Britanski autor Stephen Walker donosi dojmljivu rekonstrukciju atomskih napada na Hirošimu i Nagasaki kroz posljednje intervjue s preživjelim članovima posada Enole Gay koja je bacila bombu Little Boy i Bockscara s bombom Fat Man. Ključni sugovornici, među kojima su navigator bombardera Theodore 'Dutch' Van Kirk, kopilot Bob Lewis, 'bombardir' Tom Ferebee i oružari poput Fredericka Ashwortha i Morrisa Jeppsona, govore o tehničkim pripremama, psihološkom teretu i vizualnoj snazi eksplozija koje su uništile gradove i ubile više od 200.000 ljudi.

Misija nad Hirošimom opisana je kao 'savršena' – u operativnom smislu. Bomba 'Little Boy' bačena je 6. kolovoza 1945., a njezina eksplozija potpuno je razorila grad. Tri dana kasnije, bomba 'Fat Man' pala je na Nagasaki, nakon što je zbog vremenskih uvjeta propao plan za primarni cilj - Kokura. Potonji japanski grad postao je simbolom sretnih okolnosti, a u toj zemlji se udomaćila uzrečica 'sretan kao Kokura' kad se nekome posreći da izbjegne neposrednu opasnost.

Posade su svjedočile prizorima nuklearnih gljiva, prenosi Guardian. Većina članova je do kraja života opravdavala napad i branila to stajalište, smatrajući da su bombe ubrzale kraj rata i 'spasile brojne živote'. No neki su imali grižnju savjesti. Bombardir Caron priznao je osjećaj krivnje nakon što je vidio slike spaljene djece, a Jeppson je jednom izjavio da se bomba možda mogla demonstrirati bez uništavanja grada.

U potresnom epilogu, Albury i Van Kirk prisjećaju se svojeg poslijeratnog povratka u Nagasaki. Hodali su među ruševinama i bolnicama punima umirućih ljudi. 'Bilo je jezivo', rekao je Van Kirk. Albury je dodao: 'Nikada više.'

Kako se sve odigralo?

'Bio je prekrasan dan. Sunce je obasjavala zgrade. Sve dolje bilo je blistavo – jako, jako blistavo. Grad se mogao vidjeti s 80 kilometara udaljenosti, rijeke koje su ga presijecale. Sve je bilo kristalno jasno. Savršeno. Savršena misija.'

Bila je 2004. godina, a Stephen Walker sjedio je u kineskom restoranu u San Franciscu nasuprot navigatoru bombardera Enole Gay, B-29 koji je 6. kolovoza 1945. bacio atomsku bombu na Hirošimu. Theodore 'Dutch' Van Kirk, tada 83-godišnjak, pristao je na intervju za knjigu koju je Walker pripremao za 60. obljetnicu misije. Van Kirk mu je, uz blagi osmijeh, rekao da je to vjerojatno njegov posljednji intervju u životu.

Satima su zajedno pregledavali ratne dnevnike iz 58 borbenih misija koje je Van Kirk odradio u inozemstvu. A sada zatim je pričao o onoj 59. – misiji koja je izbrisala grad i više od 100.000 ljudi.

'U trenutku kad je bomba napustila spremnik, naglo smo krenuli u oštar zaokret da pobjegnemo udarnom valu. Bila su dva vala – prvi, kao izuzetno blizak rafal protuzračne vatre. Zatim smo se okrenuli i pogledali prema Hirošimi. Ali nije se mogla vidjeti. Bila je prekrivena dimom, prašinom, ruševinama. A iz nje se uzdizao oblak u obliku gljive. Grada više nije bilo. Prošle su samo tri minute otkako smo bacili bombu.'

Dana 4. kolovoza 1945., Charles 'Don' Albury, tada 24-godišnji navigator bombardera B-29, pozvan je na tajni brifing na Tinianu, pacifičkom otoku udaljenom 2400 kilometara južno od Japana. Tinian je tada bio najveća zrakoplovna baza na svijetu i polazišna točka za gotovo svakodnevno razaranje Japana. Oko 300.000 ljudi već je bilo poginulo, a devet milijuna ostalo bez doma.

