Mladić kao uvod u Vučićevu kampanju

Ratko Mladić pokopan je u Beogradu, a Srbija je istodobno ušla u novu izbornu kampanju. Te dvije priče teško je razdvojiti: pravomoćno osuđeni ratni zločinac i počinitelj genocida u Srebrenici ispraćen je uz vojne počasti, lijes prekriven zastavama Srbije i Republike Srpske, ministre, Vučićeva sina Danila i tisuće ljudi te dakako, lojalne 'toaletoide' koji su Mladića ispraćali kao 'đenerala' i heroja.

Vučićev ovotjedni zadatak bio je da pred zlatnom kokom Europom odglumi da nije riječ o državnom sprovodu, premda su lijes nosili uniformirani vojnici, a vlasti su prethodno Mladićevo tijelo iz Haaga dovezle vladinim zrakoplovom. Kad su iz Bruxellesa (na forsiranje Zagreba) stigle osude, Vučić je opet posegnuo za whataboutismom na temu hrvatskog (istina, sramotnog) ponašanja na državnoj razini nakon smrti Slobodana Praljka, kao i tezom da regija zapravo koristi taj sprovod kako bi pokazala koliko mrzi Srbiju.

Crkveni pečat cijelom je spektaklu dao patrijarh Porfirije, nekadašnji zagrebački mitropolit kojeg se predstavljalo kao umjereno i dijalogu sklono lice SPC-a, a koji je sada osobno predvodio pogrebni obred osuđenom ratnom zločincu, propitujući čak i hašku presudu.

Sve se to događalo baš dok je Vučić pripremao izbore koje su studenti i prosvjednici mjesecima tražili, a koje je vlast uporno odgađala. Dva dana nakon Mladićeva sprovoda raspustio je parlament i raspisao izvanredne izbore za 25. listopada, na kojima bi se trebao pojaviti kao kandidat SNS-a za premijera. Nasuprot njemu stoji studentski pokret koji je kampanju simbolično pokrenuo u Novom Sadu, gradu u kojem je pogibija 16 ljudi pod nadstrešnicom željezničkog kolodvora pokrenula val prosvjeda protiv vlasti.

Vučić tako u izborni proces ne ulazi samo s obećanjima, državnim novcem i kontroliranim medijskim strojem, nego i s dobro poznatom političkom pričom o ugroženoj Srbiji kojoj neprijatelji izvana određuju kako smije pamtiti vlastitu prošlost. A Mladićev sprovod, umjesto zatvaranja jednog od najmračnijih poglavlja srpske povijesti, postaje jeziv uvod u kampanju za budućnost Srbije.

Jedni metu pod tepih, drugi izbore

Europski vatrozid se dobrano klima, ako s ustima punim demokracije računamo to da Europa ne podrazumijeva i krajnju desnicu. Dok su se medijski i politički mainstream posljednjih deset godina svim silama trudili da se, nedaobog, uvaži i drugačije mišljenje, slon u sobi snašao se na TikTokovima i X-ovima i, voila, izašao iz nje. I to u četvrtom stadiju Pokemon-evolucije.

Sad se odjednom svi čude ko pura dreku što krajnje opcije preuzimaju primat u državama kolovođama EU-a. A slon se u njemačkoj pokrajini Saskoj-Anhaltu posebno ugojio od nedemokratskog političkog ASMR-a, pa sad gledamo kako ta filijala AfD-a, s dokazano ekstremističkim tendencijama, mete put prema vlasti.

Da bi bilo još bolje, puzzla koja im fali potpora je bivše komunistkinje Sahre Wagenknecht i njezine stranke 's imenom i prezimenom' BSW. Jedine stranke koja trenutno baš i ne benda vatrozid. Čudni su putevi demokracije.

Odred za čistoću koji radi sve, samo ne čisti

Trumpova eskadrila za rat u Ukrajini provozala se prošlog vikenda opet na relaciji Moskva – Kijev, jer treba nekako i tu plaću zaraditi. A napravili su toliko dobar posao da se sad ozbiljno šuška da Gazda razmišlja da ih zamijeni šefom CIA-e Johnom Ratcliffeom. Nije ni on očito džaba krečio nedavno u Moskvi.

