Pucnite prstima. Trepnite. Kihnite.

Jeste li?

Eto, točno toliko vremena trebalo je da 'Little Boy', prva atomska bomba u povijesti, na današnji dan prije točno 80 godina u Hirošimi s lica zemlje izbriše oko 75.000 ljudi. Tisuće su doslovno nestale jer od njih nije ostao baš nikakav trag. Od nekih je ostala doslovno sjena na zidu i ništa više. Oni koje su uspjeli identificirati ostavili su iza sebe koji gram tijela, zub ili neku sitnicu prema kojima ih je rodbina, odnosno ono što je od nje ostalo, uspjela prepoznati.

Grad? Otprilike 70 posto površine bilo je sravnjeno sa zemljom. Potpuno. Tu i tamo ostala je stajati neka betonska konstrukcija ili neki njezin dio, a sve ostalo u krugu od dva kilometra pretvoreno je u prah i pepeo. Bilo je gradova u Drugom svjetskom ratu, poput Berlina, Rotterdama, Dresdena i drugih, koji su bili uništeni u bombardiranju. No, ti gradovi bili su napadani sustavno, u valovima bombardiranja i nijedan nije nestao u sekundi. Oni su koliko-toliko zadržali neku formu grada. Od Hirošime nije ostalo ništa.

'Sve oko mene je bilo sivo i u dimu. Tijela su bila posvuda i bilo je užasno, užasno vruće. Tijela su bila tako uništena da ih nisam mogla gledati. Ali, morala sam jer su bila posvuda', prisjetila se uoči 80. obljetnice Yoshiko Niiyama, danas 90-godišnja 'hibakusha', kako nazivaju preživjele, koja je kao 10-godišnjakinja ostala bez roditelja.

Enola Gay, srebrni američki bombarder B-29, ispustio je atomsku bombu s 9400 metara visine, a ona je eksplodirala oko 600 metara iznad tla. Što se brojki tiče, oslobođena energija bila je četiri puta veća od ukupne snage svih bombi bačenih na Dresden. U procesu nuklearne fisije reagiralo je samo 1.7 posto od 64 kilograma materijala, ali to se očekivalo i bilo je dovoljno za potpuno uništenje.

Iako su Amerikanci mjesecima ranije milijunima letaka upozoravali Japance na mogućnost 'razornog napada', nitko nije imao ni najblažu predodžbu na što su točno mislili. Na lecima je bio popis od 33 grada koji su bili moguće mete, ali među njima nije bilo Hirošime.

Poslali ultimatum Japancima

Tri tjedna prije napada, Amerikanci su uspješno odradili Trinity Test u New Mexicu u kojem su detonirali prvu atomsku bombu u povijesti. Sretni da je test odlično uspio, na konferenciji u Potsdamu 26. srpnja 1945. saveznici su, predvođeni novim američkim predsjednikom Harryjem Trumanom (naslijedio preminulog Teddyja Roosevelta u travnju) sastavili dokument kojim su od Japanaca tražili bezuvjetnu predaju. U protivnom, prijetili su invazijom na Japan i 'potpunim uništenjem' te nacije iako nigdje nije bila spomenuta atomska bomba.

Njemačka se predala dva i pol mjeseca ranije i Japan je bio jedina preostala sila Osovine koja je i dalje bila u ratu sa saveznicima. Upravo su Japanci preko noći uvukli Amerikance u rat napadom na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i do ultimatuma o predaji saveznicima već su uglavnom bili na izdisaju.

Nakon inicijalne dominacije Japana na Pacifiku, Amerikanci su vremenom uspostavili kontrolu na tom bojištu, ali uz ogromne gubitke. No, američka vojna industrija iza dana u dan je nadjačavala japansku i saveznici su bili puno spremniji na eventualni duži sukob na istoku za razliku od Japana.

No, ponosni kakvi jesu i uvjereni u japansku snagu volje, ali i uz dosta krive podatke o savezničkom naoružanju, Japanci su predaju odbili. Točnije, nisu na ponudu ni odgovorili. Japan je bio spreman na predaju, ali pod svojim uvjetima i u nadi da će uspjeti nešto ispregovarati.