No Alburyjeva postrojba još nije sudjelovala u napadima. Poznata kao 509. mješovita grupa, bila je smještena u izoliranom dijelu baze. 'Mjere sigurnosti bile su vrlo, vrlo stroge', rekao je Albury Walkeru koji ga je posjetio u njegovu domu u Orlandu na Floridi. Tada je imao 83 godine i vragolasto se nasmijao: 'Sjećam se da se jednom zapovjednik baze previše približio jednom od naših zrakoplova. Stražar ga je skoro upucao.'

Čak ni sami članovi 509. nisu znali krajnji cilj svojih misija. Godinu dana su trenirali - prvo u Utahu, zatim na Tinianu: 'Stalno smo ispuštali probne bombe i izvodili te sulude manevre. Dan za danom. Mjesecima.' Nitko im nije rekao zašto. Malo ih se usudilo išta pitati. Oni koji jesu, brzo bi bili prognani, gdje god bi ih već poslao njihov zapovjednik Paul Tibbets, prekaljeni navigator bombardera. 'Brzo si naučio držati jezik za zubima', rekao je Albury. Ali tog 4. kolovoza, dio tajne trebao je biti otkriven.

'Nitko nam nije rekao da je to atomska bomba'

Devet dana ranije, 26. srpnja, predsjednik Harry Truman dao je Japanu ultimatum, poznat kao Potsdamska deklaracija; bezuvjetna predaja ili 'brzo i potpuno uništenje'. Nije bilo navedeno kako bi to uništenje izgledalo. Japan nije kapitulirao. 'Da živim sto godina, tih nekoliko minuta nikada neću izbaciti iz glave.'

Zapovjednik Tibbets posadi je rekao da će u roku od 48 sati uništiti jedan japanski grad jednom jedinom bombom, neviđene razorne moći, 'i, nadamo se', prisjetio se Albury, 'okončati rat'. Bomba je, kazao je Tibbets, testirana 16. srpnja u Novom Meksiku. Imala je razornu moć jednaku onoj od 2000 bombardera B-29. Cilj bi bio jedan od tri grada – redom: Hirošima, Kokura (današnji Kitakyushu) ili Nagasaki. Odluka će ovisiti o vremenskim uvjetima. Po nalogu Washingtona, za bacanje bombe mora biti vedro.

'Nitko se nije micao. Svi smo ostali zatečeni', prisjetio se Albury. Zatim je Tibbets predstavio tihog, ćelavog mornaričkog kapetana, Williama 'Deaka' Parsonsa, koji će ih pratiti u misiji. Parsons je svjedočio testiranju bombe u Novom Meksiku. Rekao je da će eksplozija biti najsvjetlija i najvruća stvar od stvaranja svijeta. Upozorio ih je da nose zavarivačke naočale jer bi svjetlost mogla oslijepiti. No nije ih upozorio da je bomba radioaktivna. 'Nitko nam nije rekao da je to atomska bomba', rekao je Van Kirk.

Oppenheimer i nuklearna fizika

Van Kirk se sjetio Tibbetsove posljednje obavijesti: 'Tko se ne osjeća ugodno i ne želi sudjelovati, ne mora ići.' Nitko nije progovorio. 'To će biti dan koji će povijest pamtiti,', prisjetio se Albury. U Americi je ostavio suprugu i malu kćer. Ako bomba uspije, rat bi mogao završiti. Onda bi mogao kući. Do sljedeće ponoći, sve je bilo spremno.

Jedan od ljudi koji će letjeti bio je Morris Jeppson, tada 23-godišnji elektroničar kojeg su atomisti iz Los Alamosa regrutirali kako bi radio na revolucionarnom sustavu osigurača bombe. Dva tjedna 1944. FBI je ispitao svakoga u Jeppsonovu životu, nakon čega se našao u avionu s direktorom Los Alamosa, J. Robertom Oppenheimerom. 'Bio je pravi gospodin. Pričao je sa mnom o nuklearnoj fizici, ali nikada o oružju.' U svojoj kuhinji u Las Vegasu, Jeppson, tada 82-godišnjak, nasmijao se prisjećajući se tog susreta: 'Možda me samo testirao.' Ako jest – prošao je. On i Parsons pratili su elektroničke sustave bombe, nazvane 'Little Boy', sve do bacanja.

Također su je morali naoružati tijekom leta – krajnje osjetljiv zadatak koji se zapravo trebao obaviti na tlu. No obojica su u posljednje vrijeme gledali kako preopterećeni B-29 zrakoplovi eksplodiraju na pisti. 'Gledali smo ih kako gore', rekao je Jeppson, 'i to često.'