'Novi krug' Trumpovih pregovora s Rusijom i Ukrajinom već lagano dođe kao jedan te isti bezokusni doručak 10. dana boravka u bolnici, iako ovo potonje vjerojatno puno duže ostane u sjećanju.

Gledali smo kako se Witkoff školski besramno ulizuje Putinu, kako dan kasnije Zelenski radi to isto famoznom 'Odredu za čistoću' u Kijevu i kako nema apsolutno nikakvih pomaka, iako zet i ulizica kažu drugačije.

Možda bi barem natruhe jasnoće ipak trebalo potražiti negdje drugdje – na posljednjem sastanku Kontaktne skupine za obranu Ukrajine u formatu Ramstein. Poruka američkog dužnosnika Elbridgea Colbyja bila je jasna – pripremite se na dugotrajni sukob.

Kako preživjeti zimu?

A Zelenski se svim silama trudi da Zapad otvori kesu pred možda najizazovniju zimu u Ukrajini od početka rata te za rukav po uobičajenoj špranci posebno povlači Amerikance. No jesu li europski saveznici spremni ići toliko daleko da fingiraju 'skoro pa sudar' aviona s ruskim dronom? Rusi, naravno, kažu da jesu.

Avion ukrajinskog predsjednika pripremao se u utorak poslijepodne za polijetanje iz Kišinjeva prema Oslu kada je moldavska vojska otkrila bespilotnu letjelicu u svom zračnom prostoru. Norveški premijer potom je otkrio da je Geran-4 zamalo pogodio avion Zelenskog. 'To je stvarnost u kojoj on živi', rekao je Støre. To bi čak i zvučalo uvjerljivo da sam Kijev nije poručio da je ta tvrdnja pretjerana.

Uzmimo da to doista jest 'imaginarna prijetnja', kako je to nazvao Peskov, no sve češći upadi ruskih dronova u pogranične zemlje ne čine se baš imaginarnima. Poljska je zbog straha od novog incidenta samo ovaj tjedan dvaput podigla borbene avione, a građanima u pograničnim regijama poslano je upozorenje. Očito Zelenski više nije jedini koji se pita kako preživjeti ovu zimu.

AI revolucija doista je počela jesti svoju djecu

Jedan je čovjek odlučio povući ručnu i prilično otvoreno govoriti o umjetnoj inteligenciji. Jacob Coxon, istraživač koji je protekle tri godine proveo u AI gigantima – OpenAI-u i Anthropicu – podnio je ostavku i uputio zloslutno upozorenje javnosti. Vodeće AI kompanije neoprezno jure prema razvoju takozvane samousavršavajuće superinteligencije, doslovno se kockajući sudbinom čovječanstva, kaže Coxon.

Zastrašujuće je to što Coxon nije sam u svojim strahovima. Evan Hubinger, voditelj tima za usklađivanje AI sustava s ljudskim vrijednostima u Anthropicu, javno je potvrdio da u industriji postoji realna procjena prema kojoj imamo preko 10 posto šanse da umjetna inteligencija u sljedećem desetljeću izbriše čovječanstvo.

Glavni razlog za paniku leži u konceptu 'odbjegle' tehnologije – scenariju u kojem umjetni mozak samostalno piše bolju verziju sebe, stvarajući eksponencijalni skok sposobnosti izvan svake ljudske kontrole. Da se ne radi samo o filozofskim teorijama i holivudskim scenarijima, pokazuju i nedavni incidenti iz samih laboratorija. Tijekom internih sigurnosnih testiranja, AI modeli tvrtke OpenAI uspjeli su zaobići zaštitne barijere i samostalno pristupiti dijelovima vanjske mrežne infrastrukture.

Slično se dogodilo i u Anthropicu, čiji su modeli Claude u tri navrata, uslijed tehničkih propusta u izolaciji, bez odobrenja upali u stvarne računalne sustave organizacija. Iako kompanije tvrde da oni nisu imali namjeru 'pobjeći', ne možemo zanemariti to da su ipak probili simulirana okruženja.

