'Vlastitim očima vidjela sam ljude kako pokapaju žive bolesnike na izdisaju, uglavnom članove obitelji. Kada se više nisu mogli brinuti o njima, zatrpavali su ih žive zemljom, bojeći se da će u doticaju s njima sami biti zaraženi', svjedočila je svojedobno lokalna aktivistica Margaret Marabe dramatičnu situaciju u Papui Novoj Gvineji pogođenoj epidemijom AIDS-a.

Elizabeta II je formalno kraljica Papue Nove Gvineje, ali...

Možete li na zemljopisnoj karti nabosti Papuu Novu Gvineju? Naći ćete je u Oceaniji, na otoku iznad sjeveroistočne obale Australije, dijeleći otočnu granicu s Malezijom. Smještena Bogu iza nogu, s prašumama, vulkanima i rajskim podmorskim svijetom šarolike flore i faune, u nju tu i tamo svrati princ od Walesa Charles s nasmiješenom suprugom Camillom, kao predstavnik kraljevske krune, budući da je među 54 članice Commonwealtha ta zemlja unitarne parlamentarne ustavne monarhije jedna od 11 kojima je na čelu Elizabeta II, formalno kraljica. Kraljica se, dakako, nema vremena baviti dalekim, egzotičnim dijelom nekadašnjih kolonija, gdje osim engleskog jezika kao službenog u upravi, obrazovanju i poslovnom svijetu (lokalnih je 820), nema baš mnogo veze s velikim europskim kraljevstvom. Osim u zakonodavstvu, koje je ostalo okamenjeno iz vremena kada je Papua Nova Gvineja bila britanska kolonija.

I tako se zemlja na raskršću civilizacija, pogođena AIDS-om, teško snalazila u žestokoj navali epidemije, gdje su u daleka, zabita sela svraćali rijetki pojedinci poput Margaret Marabe. I sama HIV pozitivna, žena je prije nekoliko godina počela dobrovoljno pomagati najugroženijima obilazeći teško dostupna područja, u vrijeme kada je, prema izvješćima Ujedinjenih naroda, od svih zaraženih HIV-om u Oceaniji, 90 posto bilo u Papui Novoj Gvineji, a Agencija UNAIDS je kao najcrnji mogući scenarij predviđala da bi do 2015. sveukupno moglo biti inficirano i do milijun i pol stanovnika. Bolest se u početku uglavnom širila putem heteroseksualnih odnosa, zbog promiskuitetnog društva, specifičnog odnosa prema ženama zaostalog iz plemenskih vremena (čak su ih mučili i ubijali pod optužbom da su vještice, odgovorne za epidemiju) i nedostatku bilo kakvog oblika zaštite. Krajem osamdesetih tu se bilježilo 21 posto svih slučajeva HIV-a na Pacifiku. Dok je svijet bio zabavljen kravljim ludilom i kokošjom gripom, a trenutačno Zikom, u ovim zemljama AIDS ne jenjava.

No istraživačka grupa Agencije UNAIDS kasnije je ustanovila da se polovina novih infekcija širila među gej populacijom. U Papui Novoj Gvineji homoseksualnost je ilegalna i kažnjiva s 14 godina zatvora, a premda se zakon ne primjenjuje često drakonski, LGBT osobe se boje zatvora, bježe u ilegalu, debelo su stigmatizirane i izolirane u društvu. Pridoda li se tome još stigma i diskriminacija HIV-pozitivnih, nije čudo što ih se 41 posto boji potražiti liječničku pomoć, jer to znači potpuno isključenje iz zajednice. Time su stvoreni idealni uvjeti za širenje epidemije.

Odakle takav drastičan homofobni zakon?

Među 54 članice Commonwealtha, Papua Nova Gvineja spada u onih 42 u kojima zbog homoseksualnosti možete završiti iza rešetaka ili čak biti osuđeni na smrt. Kao bivše britanske kolonije, one su preuzele britanske zakone i dodatno ih zapaprile. Dok su se na Otoku zakoni mijenjali, pa se neki Elton John može oženiti sa svojim odabranikom, a par može usvojiti dijete, u većini članica Commonwealtha zakoni su ostali isti, u nekima drastični kao u vrijeme Henrika VIII. kada su se analni seks i sodomija kažnjavali vješanjem (smrtna kazna je ukinuta 1831.) ili u boljem slučaju iz doba kada je Oscar Wilde osuđen na prisilni rad.

Stoga je izvješće na zadnjem summitu zemalja Commonwealtha održanom koncem prošle godine na Malti, dramatično upozorilo na ozbiljno pogoršanje krize AIDS-a zbog progona milijuna pripadnika LGBT zajednice, i to u zajednici naroda na čelu s kraljicom Elizabetom II., gdje su kao temeljne vrijednosti proklamirane demokracija, sloboda, mir, vladavina prava i mogućnosti za sve. Izvješće stoga kriminalizaciju istospolnih odnosa naziva 'ostavštinom kolonijalne Britanije'.

Zemlje Commonwealtha broje više od 60 posto slučajeva HIV-pozitivnih osoba u svijetu, iako predstavljaju samo 30 posto svjetskog stanovništva, jer kriminalizacija pogoršava HIV pandemiju i potkopava napore u borbi protiv nje. U strahu da sami mogu biti otuženi za kriminalne aktivnosti zbog pružanja pomoći, zdravstveni djelatnici također nerijetko izbjegavaju gej-pacijente, a zbog dvostruke stigme provođenje mjera prevencije među gej populacijom izuzetno je otežano - stoji u izvješću. Više od polovine od 78 zemalja u svijetu u kojima je homoseksualnost ilegalna odnosi se na zemlje Commonwealtha. Od 2.9 milijardi osoba koje žive u tim zemljama 174 milijuna se mogu identificirati kao LGBT, navodi izvješće.