Harold Agnew, briljantni 24-godišnji fizičar iz Los Alamosa, letio je u pratnji u drugom B-29 s instrumentima za mjerenje eksplozije. I on je vidio te nesreće. Ako bi se to dogodilo s bombom 'Little Boy', posljedice bi bile katastrofalne.

'Ta bomba nije bila nimalo sigurna', rekao je Agnew novinaru kada su se sastali u njegovu domu u San Diegu. I on je to znao – jer je 1942., radeći u tajnom timu pod vodstvom nobelovca Enrica Fermija u Chicagu, svjedočio prvoj kontroliranoj nuklearnoj lančanoj reakciji na svijetu. 'Da smo se srušili, moglo je doći do koječega.' Parsons je morao biti spreman improvizirati. U satima prije polijetanja, on i Jeppson počeli su uvježbavati kako naoružati atomsku bombu tijekom leta. Iznova i iznova, prolazili su kroz popis zadataka. Ništa nije smjelo biti prepušteno slučaju.

Na betonskom stajalištu, B-29 koji je nosio bombu – sada nazvan po Tibbetsovoj majci, Enola Gay – bio je obasjan reflektorima. 'To nam je bio prvi šok', rekao je Van Kirk. 'Avion je bio sav u svjetlima, posvuda su bili fotografi, novinari. Izgledalo je kao filmska premijera u Hollywoodu.'

Usporedba je jezivo precizna. Još u svibnju, dok se još nije znalo hoće li atomska bomba uopće funkcionirati, tajni odbor za ciljeve istaknuo je da njezina 'prva upotreba mora biti dovoljno spektakularna… kad se informacija o njoj objavi'. Najvažniji je bio 'najveći mogući psihološki učinak na Japan'. No Van Kirku je 'sve to s fotografijama i pitanjima novinara izgledalo kao posljednji doručak osuđenika'. Bio je lakši time što je Tom Ferebee, bombardir u Enola Gayu, ranije izbacio svu donju robu i svilene čarape koje su članovi posade zbog praznovjerja spremili u avion.

Konačno je ta nadrealna gužva završila. U 2:45 ujutro, Enola Gay, Agnewov avion The Great Artiste (kojim je kopilotirao Albury) s instrumentima za mjerenje udara, te treći, snimateljski avion nazvan Necessary Evil, poletjeli su s piste na Tinianu. Vatrogasna vozila stajala su sa strane u slučaju katastrofe. 'Vjerovao sam Paulu Tibbetsu', rekao je Van Kirk. 'Znao sam da smo strašno preopterećeni. Ali uspjeli smo poletjeti – doslovno nekoliko stotina metara prije kraja piste.'

Pod zvjezdanim nebom bez Mjeseca, udarna formacija krenula je prema sjeveru iznad Tihog oceana. Tibbets je zapalio lulu. Sat vremena ispred njih, tri izviđačka zrakoplova također su letjela prema trima mogućim ciljevima. U skladu s nalogom iz Washingtona, njihova je zadaća bila javiti kakvo je stanje na nebu iznad odabranih ciljeva. Na kraju će vremenski uvjeti odlučiti koji će grad biti sravnjen – a koji pošteđen.

Najveći strahovi

Pedesetak kilometara od Tinianu, Parsons i Jeppson uvukli su se u spremnik Enole Gay kako bi počeli s naoružavanjem bombe 'Little Boy'. 'Parsons je kleknuo pokraj bombe s francuskim ključem. Ja sam mu držao baterijsku svjetiljku', rekao je Jeppson. Bio je to opasan posao. Dio postupka uključivao je umetanje četiri vrećice kordita – vrste baruta – u zatvarač bombe. 'To me najviše brinulo', rekao je Van Kirk. 'Stavljati prokleti barut u bombu dok smo u avionu, pobogu.' Za 15 minuta popis je bio ispunjen. No preostao je još jedan, posljednji korak – aktivacija osigurača. Ona će se obaviti kasnije.

Enola Gay je jurila kroz noć prema zlatnoj zori. 'To jutro izlazak sunca bio je najljepši koji sam ikada vidio', prisjetio se Van Kirk. Nacrtao je kurs prema otoku Iwo Jima, koji je bio poprište strašnih borbi ranije te godine. Sada je to bila točka susreta za tri zrakoplova. 'Najveći mi je strah bio da nešto ne zeznem', rekao je Van Kirk. Ali njegovi su proračuni bili točni. Iwo se pojavio ravno ispred njih, zajedno s The Great Artiste i Necessary Evil.

