'Prije početka Domovinskog rata 1991. u Vukovaru je živjelo 44.639 stanovnika. Vukovar je u depopulaciji ili nastavku depopulacije, kojom se označavaju najnegativniji demografski procesi', ocijenio je voditelj vukovarskoga Područnog centra Instituta društevnih znanosti 'Ivo Pilar' demograf Dražen Živić, ističući kako je Domovinski rat samo jedan od uzroka negativnih demografskih trendova. Po njegovim riječima, drugi nepovoljan demografski proces, koji je godinama prisutan u Vukovaru, jest prirodno kretanje stanovništva, to jest dinamika nataliteta i mortaliteta.

'Zanimljivo je da je upravo u godinama progonstva Vukovaraca natalitet prognaničke populacije bio realativno dobar, što nije baš uobičajeno i bilo bi zanimljivo to istražiti', rekao je Živić. No u Vukovaru od 1998. do danas neprekidno veći broj umrlih od rođenih osoba. Ta situacija, ocijenio je, nije samo pojačala depopulaciju, nego je dugoročno odredila nastavak nepovoljnih demografskih procesa. Po njegovu mišljenju, može se očekivati daljnje smanjenje natalitata u Vukovaru, a budući da je dobna struktura stanovništva sve starija, mortalitet će sve više rasti.

Godine 2011. u Vukovaru je rođeno 226 djece, a umrlo je 358 osoba, što znači da toj grad ima 132 osobe manje, rekao je Živić i dodao kako je to, 'kada gledamo od 1998. do danas, gotovo 2000 više umrlih nego rođenih'. U Vukovaru je zamjetljiv, što nije specifikum samo toga grada, i proces demografskog starenja, a smanjenju broja stanovnika pridonio je i slab povratak prognanih Vukovaraca nak

on Domovinskog rata.

Od 22.000 Vukovaraca prognanih 1991. godine vratilo se manje od 60 posto, za što, po mišljenju Živića, ima više razloga. 'Prognani Vukovarci lakše su se integrirali u gradske sredine u kojima su se našli u progonstvu od prognanoga seoskog stanovništva. Sela su, pak, osim Bogdanovaca, uglavnom ostala koliko-toliko sačuvana i ljudi su se u njih imali na što vratiti. Stupanj razaranja u Vukovaru bio je golem, uništena su radna mjesta, a dio Vukovaraca nije se mogao vjerojatno ni emotivno nositi s povratkom u ulicu u kojoj je nad njihovim obiteljima, rođacima ili prijateljima počinjen zločin, te su povratak odgađali i u konačnici odustali. Odgovornost za slab povratak je ponajprije na nacionalnoj razini koja je trebala omogućiti povratak otvaranjem radnih mjesta', rekao je Živić.

Istaknuo je kako je demografima velik problem u sagledavanju posljedica Domovinskog rata to što nema točnih i provjerenih podataka o tome koliko je ljudi poginulo ili ubijeno u agresiji i okupaciji Vukovara.

'Najčešće se u literaturi navodi brojka od 1.700 poginulih i ubijenih do 19. studenoga, od kojih je 1.100 civila i 600 branitelja. Najspornija situacija je s brojem stradalih nakon sloma obrane Vukovara, kada je zavladao kaos', istaknuo je Živić i dodao da je jedna skupina demografa 2001., pa i 2011. godine, predlagala da se u popis stanovništva uvede jedno ili dva pitanja o tome je li ispitanicima netko poginuo u Domovinskom ratu, ali, nažalost, to nije prihvaćeno. Također je rekao kako nema točnih podataka ni o tome koliko je Vukovaraca u podrumima i skloništima dočekalo 18. studenoga 1991. i slom obrane grada.
'Govori se o brojci od 15.000 žena, djece i staraca. Ono što znamo jest da je Vukovar 1991. imao 44.639 stanovnika, od kojih je nekoliko tisuća bilo popisano u inozemstvu. Od ukupnog broja stanovnika, Hrvata je bilo 21.000, a Srba 14.425.

'Ako prihvatimo tu brojku od 15.000, znači da je oko 25.000 građana bilo negdje drugdje. Vjerujem da je 18. studenoga 1991. u Vukovaru dočekalo više od 15.000 stanovnika', rekao je Živić i ocijenio da je nepoznanica i broj stradalih vukovarskih Srba 1991. godine.

'Slaven Ružić iz zagrebačkoga Memorijalno-dokumentacijskog centra i ja napravili smo analizu u kojoj smo pokušali istražiti stradanje Srba, pripadnika srpske teritorijalne obrane na području bivše općine Vukovara, i došli smo do brojke od 300-tinjak Srba s prijeratnim prebivalištem u toj općini koji su ponajprije stradali u vukovarskoj bitki, ali i nekim drugim naseljima, i to na temelju njihovih izvora i popisa koji su nam došli u ruke nakon vojno-redarstvene akcije Oluje, jer su oni te evidencije slali i u Knin i ondje su pronađene', rekao je Živić. Istaknuo je da taj broj smatra upitnim te opovrgava navode srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića o Vukovaru kao srpskom gradu.

'To apsolutno nije istina. U 20. stoljeću rezultati nijednog popisa nisu iskazali za grad Vukovar, pa i za samo naselje Vukovar, udio Srba u ukupnom stanovništvu veći od trećine. S druge strane, u svim su popisima Hrvati imali ili apsolutnu ili relativnu većinu. Kada se govori o popisima iz 1981. ili 1991. u kojima su Srbi, koji su time često opravdavali agresiju, izravno sve one koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni pripisali Srbima, mi smo dokazali još 1991. godine u jednoj studiji da to nije tako, ali kada bi to tako i bilo, opet, broj Srba i Jugoslavena u gradu Vukovaru je manji od broja Hrvata. Nisam samo ja to otkrio. To je dokazivala i akademkinja Alica Wertheimer-Baletić i brojni drugi', rekao je Živić.

Naveo je podatak da je 2001.u Vukovaru živjelo 57,5 posto Hrvata i 32,9 posto Srba. 'Što će pokazati popis iz 2011. godine, vidjet ćemo. Pretpostavljamo da će to biti tu negdje. S obzirom na to da je Vukovar u depopulaciji, vjerojatno je smanjen i broj Hrvata i broj Srba. Njihov odnos ovisi i o drugim etničkim skupinama. Što se događalo s Mađarima, Rusinima? Teško je spekulirati. Sigurno je da će Hrvati ostati većina, a ono što je s obzirom na neke političke elemente bitno jest pitanje hoće li Srbi prijeći trećinu u ukupnom broju stanovništva', zaključio je Dražen Živić, koji je dosad objavio nekoliko knjiga i 70-ak znanstvenih i stručnih radova.