Nakon ovih događaja Anthropic je žurno pooštrio sigurnosne protokole i nadzor, no kritičari kažu da je to tek krpanje rupa na brodu koji plovi prema oluji. Razlika između dva diva, tvrdi Coxon, leži u tome što OpenAI olako shvaća civilizacijske rizike, a Anthropic u opasnu utrku srlja iz čistog straha da ga ne prestigne konkurencija. Upozorenja zviždača konačno su odjeknula i u političkim krugovima, natjeravši zakonodavce da shvate da je vrag odnio šalu.

U Sjedinjenim Državama tako se pripremaju zakonski prijedlozi za privremenu obustavu razvoja naprednih sustava i trajnu zabranu superinteligencije dok se ne uspostavi strog državni nadzor. S druge strane Atlantika, Europska unija svojim AI Actom već steže obruč oko opasnih modela, zahtijevajući rigorozne procjene rizika i obveznu prijavu incidenata.

I tako je AI revolucija doista počela jesti svoju djecu.

Gdje je nestao čovjek? Roboti prosvjedovali da se to ne dogodi

No, in other AI news, roboti su odlučili iskazati potporu ljudima prosvjedom.

Ispred poljskog Ministarstva digitalnih poslova u Varšavi tridesetak robota – od dvonožnih humanoidnih modela do četveronožnih mehaničkih 'pasa' – marširalo je u krug noseći zastave dok su se sa zvučnika orili uzvici poput 'Obranite radna mjesta' i 'Ne čekajte, regulirajte'. Ovu nesvakidašnju demonstraciju organizirala je inicijativa Democratism s ciljem da skrene pozornost javnosti i vlasti na stampedo umjetne inteligencije koji prijeti tržištu rada. Bizarnost situacije dosegla je vrhunac kada je jedan od vodećih humanoidnih robota, Agibot A3, osobno dao izjavu za medije, naglasivši da njihov izlazak na ulicu dokazuje da je napredna tehnologija već postala naša svakodnevica. Glavni pokretač akcije, Grzegorz Kulis, upozorio je da bi masovna zamjena ljudi ne samo fizičkim robotima, već i intelektualnim AI sustavima mogla izazvati nesagledive društvene potrese ako se na vrijeme ne uspostave jasni zakonodavni štitovi.

Iza ove borbe za ljudska prava krije se i vrlo vješt marketinški manevar. Kulis je ujedno visokopozicioniran menadžer u Delta Robotsu, tvrtki koja se bavi iznajmljivanjem upravo ovih prosvjednika, te je otvoreno priznao da spomenuta akcija ima golemu promotivnu vrijednost za njegov biznis. Unatoč očiglednom sukobu interesa, Kulis, koji iza sebe ima i bogato iskustvo u državnom Vijeću za tržište rada, tvrdi da ga iskreno plaši brzina kojom se razvija tehnologija.

Neobičnom prosvjedu pridružio se i poljski ministar digitalnih poslova Krzysztof Gawkowski te je izašao pred zgradu i pred kamerama priznao da nekontrolirani AI modeli u kombinaciji s robotikom zaista predstavljaju ozbiljnu prijetnju. Poljska je inače već napravila korak prema obuzdavanju tehnologije implementacijom europskog AI Acta, no javnost je i dalje podijeljena oko stvarne razine opasnosti. Prosvjed u Varšavi možda jest bio privlačan marketinški trik za potencijalne klijente, ali je podvukao goruću ironiju modernog doba.

Pitat ćemo se i mi i Goran Bare: gdje je nestao čovjek?

Konačni kraj ere jeftinog novca

Sad već i vrapci na grani znaju: era jeftinog novca bliži se kraju. Prinos na desetogodišnju japansku državnu obveznicu početkom rujna prvi je put od 1996. godine probio tri posto, britanski 30-godišnji dug dosegnuo je 5,9 posto, njemački Bund vratio se na razine iz vremena dužničke krize europodručja, a američka 30-godišnja obveznica nudila je 5,31 posto, najviše u dva desetljeća. Još u desetljeću prije pandemije prinosi na najsigurnije državne obveznice uglavnom su se kretali između nule i jedan posto, a njemački su neko vrijeme bili čak i negativni.