Sat i dvadeset minuta prije japanske obale, Jeppson se – sada sam – ponovno uvukao u spremnik s bombom kako bi zamijenio tri zelena sigurnosna čepa s tri crvena osiguračka čepa. Dvaput je provjerio jesu li čepovi pravilno postavljeni, posljednjem dao završni zavrtaj – 'Bio je to taj trenutak', prisjetio se. On je bio posljednja osoba koja je dotaknula ili vidjela bombu. Kopilot Bob Lewis u svoj je dnevnik olovkom zapisao: 'Bomba je sada aktivna. Čudan osjećaj, znati da ti je to iza leđa. Kucnimo u drvo.'

Ali na koji će grad pasti? Odgovor je uskoro stigao od izviđačkih zrakoplova koji su javili u šifri: uvjeti su idealni iznad primarnog cilja. Tibbets je uključio interfon: 'Cilj je Hirošima.'

'Svi su bili uzbuđeni', prisjetio se Van Kirk. 'Vidjeli smo grad kroz prozor. Svi smo ga formalno identificirali.' Ispred njih bila je početna točka za ulazak u završni dio misije. 'U tom trenutku sve mi je postalo igra. Pokušavao sam je pogoditi točno u devet sati. Ja sam točan tip. Kad kažem da ću pokupiti kćer u pet, onda je to u pet.'

I sada je bio točan. Enola Gay se okrenula prema upečatljivom mostu u obliku slova T, koji je Tibbets kasnije opisao kao 'najprecizniju ciljnu točku u čitavom prokletom ratu'. Ferebee se nagnuo nad ciljnik. Za razliku od gotovo svih drugih japanskih gradova, Hirošima, s oko 350.000 stanovnika, gotovo uopće nije bila bombardirana. Namjerno je bila pošteđena – kako bi bila uništena atomskom bombom.

Zadovoljavala je sve uvjete: imala je dovoljno vojnih objekata da se proglasi legitimnim ciljem. Bila je okružena brdima s tri strane, što bi pojačalo udarni val i uzrokovalo veću štetu. I budući da je bila netaknuta, poslužila bi kao brutalna demonstracija Japancima što atomska bomba može učiniti jednom gradu. Nemoguće je bilo zamisliti da nešto toliko malo i lagano – otprilike šest kilograma – može izbrisati grad.

43 sekunde do eksplozije

Petnaest sekundi prije ispuštanja, Ferebee je preklopnikom aktivirao signal. U zraku se začuo upozoravajući ton. Agnew ga je čuo u The Great Artiste. 'Letjeli smo tik uz bombarderski avion kad se oglasio signal. Otvorili smo vrata spremnika, spremni ispustiti svoje instrumente.' Njegov pilot Albury gledao je prema dolje. 'Vidjeli smo sve – most, grad. Bio je to sunčan, prekrasan dan.' Tada je signal utihnuo – i Little Boy je ispao.

'Tibbets je odmah krenuo u strmi zaokret', rekao je Van Kirk. 'Motori su urlali. Počeo sam odbrojavati.' Oppenheimer je upozorio Tibbetsa da bi udarni val mogao smrskati avion kao da ga je udarila divovska ruka. Proći će 43 sekunde do eksplozije. 'Svi su brojali', rekao je Van Kirk. 'Svi su čekali da bomba eksplodira, jer postojala je prava mogućnost da bude škart.' Jeppson je u sebi brojio – prebrzo. 'Na trenutak me uhvatila panika. Pomislio sam: ne radi. A onda, unutar dvije sekunde – bljesak.'

Van Kirk je nosio zaštitne naočale, ali ipak je to 'bilo kao da vam fotograf upali blic točno pred lice'. 'Cijeli je avion bljesnuo bijelom svjetlošću', rekao je Agnew. 'Zabilježio sam u bilježnicu: ‘Čovječe, stvarno je eksplodirala.' 'Na Enola Gay, strijelac u repu George 'Bob' Caron vikao je dok se udarni val približavao. 'A onda – bang!' rekao je Agnew. 'Prvi udar. I nekoliko sekundi kasnije – drugi.' 'Cijeli avion jako je poskočio – dvaput', rekao je Jeppson. U jednom jezivom trenutku mislio je da će udarni val probiti trup zrakoplova. 'Gledao sam dolje, vidio kako se sve kovitla. Oblak je počeo rasti, dizati se. Bio je to strašan prizor.'