Za mirovne pregovore trebao im je netko neutralan, a opet dovoljno jak do čije riječi bi se držalo. Švicarska i Vatikan nisu spadali u tu kategoriju pa su Japanci računali na pomoć SSSR-a. Rusi su bili dio saveznika, ali su s Japancima imali pakt o nenapadanju. Ono što car Hirohito i ekipa nisu znali jest da se Staljin još ranije potajno dogovorio sa Staljinom da će napasti Japance nakon što se završi rat u Europi.

Odbili su predaju

Rusi su se držali po strani nakon Potsdamske deklaracije i Japanci su odbili uvjete predaje. Ni car Hirohito niti itko drugi na svijetu osim uskog kruga u SAD-u i Velikoj Britaniji nije bio svjestan moći atomske bombe niti je znao da ona postoji. Japanci su računali da im je bolje da padnu 'muški' i obrane domovinu boreći se protiv saveznika na svojem tlu nego da se, prema njihovom mišljenju, kukavički predaju.

Amerikanci su mjesecima planirali atomski napad na Japan, bude li za njega potrebe. Potencijalne mete bili su gradovi Kokura, Hirošima, Yokohama i Niigata. Na popisu je bio i Kyoto, ali je on skinut s liste meta na intervenciju ratnog ministra Henryja Stimsona. On je prije rata bio na medenom mjesecu u bivšem japanskom glavnom gradu i zaljubio se u njegovu kulturu, ljepote i povijesni značaj.

Opcija nije bio ni Tokio, jer je bio sustavno bombardiran prijašnjih godina. U biti, Amerikanci su kao mete odabrali gradove koje još nisu ni taknuli iz jednostavnog razloga - kako bi lakše odredili štetu i uništenje uzrokovano atomskom bombom.

Hirošima, grad s 380.000 ljudi, bio je primarna meta jer je bila iznimno važna u japanskoj ratnoj industriji. Osim toga, veliki dio kuća bio je drven, što je pomoglo širenju vatre i još većoj stopi uništenja što je arhitektima napada odgovaralo.

Nakon što se Japanci nisu više oglasili na saveznički prijedlog o predaji, sedam bombardera B-29, predvođeni Enola Gayom, krenulo je u noći 6. kolovoza 1945. godine s Tiniana, jednog od Marijanskih otoka u Pacifiku pod vlašću SAD-a.

Nakon šest sati leta, točno u 8:15, 'Little Boy' je eksplodirao iznad Hirošime. Posada Enola Gaya, pod vodstvom zapovjednika Paula Tibbetsa, imala je dovoljno vremena da se udalji od eksplozije i u njezinom trenutku bila je udaljena 18.5 kilometara. Udarni val bio je toliko jak čak na toj udaljenosti da su piloti mislili da će se srušiti. 'Gljiva' nastala nakon eksplozije uzdignula se 18 kilometara iznad Hirošime.

Kad su se vratili na Tinian, posade bombardera dočekane su kao heroji. Dočekale su ih stotine novinara, generala i predstavnika saveznika. Atmosfera je bila slavljenička.

'Nije nam bilo jasno što svi oni rade tamo. Ono što smo vidjeli bilo je uopće teško vjerovati. Sve skupa je bilo potpuno nevjerojatno. Svi u avionu su samo rekli 'Moj bože' kad su vidjeli eksploziju', prisjetio se godinama kasnije Tibbets.

Napad nisu ozbiljno shvatili

Japancima u početku ništa nije bilo jasno. Nitko nije mogao stupiti u kontakt s bazama i radio stanicama u Hirošimi. Do Tokija su počele stizati vijesti o 'strašnoj eksploziji u Hirošimi', ali nitko to nije preozbiljno shvaćao. Na grad su poslani izviđački zrakoplovi čiji piloti su po povratku javili da grad više ne postoji i tek tad je Tokio shvatio da je Hirošima uništena nekim novim tipom oružja.

