragaju za najmilijima. Obitelji nestalih umjesto da idu po sahranama svojih najmilijih čije su kosti pronađene idu na sprovode jedni drugima. 'Nada uvijek postoji, ona zadnja umire. Nadam se da ću naći svog supruga, no bit će onih koje se neće nikada pronaći. Nema puno pogreba nestalih, no ima puno pogreba roditelja nestalih', kaže.

Iako je zadovoljna naporom države da nađe nestale i dodaje da se po prvoj informaciji da bi na nekoj lokaciji mogla biti grobnica šalju psi, dronovi, a potom se obavljaju i iskapanja, kaže da je ključ problema u Beogradu. 'Znamo gdje je ključ, ključ je u Beogradu. Vojska je pokupila papire i oni imaju sve dokumente, samo neće reći. A naši susjedi, ljudi s kojima smo živjeli prokazivali su jer su oni znali tko je tko. No ne odustajemo jer mi koji nismo pronašli svoje još uvijek živimo u 1991. godini', zaključuje Patko.

Navodi da su najuspješniji u traganju za svojim nestalima bili mještani Sotina, mjesta nedaleko od Vukovara. Oni su naime zajedničkim snagama, bez pomoći države, pokrenuli privatnu istragu kako bi našli kosti svojih ubijenih, ali i priveli zločince pravdi te su jedini u Hrvatskoj uspjeli sami, od početka do kraja.

Kako su Sotinjani istjerali pravdu i našli nestale

U borbi koja traje dva desetljeća krenuli su od samog početka, tragajući za informacijama koje su imali, išli u Srbiju, razgovarali sa zločincima oči u oči, pokrenuli pravosudni proces, došli do nepravomoćne, pa do pravomoćne presude i na kraju su nadomak i pravomoćne presude u tužbi za nanesenu nematerijalnu štetu.

Prisjeća se toga za tportal Igor Matijašević, sin ubijenog branitelja Sotina, koji je danas u petom desetljeću života, stariji nego što je njegov otac bio kada je ubijen, a za ocem je počeo tragati još kao mladić.

Matijašević je sa svojim Sotinjanima radio ono što je trebala raditi država. No sada je, smatra, prekasno i za privatne istrage. 'Više se nestali ne mogu tražiti na način na koji su se tražili prije, recimo, 20 godina. Tada su i svjedoci bili živi i tko je imao potrebu reći nešto, rekao je.

To se iscrpilo i sada su po meni samo sudski procesi način na koji se mogu tražiti nestali jer kad dovedete nekoga pred sud i kada zna da će ići u pritvor, on će progovoriti', kaže nam. Smatra da se država deklarativno brine za nestale i ne vidi nikakvog pomaka po tom pitanju.

'Radi se sporo i slabo. Idemo sada i s ovim tužbama za odštetu za Sotin i Ovčaru. Za Ovčaru su neke obitelji i dobile odštetu, idemo dalje. Problem je to što nemamo potporu institucija', kaže nam Matijašević. 'Od traženja nestalih, od optužnice na sudu u Beogradu. Išli smo i u tužilaštvo, išli smo razgovarati sa zločincima dok nismo sastavili cijeli taj mozaik. Tek je tada došlo do optužnice i otkrića masovne grobnice, pa do suđenja, do presude i sada smo dobili nepravomoćnu presudu za nematerijalne troškove. To je sve sto posto naš napor', naglašava.

Na pitanje tko plaća odvjetnike, kaže da to ide preko Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Za sada je podignuta optužnica samo za 17 ubijenih Sotinjana, no očekuje i druge optužnice jer je u Sotinu ukupno 67 ubijenih.

Kaže da je prije desetak godina bila bolja klima za pronalazak nestalih uz pomoć Beograda jer su međudržavni odnosi bili bolji. Naveo je i nevjerojatan primjer inertnosti države. Naime Žarko Milošević, koji je priznao zločine u Sotinu, doveden je od strane pravosudnih organa u Hrvatsku pokazati mjesto masovne grobnice Sotinjana.

Matijašević kaže da oni od 2016. imaju još jednu osobu koja želi doći pokazati mjesto jednog ubojstva, a ubijeni se još vodi kao nestali hrvatski branitelj.

Ta osoba želi doći ovdje, no ona je na našoj tjeralici i treba ju na 24 sata skinuti s te tjeralice da dođe, pokaže i vrati se, kao što je to napravljeno za Žarka Miloševića. U Srbiji smo ishodili sve dozvole, imamo i dokumentaciju njihova tužilaštva da ta osoba želi doći, međutim naše institucije su zakazale i ne žele tu osobu skinuti s tjeralice. Ne znam što reći, ima puno nelogičnosti i najviše me vrijeđa kada čujem - sve radimo za obitelji nestalih, mi smo uz njih… A kada imate nešto konkretno, ne odradi se', ogorčen je Matijašević.

Prisjeća se da mu je najteže bilo 'ići preko i razgovarati s njima oči u oči'. 'No znali smo da je to jedini put i jedini ključ koji će nam otvoriti sva pitanja i odgovore', prisjeća se.

Biologija, kaže, radi svoje. Nakon 30 godina umiru i oni koji traže svoje nestale, a mrtvi su i svjedoci koji znaju nešto. Puno roditelja nije dočekalo istinu i u tužbi za nematerijalnu štetu najmanje imamo roditelja ubijenih i nestalih jer ih više nema', poručuje Matijašević.