Zapanjeni i hipnotizirani

Iz svog navigacijskog prozora, Van Kirk je također zapanjeno promatrao. 'Već je bio na nekih 7.500 metara visine i brzo se dizao. Bomba je podigla sve – sve što je postojalo.' Sunčani grad koji je gledao prije nekoliko minuta sada je bio golemi kotao kipuće crne smole. U avionu The Great Artiste, Albury je zurio u prizor, hipnotiziran. 'Gledali smo kako se taj oblak uzdiže. Imao je sve boje svijeta u sebi, predivne boje. Meni je to izgledalo poput boje lososa, plave, zelene.'

Iza njega, Agnewovi osciloskopi mjerili su snagu eksplozije – ekvivalent otprilike 13.500 tona TNT-a, četiri puta više nego u bombardiranju Dresdena u veljači 1945. Zgrabio je 16-milimetarsku filmsku kameru koju je kriomice unio u bombarder prije polijetanja. Počeo je snimati, ruke su mu se tresle. 'Grada nije bilo. Ništa. Oblak prašine prekrivao je cijeli grad.' Nije znao, ali kamere u Necessary Evilu sve su otkazale. Agnewova nedopuštena kamera osigurala je jedinu filmsku snimku eksplozije nad Hirošimom.

'Bože, što smo to napravili?' zapisao je kopilot Enole Gay, Lewis, u svoj dnevnik. 'Da živim sto godina, tih nekoliko minuta nikada neću izbaciti iz glave.' Potom se Tibbets obratio posadi: 'Momci, upravo ste bacili prvu atomsku bombu u povijesti.' 'Ne možete ni zamisliti nešto tako veliko', rekao je Van Kirk. 'Nismo mogli zamisliti da Japanci mogu nastaviti rat. Nitko nije spomenuo ljude na tlu. O tome se nije govorilo.'

Ista se tema provlačila kroz cijelu posadu. 'Za mene je to bilo veliko olakšanje – što je bomba djelovala', rekao je Jeppson. 'Bio sam sretan. Mislio sam da ću se sada moći vratiti kući.'

'Jesam li mislio da je rat gotov?' pitao se Albury. 'Nadao sam se. Znao sam da Hirošime više nema.' No oblak u obliku gljive je ostao. Još su je mogli vidjeti čak i kada su bili 650 kilometara dalje.

Enola Gay sletjela je natrag na Tinian u slavodobitničku atmosferu. Stotine su ih dočekale s ovacijama dok su se dovozili do hangara. 'Izašli smo iz aviona', rekao je Van Kirk, 'i tamo je bilo više generala nego što sam ih ikad vidio. Pitali smo se: što, dovraga, svi oni rade ovdje?' Brzo su doznali. Tibbets nije još ni zakoračio s B-29, a već su mu zakvačili Distiniguished Service Cross na prsa - križ za istaknute usluge. Tako naglo da je još uvijek držao svoju lulu.

Sve iznova, ali ovaj put - Nagasaki

Većina iscrpljene posade otišla je spavati. Jeppson je izašao s prijateljima na piće. 'Sjećam se da me jedan pitao: ‘I, što si ti danas radio?’ A ja sam odgovorio: ‘Završili smo rat.’ Mislili su da se šalim.' No rat nije završio. I tri dana kasnije, 9. kolovoza, atomska eskadrila ponovila je cijeli postupak.

Hirošima je, rekao je Van Kirk, bila 'savršena misija', u kojoj je sve išlo kako treba. Ali sljedeća misija bila je 'zbrčkana' – ona u kojoj je gotovo sve pošlo po zlu. U njoj je sudjelovao Frederick Ashworth. Kada ga je Stephen Walker intervjuirao u Santa Feu, imao je 92 godine i bio umirovljeni viceadmiral. No u kolovozu 1945. bio je mladi stručnjak za atomsko naoružanje koji je preuzeo Parsonovu ulogu – da 'čuči uz bombu' i nadzire je do cilja.

Primarni cilj nije bio Nagasaki. Bio je to Kokura, stotinjak kilometara sjevernije, dom jedne od najvećih japanskih vojnih arsenala. Nakon uništenja Hirošime, Kokura je postala cilj broj jedan; Nagasaki je bio rezerva, ako Kokura bude prekrivena oblacima.

