Ubrzo nakon kraja Drugog svjetskog rata i Churchillova javljanja, pismo je nestalo, jer je Jajex, u vlasništvu braće Schiketanz, prestao s radom. No slučaj je obnovio Zvonko Hitrec, umirovljenik iz Lovrečana, za kojega se kaže da je živa enciklopedija povijesti zlatarbistričkog kraja, jer desetljećima prikuplja stare dokumente, fotografije i informacije o tamošnjim značajnima ljudima i događajima.

Prikupio je podatke i iz 1918. godine, kada je Zlatar Bistrica bila središte otkupa i distribucije zagorskih purana. Nakon Prvog svjetskog rata demobilizirani austrougarski pukovnici, braća Bernard i Karl Schiketanz, dobili su otpremninu i odlučili su je uložiti u trgovačko društvo za promet poljoprivrednim proizvodima, prije svega jajima. Zlatar Bistrica bila im je idealno sjedište, jer je bila na povoljnom prometnom položaju i već imala uhodanu trgovačku tradiciju obitelji Jakopec i Merkoci.

Bavili su se uvozom i izvozom na veliko, otkupom jaja s obiteljskih gospodarstava i izvozom, ali su kasnije u suradnji s još nekim poslovnim partnerima, 1921. godine, otkrili još bolju poslovnu priliku u masovnom izvozu zagorskih purana u Veliku Britaniju.

Dnevno su sa zlatarbistričke željezničke stanice otpremali po dva do četiri vagona purana, ali 1939. godine dostigli su isporuke i po deset vagona dnevno, pa su sezonski na tom poslu zapošljavali oko dvije stotine radnika.

'Purani su pribavljani s područja cijele sjeverozapadne Hrvatske, a u sjećanju gospodina Hitreca posebno je ostala obitelj Lisak iz Donje Stubice s količinom od tri tisuće purana, koje su pješice dotjerali u Zlatar Bistricu. Cijena koju je tvrtka Jajex postizala za puretinu bila je vrlo visoka, a kao ilustracija najbolje može poslužiti činjenica da je cjelodnevna nadnica težaka u polju iznosila otprilike za 1 kilogram purice. Zbog nedostatka današnje rashladne tehnike, posebno je zanimljiva bila tehnologija pripreme; purani se nisu klali, već davili, nisu se čistili od utrobe, a kao dokaz da su zagorski, ostavljeno je tri centimetra perja na vratu i leđima, karakteristične petrolej-plave boje', piše PZ 'Puran zagorskih brega' u objašnjenju natječaja.

Iz Mađarske su zaposlene radnice da tom točno određenom postupku pouče lokalne radnice iz Zlatar Bistrice i okolice. No Drugi svjetski rat negativno se odrazio na Jajex, koji je još neko vrijeme nastavio s radom i ubrzo se ugasio. Ali radio je još 1946. godine, o čemu svjedoči javljanje Sir Winstona Churchilla braći Schiketanz sa zahvalom što mu se opet pružila prilika da za Božić ima na jelovniku pravog zagorskog purana.

'To je pismo nekad uokvireno stajalo na zidu ureda vlasnika tvrtke Jajex. Prestankom njena rada gubi se svaki trag tog pisma, stoga molimo one koji imaju bilo kakvu informaciju o tom pismu, a posebno ako netko zna ili ima to pismo, da nam to javi. U slučaju pronalaska pisma Sir Winstona Churchilla braći Schiketanz iz 1946, naša zadruga nudi nagradu od 1000 eura', kaže se u natječaju.

U akciji sudjeluje i Krapinsko-zagorska županija, koja podupire programe zadruge za promociju i poticanje proizvodnje zagorskih purana da bi se dostigao nekadašnji razmjer uzgoja i proizvodnje mesa.

'Nama je to izuzetno važno, jer je ovaj kraj idealan za uzgoj zagorskih purana, pa time i napredak gospodarstava i lokalnu ekonomiju u cijelosti, o čemu svjedoče i impresivni podaci iz povijesti. Mogućnosti za ponovno dostizanje takve proizvodnje imamo, i u prirodnim i u gospodarskim resursima', optimistično govori župan Željko Kolar

Podatke o tome navodi i stručna studija 'Meso zagorskog purana', koja je osnova za oznaku zemljopisnog porijekla, koju je za Ministarstvo poljoprivrede izradila zadruga i tvrtka Agrarno savjetovanje d.o.o.

'Najveći izvoz bilježi se tridesetih godina prošlog stoljeća. Samo je tvrtka F. Vajda iz Čakovca u razdoblju od 1930. do 1935. godišnje izvozila između 53.750 i 72.000 komada pura. Veliki izvoznici bili su još tvrtke J. Reinhard iz Ptuja i Ovex iz Zagreba. Izvoz je išao poglavito u Englesku i Švicarsku te u nešto manjim količinama u Njemačku, Italiju i Austriju', piše u studiji.

Od tada se držanje zagorskih purana srozalo sve do manje od 800 rasplodnih životinja 1999. godine. Posljednjih petnaest godina ipak se nešto mijenja na bolje, čemu je dokaz i nedavna reportaža tportala s imanja OPG Borisa Vrhovskog, gdje smo vidjeli tri stotine zagorskih purana na tri hektara pašnjaka u Đurmancu, nedaleko od Krapine. Vrhovski su ih držali i više, 2009. godine oko 950 kljunova, pa nam je Boris rekao da i ubuduće žele povećati broj tih životinja.

Ukupan broj zagorskih purana kod 15 članova, koliko za je za sada u PZ 'Puran zagorskih brega', je oko 1500, a u cijeloj Hrvatskoj, procjenjuje se, da ih je oko pet ili šest tisuća. Prema specifikaciji za oznaku zemljopisnog porijekla 'meso zagorskog purana', koje je donijelo Ministarstvo poljoprivrede, prema spomenutoj studiji, takvo meso može se dobiti od purana ove pasmine uzgojenih na području Krapinsko-zagorske, Varaždinske županije i rubnih dijelova Zagrebačke županije.