Dan kasnije Harry Truman je poručio Japancima da ih čeka još gora sudbina. Istog dana sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov javio im je da se SSSR više neće pridržavati pakta o nenapadanju. Japanski stručnjaci su 7. kolovoza obišli Hirošimu i javili u Tokio da je bila riječ u nekakvom atomskom naoružanju, ali ni to nije bilo dovoljno za predaju.

Dapače, Japanci su ocijenili da Amerikanci mogu imati još najviše jednu ili dvije takve bombe i da se rat mora nastaviti. Amerikanci su presreli njihovu komunikaciju i, nakon što su shvatili da Japanci nemaju namjeru odustati, odlučili su baciti i drugu bombu. Ona je trebala biti bačena 11. kolovoza na Nagasaki, ali je zbog loše vremenske prognoze akcija prebačena na 9. kolovoza.

Dalje znate. Gotovo istovremeno s ruskim napadom na Mandžuriju, 'Fat Man' je eksplodirao iznad Nagasakija i u sekundi smaknuo još 80.000 ljudi. Sjedinjene Države bile su spremne sravniti čitav Japan sa zemljom. Imali su spremnu još jednu atomsku bombu za kraj kolovoza, tri u rujnu i tri u listopadu za slučaj da se Japan odbije predati.

Stjerani u kut, s Rusima pred vratima u Mandžuriji i pod prijetnjom praktički nestanka japanske nacije pod američkim atomskim bombama, car Hirohito je 14. kolovoza objavio bezuvjetnu predaju Japana čime je formalno i završio Drugi svjetski rat koji je u smrt odveo između 75 i 85 milijuna ljudi.

Pitanje koje se nameće na 80. obljetnicu najstrašnijeg jednokratnog uništenja u povijesti čovječanstva jest 'Jesmo li išta naučili?'.

Čini se da nismo jer je u sljedećih pedesetak godina, sve do pada Berlinskog zida, svijet par puta bio na rubu totalnog atomskog rata. Najbliže smo tome bili tijekom Kubanske krize, a činilo se da će Hladni rat i zveckanje atomskim oružjem završiti padom Berlinskog zida i slomom Sovjetskog saveza.

U kolovozu 1945. godine na svijetu je bilo tek nekoliko nuklearnih bojevih glava, a jedina nuklearna sila bile su Sjedinjene Države. Nuklearnih sila danas je na svijetu devet, a one među sobom imaju više od 12 tisuća nuklearnih glava. Sve one su neusporedivo jače od bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. One su imale snagu oko 15 tisuća tona TNT-a, a najslabije moderne nuklearne glave imaju snagu minimalno 100 tisuća tona TNT-a. Najjače imaju snagu milijun tona. Matematika je jednostavna i zastrašujuća.

Neće se ponoviti. Valjda.

U desetljećima nakon Hirošime i Nagasakija raspravljalo se o tome je li bilo nužno baciti atomske bombe. To neće vratiti ukupno 265.000 ljudi koji su u ta dva grada poginuli ili u trenutku eksplozije ili kroz godine trovanjem radijacijom.

Svi su se kleli u to da se tako nešto više ne smije ponoviti, a danas, 80 godina nakon tih tragedija više ne djeluje toliko nemoguće. Likovi koji danas drže prst iznad 'crvenoga gumba' u Washingtonu i Moskvi djeluju bitno luđe od svih hladnoratovskih lidera, a pretjerano prisebno ne izgledaju ni u Teheranu, Tel-Avivu ili Pjongjangu.

Među devet nuklearnih sila nije Japan, koji je postao svijet za sebe. Nema uređenije, miroljubivije i naprednije nacije na svijetu, čija tehnološka i životna rješenja jednostavno ostavljaju bez daha u reelsima i postovima na raznim Instagram profilima.

Strahovito uništenje koje su doživjeli odžalovali su sami sa sobom. Nisu u to ime kretali u nove ratove, nisu se igrali svjetskih policajaca i napravili su sve da nikad više, ili barem dosad, ne dođu u situaciju da im se nešto slično ponovi.

I sa svojeg otoka sa žaljenjem gledaju kako se luđaci prijete jedni drugima novim Hirošimama.