Fat Man od šest kilograma

'Izvorno je druga bomba trebala biti bačena 11. kolovoza – pet dana nakon Hirošime', rekao je Ashworth. 'Ali približavao se tajfun. I zaključak je bio: udarimo ih odmah, bez odgode.'

Taj će 'udar' doći iz sasvim drugačije bombe. Za razliku od Little Boya, 'Fat Man' je bio znatno sofisticiraniji – koristio je plutonij umjesto obogaćenog uranija. 'Zapravo sam nosio plutonijsku jezgru u toj smiješnoj kutiji', rekao mi je Agnew. 'Htio sam vidjeti kakav je osjećaj. I želio sam da me fotografiraju.' Iskopao je fotografiju za mene – smiješi se u kameru, drži kutiju u lijevoj ruci. Nemoguće je bilo zamisliti da nešto toliko malo i lagano – oko šest kilograma – može uništiti cijeli grad.

Agnew ovaj put nije letio. No u ponoć 8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, Albury se ponovno našao u sobi za brifing, ovaj put s Charlesom 'Chuckom' Sweeneyjem, zapovjednikom zrakoplova. Te će večeri biti kopilot u zrakoplovu Bockscar, koji nosi bombu. 'Atmosfera je bila napeta', rekao mi je. 'Nisam baš spavao. Ležao sam na krevetu. Napisao sam pismo supruzi, da je volim. Samo sam želio odraditi ovu misiju i vratiti se kući.'

Brifing je bio kratak. Vremenska prognoza za Kokuru bila je povoljna, ali zbog velikih oluja na ruti, Bockscar se trebao susresti s instrumentima i kamerama iznad otoka Yakushima, južno od Japana. 'Tibbets nas je podsjetio da imamo stroge naredbe iz Washingtona: bacanje bombe samo ako se cilj vidi golim okom', prisjetio se Ashworth. 'Ni pod kojim uvjetima nije se smjelo bombardirati drukčije.' Tada su krenuli prema pisti.

'I tada smo naišli na prvi problem', rekao je Albury. Pokvarila se pumpa za prijenos goriva, što je značilo da oko 2270 litara goriva u spremniku nije bilo dostupno. Obično im to ne bi smetalo, ali ispred su bile oluje. Tibbets je sazvao brzi krizni sastanak. Ulog je bio ogroman. S obzirom na uski vremenski prozor, bilo kakvo kašnjenje moglo je utjecati na ishod rata. 'Rekao je: ‘Chuck, odluka je tvoja. Ti si zapovjednik zrakoplova.’ A Chuck je odgovorio: ‘Ma k vragu, nikad nismo koristili to gorivo: to je samo balast. Mislim da trebamo poletjeti.’ '

Oko 4 ujutro, s velikim zakašnjenjem, Bockscar je pojurio niz mokru pistu Tinianove baze, dok su vatrogasna vozila ponovno stajala uzduž cijele dužine piste. Trinaest minuta nakon polijetanja, Ashworthev pomoćnik Philip Barnes ušao je u spremnik i zamijenio zelene sigurnosne čepove crvenima. Sada potpuno aktiviran, Fat Man je bio spreman za ispuštanje – dok se zrakoplov zabijao ravno u olujne oblake.

'Bilo je jako turbulentno', rekao je Albury. 'Uletjeli smo u debele oblake, vidjeli kako oko nas prolaze tajfuni.' U blizini spremnika za bombu, Ashworth i Barnes promatrali su kontrolnu ploču bombe kao sokolovi, pazeći na svjetlosne signale dok je munja parala nebo. 'Onda se iznenada upalilo bijelo svjetlo', rekao je Ashworth. 'To je znak da će bomba biti ispuštena.'

Novinar ga je pitao je li mislio da bi bomba mogla eksplodirati? 'Apsolutno. Naravno. Upravo nas je to najviše zabrinjavalo. Rekao sam Sweeneyju da imamo problema i da radimo na rješenju.'