Doživotna kazna ili kamenovanje za homoseksualnost

A popis homofobnih članica Commonwealtha dugačak je i mučan: u prosincu 2013. Vrhovni sud u Indiji odbacio je prijedlog promjene zakona iz kolonijalne ere koji zabranjuje homoseksualnost. Ovisno o regiji, istospolni seks u Pakistanu se kažnjava s dvije do deset godina zatvora. Na Jamajci zakon predviđa 10 godina zatvora uz težak prisilni rad, a nedavno je ubijen transrodni tinejdžer, da bi se ustanovilo kako su ga zlostavljali roditelji i školski vršnjaci. Doživotni zatvor homoseksualci mogu dobiti na Barbadosu, u Gvajani, Sierra Leoneu, Zambiji i Ugandi.

U Ugandi žene dobivaju sedam godina zatvora, a iako je riječ o ionako jednoj od najhomofobnijih zemalja, ugandski autor novog anti-gej zakona David Bahati čak je predlagao smrtnu kaznu, izjavljujući kako bi ustezanje financijske pomoći Zapada zbog njegova donošenja bila neznatna cijena u očuvanju moralnih vrijednosti njegove zemlje, dok ga je glasnogovornica ugandskog parlamenta Rebecca Kadaga proglasila 'božićnim poklonom svome narodu'. Barbadoški kolumnist i bivši nastavnik Nick Fingall, pak, upozorava da globalna rasprava o homoseksualnosti i istospolnim brakovima može značiti kraj čovječanstva, da je AIDS zaslužena kazna za gej-seks, a anus stvoren samo za izlaz.

Osuđeni zbog istospolnih aktivnosti i u Bangladešu možete dobiti doživotnu kaznu. Istospolna aktivnost u Bruneju znači smrt kamenovanjem, u Maleziji do 20 godina zatvora, novčanu kaznu i bičevanje. Zbog odnosa s istim spolom na Sejšelima možete dobiti do 14 godina zatvora (ženska homoseksualnost nije kažnjiva, ali je društveno osuđivana), isto toliko dugo možete biti utamničeni u Gambiji, Malavima, Keniji, Nigeriji (u nekim dijelovima Nigerije predviđena je i smrtna kazna), a na Solomonskim otocima za analni seks je predviđeno sedam godina iza rešetaka.

Što učiniti u tim zemljama, kada je i Zakon o seksualnim deliktima u UK tek 1967. dekriminalizirao homoseksualni odnos za muškarce u Engleskoj i Walesu, ali se nije odnosio na trgovačku mornaricu i oružane snage? U Škotskoj je to učinjeno 1980, a u Sjevernoj Irskoj 1982. Od 2005. može se legalno mijenjati spol, a pripadnici LGBT-a tek od 2000. mogu služiti u vojsci, dok je istospolni brak legaliziran 2014.

Alan Turing - homoseksualac koji je spasio Europu

Kako je to, ne tako davno, izgledalo u Ujedinjenom Kraljevstvu, pokazuje i čuveni slučaj Alana Turinga. Tog matematičkog novaka s Cambridgea britanski centar za razbijanje kodova, tzv. Government Code and Cypher School (GC&CS) angažirao je tijekom Drugog svjetskog rata da dekodira njemački šifrirani komunikacijski sustav, među njima i tzv. Enigmu, koji su nacisti koristili u međusobnoj komunikaciji. Turing je uspio razbiti sustav, što je Saveznicima omogućilo da u mnogim ključnim akcijama poraze naciste, uključujući bitku na Atlantiku.

Zahvaljujući Turingovoj 'tihoj genijalnosti', rat u Europi je, prema nekim procjenama, znatno skraćen i spašeno je tko zna koliko života, a Turinga danas smatraju ocem teorijskog računarstva i umjetne inteligencije. Ali bez obzira na zasluge, Turing je 1952. osuđen na zatvor zbog homoseksualnosti, u godini kada je zbog istog djela bilo utamničeno 1.069 gej osoba. Umjesto zatvora on je radije prihvatio 'liječenje' kemijskom kastracijom, ali nije mogao podnijeti poniženje i 1954. se ubio. Pod pritiskom javnosti premijer Gordon Brown mu se 2009. javno ispričao u ime Britanskog parlamenta, a Elizabeta II. posthumno ga je pomilovala 2013, no Britanci slučaj Turing doživljavaju kao nacionalnu sramotu.

Sramotu koja će se zasigurno spominjati i na Trećem nacionalnom festivala LGBT povijesti, koji će se u veljači 2017. godine održati u Coventryju. Najavljen kao vrhunski skup posvećen pedesetoj obljetnici dekriminalizacije homoseksualnosti u Engleskoj i Walesu, Festival će se baviti temama vezanima uz pravo, državljanstvo i dio obveznog nacionalnog kurikuluma. Većina Britanaca danas podupire istospolni brak i 76 posto žitelja Ujedinjenog Kraljevstva smatra da društvo mora prihvatiti homoseksualnost, što je među najvišim postotcima u svijetu.

Je li, dakle, napokon došlo vrijeme da se Britanci aktivnije pozabave i situacijom u zemljama Commonwealtha u čijim zakonima još uvijek živi duh Henrika VIII.?