Kod mjesta Poljica Brig, blizu Nina, tri su lovca među smrekama našla 20-godišnjaka u crvenoj jakni. Jeo je lepinju i kisele krastavce iz staklenke i pokušavao zapaliti vatru da se ugrije. Pitali su ga je li iz 'Sirije ili Palestine', a on im je na francuskom odgovorio da je iz Francuske. Za svaki slučaj, pozvali su policiju, koja je ustanovila da je čovjek iz Francuske pa su ga pustili. 

Ja mislim da su mu presudile lepinja i ona staklenka. Da je jeo croissant i pio beaujolais iz neke dobre berbe, ne bi zvali policiju. Vjerovali bi mu. Ali lepinja i kiseli krastavčići – pa to je tako naški, tj. balkanski, tj. orijentalno. O svim narodima imamo predrasude. Tko je vidio Francuza da jede lepinju? Ili nemarnog Nijemca? Ili šutljivog Talijana? Ili Srbina koji nema ništa protiv hrvatske države? Ili neposlovnog Židova? Ili Roma koja dobro rješava PISA testove?

Dalmatinski lovci, koji sa psima i puškama uhićuju ljude koji su im čudni, slični su državnom tajniku u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Matku Glunčiću. On je krivnju za loše rezultate hrvatskih PISA testova svalio na 'djecu s posebnim potrebama i nacionalne manjine' koje su upale u statistiku Hrvatima i pokvarile im uspjeh. Nekako mislim da nije mislio na male Talijane, Nijemce, Slovake ili Mađare, jer to su fine manjine, kao što sam siguran da se po Dalmaciji ne uhićuju fini stranci, nego, eto, tek trećerazredni, poput Sirijaca ili Palestinaca.

Zašto su bolji geni kameni

Hrvatski mit o 'stoljeću sedmom' prikriva to da su mnogi državljani RH danas stranog porijekla, zbog jednostavne činjenice da je Hrvatska do Prvog svjetskog rata bila useljenička zemlja, u koju je dolazilo više ljudi nego što se iz nje iseljavalo. Jedan drugi mit, o 'genima kamenim', sugerira da su kameni geni bolji od, recimo, gena sastavljenih od zemlje crnice ili crvenice, a baš su geni manjina takvi. 

Po čemu se razlikuju manjine od Hrvata? Manjina ima drugačija prezimena, govori neki drugi jezik, ima neke druge običaje, a ako ima nečeg stranog više, onda sigurno ima domaćeg manje. U pozadini ideje o manjini skriva se dobra stara teorija o krvi i tlu. Ljudi su oduvijek shvaćali da se osobine nasljeđuju, makar i nisu poznavali način umnažanja gena. Bilo im je očito da se osobine prenose s naraštaja na naraštaj, dakle - krvlju. Ali ljudi odrastaju u nekoj okolini, piju neku vodu i udišu zrak, tvoreni su od čestica iz okoliša – imaju identičan sastav kao i tlo po kojem hodaju. I tu je problem s manjinama: one žive s većinom, udišu isti zrak, piju istu vodu, ali imaju stranu krv. Izgledaju isto, ali možda misle drugačije.

U ime 'krvi i tla' nacizam je počinio neizmjerne zločine, pa se zato ta ideja više javno ne spominje. Ali nadživjela je Hitlera. I pobjednici nad fašizmom vjerovali su da krv ne oprašta, zbog čega su iz Jugoslavije protjerani gotovo svi Talijani i Nijemci. Budući da komunisti nisu bili opsjednuti rasom i nacijom, nego klasom, za njih je vrhunski krimen bilo buržoasko porijeklo, baš kao što im je i radničko porijeklo bilo veliki plus. Na koncu, i svi ratovi nakon raspada Jugoslavije nastali su zbog jednostavne politike: 'Zašto bih ja bio manjina u tvojoj zemlji kad ti možeš biti manjina u mojoj?'

Manjina je skandalozna jer je između dvije nacije - što znači da ne pripada ni jednoj ni drugoj. Svojim postojanjem izaziva svakoga tko sve želi svesti na jedno, kao što i dvospolac izaziva uvriježeni moral. Zbog toga manjina u Hrvatskoj ima još samo u simboličnim tragovima, a opće je znanje o njima minimalno. To se vidjelo prošle godine, kad je u Velikoj Gorici nađena izgubljena djevojčica čiji jezik nije nitko razumio. Evidentirana je kao izbjeglica s Bliskog istoka, iako je dijete domaće, mala Romkinja rumunjskog porijekla, koja govori bajaški.

Na temelju čega možemo pretpostaviti da joj neće nikad biti dani PISA testovi da ne pokvari državni prosjek.

Nije skandalozna samo manjina, skandalozan je i stranac. Svi romani Eugena Kumičića ne govore ni o čemu drugom nego o pohotnom strancu koji se vrti oko domaće cure. Konvertibilnog turista tolerira se zbog novaca, ali da bi se neki bijednici tu skitali pješice, jeli krastavce iz tegle i ložili vatru pod smrekama… A tu Hrvatsku čekaju teška iskušenja.

Hrvatska je oduvijek bila rijetko naseljena, a taj se problem do prije stotinu godina rješavao tako da su se u nju useljavali ljudi: iz Italije, Njemačke, Austro-Ugarske. Ali sada nema više tih finih ljudi, sada dolaze samo oni iz 'Sirije i Palestine'. Iako je hrvatsko društvo toliko depopulizirano da više ne funkcionira, nigdje ne postoji nikakav plan kako otvoriti granice, kako privući useljenike, kako strance uključiti u hrvatsko društvo. Dapače, izbjeglice s Bliskog istoka smatra se elementarnom nepogodom, opasnošću pred kojom svakako valja podići branu. Pa ni tri naoružana čovjeka sa psima nisu sigurna bez policije, ako su suočena s čovjekom koji jede lepinju.

Jer mogao bi biti iz Palestine. S genima od pustinjskog pijeska.

Ironija povijesti na adventu

Na internetu je već uočena ironija povijesti: jaslice nalazimo na svakom europskom trgu, okružene najgorim kičem, galamom i vulgarnim rasipanjem, na fabriciranim adventskim priredbama – a ovjekovječuju baš skromnu obitelj s Bliskog istoka, koja nema krov nad glavom i nema pristup u te gradove. Njihovo novorođeno dijete došlo je spasiti ljude, ali samo svakog pojedinačno. Ni rase, ni klase, ni nacije nemaju vječnu sudbinu – samo je čovjek ima.