Barnes je spasio stvar – hladnokrvno je pronašao grešku: pogrešno postavljen prekidač. Misija je nastavljena u zoru. No kada se Bockscar spojio s instrumentnim zrakoplovom iznad Yakushime, treći – kamerom opremljeni avion kojim je upravljao James Hopkins – nije bio tamo. 'Svi su gledali kroz prozore', rekao je Albury. 'Cijelo vrijeme smo kružili, ali nismo ga vidjeli.' Nastavili su kružiti. Nitko nije znao da je Hopkins bio 3.000 metara previsoko. 'Prošlo je 15 minuta, pa još 15', rekao je Ashworth. Trošili su dragocjeno gorivo. 'Rekao sam Sweeneyju: idemo. Moramo nastaviti s misijom.'

'Već smo ozbiljno kasnili', rekao je Albury, 'vjerojatno dva sata otkako smo stigli nad Kokuru.' Bombardir Kermit Beahan počeo je napadni prilaz; manevar u svrhu probijanja neprijateljske obrane. No vjetrovi su promijenili smjer. Gust dim od prethodnog napada na obližnji Yahata prekrio je Kokuru. U strašnoj ironiji, američke konvencionalne bombe sada su sprječavale upotrebu atomske. 'Kermit je rekao: ‘Ne mogu pronaći ciljnu točku!' ' rekao je Albury. 'Pokušali smo drugi put, opet ništa. Tada je naš inženjer spomenuo gorivo.'

Pokušali su treći put, iz drugog smjera. I taj je pokušaj propao. Protuzračne granate su eksplodirale ispod njih. Svaki manevar trajao je 20 minuta, a živci su pucali.

Nagasaki i bacanje naslijepo

Sweeney i Ashworth žestoko su raspravljali što dalje. Napokon su se dogovorili da će preusmjeriti misiju. Kokura je spašena zahvaljujući nepovoljnim vremenskim uvjetima. Na red je došao Nagasaki.

No kad su stigli, grad je bio prekriven oblacima. 'Morali smo se riješiti te bombe', rekao je Ashworth. S obzirom na kritični manjak goriva, možda neće uspjeti stići do baze – što bi značilo prisilno slijetanje u more. Imali su tri izbora: srušiti se s bombom, izbaciti je u ocean ili prekršiti izravne naredbe i baciti je naslijepo – pomoću primitivnog radara. Imali su svega nekoliko minuta za odluku.

'Svi su počeli vikati', rekao je Albury. 'Napetost je bila nepodnošljiva.' Tada je Beahan počeo završni napad. 'Nismo imali drugog izbora', rekao je Ashworth. 'Morali smo baciti bombu na Nagasaki. A bombardiranje radarom bilo je notorno netočno.' U posljednji trenutak, Beahan je kroz rupu u oblacima ugledao stadion koji je prepoznao. Trenutak kasnije viknuo je: 'Bombs away!' pa se ispravio: 'Bomb away.' 'Hvala Bogu', pomislio je Albury dok je Sweeney bacio Bockscar u strmi zaokret. 'A mi nismo imali pojma gdje je bomba zapravo eksplodirala', rekao je Ashworth.

U jednom od najčudnijih povijesnih obrata rata, Fat Man je detonirao gotovo izravno iznad tvornice torpeda koja je nekada proizvodila oružje korišteno u napadu na Pearl Harbor. Odmah je ubio gotovo 40.000 ljudi. Još najmanje toliko umrlo je kasnije od ozljeda i radijacije.

Alburyju je ovo bila druga atomska eksplozija u tri dana. U intervjuu je ponavljao da je vidio iste boje kao i nakon Hirošime – 'zelene, plave, ružičaste' – gljiva svih duginih boja, stalno se mijenja i brzo diže. 'Samo sam pomislio: hvala Bogu da smo je ispustili – sigurno.' Kako se uopće može sigurno baciti atomska bomba?

Ali Ashworth ju je tada prvi put vidio. 'Za mene je to bilo novo… Nešto što nikad prije nisam vidio.' Kada ga je Walker u intervjuu pokušao pitati kako se osjećao, bio je oprezan s riječima. 'Nastojim imati relativno neutralnu reakciju na te stvari – to je osobna psihološka zaštita. Ovo je posao zbog kojeg sam ovdje, ovo je moja dužnost. Nemam vremena razmišljati: trebam li se brinuti za one ljude dolje?'

Bockscar se jedva vratio, sletjevši bez najave u Okinawu, najbližu američku bazu; imao je goriva u spremnicima za još minutu leta. Nije bilo dočeka, nije bilo generala ni medalja. Nitko nije ni znao da dolaze.

Nije bilo ni službene istrage o kršenju naredbi. Na kraju, preciznost nije bila važna. Bomba je obavila svoje. I šest dana kasnije, 15. kolovoza, nakon oba nuklearna napada i razornog sovjetskog napada na Mandžuriju, Japan je konačno kapitulirao.

'Ne hvališ se time da si izbrisao 70.000 ljudi'

Ukupno je oko 200.000 ljudi poginulo u oba bombardiranja – a možda i znatno više. Točan broj nikada neće biti poznat. Osamdeset godina poslije, još se vode žestoke rasprave: jesu li ti napadi bili opravdani, jesu li se mogli izbeći – ili su spasili više života nego što su ih odnijeli.

A što su o svemu mislili oni koji su bombe bacili?

'Neću reći da sam bio kriv. Neću se ispričati', rekao je Van Kirk novinaru. 'Zapravo, u istim okolnostima učinio bih to ponovno – jer iskreno vjerujem da je to spasilo mnogo života.' Većina njegovih kolega čvrsto se držala tog stava. Ashworth, koji je preminuo 2005. u dobi od 93 godine, uvijek je bio ponosan na svoje sudjelovanje, koje je nazivao 'velikim doprinosom ratu'.

Agnew, koji je kasnije postao direktor Los Alamosa, zadržao je isti stav sve do smrti 2013. u 92. godini. 'Morali smo to učiniti', rekao je. 'Japanci su započeli rat. Da nije bilo Pearl Harbora, ne bi bilo ni Hirošime.' Tibbets je otišao i dalje. Godine 1976. izazvao je međunarodni incident simuliravši nuklearni napad na zrakoplovnoj izložbi u Teksasu – leteći u B-29, s lažnom eksplozijom u obliku gljive. Rekao je da 'nikad nije imao besane noći zbog toga što je zapovijedao napadom.'

Ali povremeno su se pojavljivali tragovi nemira u savjesti. 'Ne hvališ se time da si izbrisao 60–70 tisuća ljudi', priznao je Robert Shumard, inženjer na Enoli Gay, koji je umro 1967. Caron, topnik u repu, priznao je 'djelomičan osjećaj krivnje' kada je vidio fotografije spaljene djece iz Hirošime. 'Volio bih da ih nisam vidio', dodao je. Jeppson, koji je umro 2010., jednom je predložio da je bombu možda trebalo demonstrirati – bez uništavanja cijelog grada. Osobno je Walkeru pisao o svojoj 'tuzi' zbog 'velike tragedije Hirošime'.

A onda - neočekivani epilog.

'Nikada više'

Na kraju intervjua, Albury je ispričao kako se vratio u Nagasaki – jedva tri tjedna nakon što ga je bombardirao. Tibbets je odlučio letjeti u Japan s dijelom posade – na najneobičnije turističko putovanje. Htjeli su vidjeti Hirošimu, ali ondje je pista bila uništena, pa su sletjeli u Nagasaki. Van Kirk je bio s njima. 'Stigli smo dva-tri dana prije nego što su stigle američke trupe', rekao mi je. 'Bilo je možda dvadesetak Amerikanaca u cijelom gradu. Nitko nije znao tko smo. Nismo imali nikakve oznake. Bilo je jezivo. Vrlo jezivo.'

Ušli su u grad. 'Sve to razaranje – od jedne bombe. Bio sam zapanjen', rekao je Van Kirk. 'Prestraši te to.' 'Snimali smo fotografije', rekao je Albury. 'Ljudi nisu izgledali baš sretno, mogu ti reći.' U ruševinama je vidio 'sjenu na zidu, gdje je netko vjerojatno prolazio kad je bomba eksplodirala.' Od tijela nije ostalo ništa. Tisuće stupnjeva topline jednostavno su ga uništile. Zatim, u bolnici, vidio je mrtve i umiruće: 'Neki su ležali vani, na tlu. To je bilo jedino mjesto gdje sam vidio tijela. Na nižim katovima liječili su neke od preživjelih.'

Iznenada je zastao. 'To je bila devastacija', rekao je naposljetku. 'Ne mogu se vratiti. Ne razmišljam o tome previše. Prošlo je gotovo 60 godina.' Dugo je šutio. Završili su intervju, i novinar mu je zahvalio. Ali činilo se da mu je um još uvijek bio ondje – u toj bolnici. Tada je, vrlo tiho, rekao: 'Nikada više.'