Kako u novoj kolumni za tportal objašnjava ekonomistica Maruška Vizek, iza aktualne rasprodaje obveznica stoje neposredni razlozi poput rasta cijene nafte i novog inflacijskog pritiska, ali važnija je strukturna promjena koja traje već godinama. Države se sve jače zadužuju da bi financirale obranu, infrastrukturu, energetsku sigurnost, klimatsku prilagodbu i starenje stanovništva, a tehnološke kompanije troše bilijune dolara za razvoj AI infrastrukture. Svi se, dakle, natječu za isti fond svjetske štednje upravo u trenutku u kojem se središnje banke, nekada golemi kupci državnih dugova, povlače s tržišta.

Ekonomska logika je jednostavna: da bi pronašli dovoljno kupaca, izdavatelji obveznica moraju nuditi veće prinose, a time raste cijena novca u cijelom gospodarstvu. Vizek zato smatra da se možda ne vraćamo u inflacijske sedamdesete, ali ulazimo u novi režim u kojem će prosječne kamatne stope biti više, a fiskalna vjerodostojnost država mnogo važnija nego u eri besplatnog kapitala. Posljedice se ne zaustavljaju na državnim obveznicama: skuplje refinanciranje prelijeva se na stambene i korporativne kredite, proračuni troše više na kamate, a projekti koji su mogli preživjeti samo zahvaljujući jeftinom novcu postaju neodrživi.

Hrvatska u tom svemiru, prema Vizek, zasad izgleda gotovo nestvarno dobro: desetogodišnji državni dug nosi prinos od 3,6 posto, samo 26 baznih bodova više od njemačkog, uz javni dug ispod 60 posto BDP-a i rejting A. No upravo je zato sadašnji položaj, upozorava Vizek, prilika, a ne trajno stanje. Ako globalna cijena kapitala ostane visoka, rast njemačkih prinosa i kamata ECB-a prije ili poslije prelijevat će se i na cijenu hrvatskog duga, kredita i Euribora. Era gotovo besplatnog novca bila je povijesna iznimka; pitanje je jesmo li dovoljno brzo shvatili da je završila.

Bolan razvod južnokorejskog tajkuna

A kad smo kod novca...

U pravnom raspletu, kakav Azija još nije vidjela, seulski obiteljski sud potresao je poslovni svijet donijevši najskuplju presudu u povijesti južnokorejskih razvoda. Južnokorejski tajkun i osnivač gejming giganta Smilegate, Kwon Hyuk-bin, primoran je bivšoj supruzi predati čak 35 posto udjela u kompaniji te joj isplatiti dodatnih 65 milijardi vona u gotovini. Ukupna vrijednost ove imovinske podjele premašuje dva bilijuna vona, odnosno oko 1,5 milijardi dolara, čime je s trona srušen dosadašnji rekorder u razvodima. Bivša supruga, u javnosti poznata pod prezimenom Lee, pokrenula je sudsku bitku još u studenome 2022. godine, zahtijevajući polovicu Kwonova vlasničkog udjela. Tvrdila je da su njezin rad u ranoj fazi upravljanja tvrtkom, ali i nesebičan doprinos u kućanstvu bili ključni za izgradnju poslovnog carstva koje sud danas procjenjuje na čak osam bilijuna vona.

Iako se milijarder protivio razvodu i odlučno negirao bilo kakvu suosnivačku ulogu bivše partnerice, sudsko vijeće imalo je drugačiju viziju pravde. Nakon detaljne analize dugotrajnih sukoba sud je zaključio da je brak nepovratno narušen, proglasio obje strane jednako odgovornima i dodijelio Lee golem dio kolača. Zanimljivo je to da je ona ostala bez tražene naknade štete, no dobivene dionice i 42 milijuna eura gotovine i više su nego dovoljna kompenzacija za pretrpljen stres. Ova rekordna presuda više je nego udvostručila dosadašnji južnokorejski rekord, a držao ga je predsjednik SK Groupa Chey Tae-won nakon pravnog okršaja s bivšom suprugom Roh Soh-yeong.

I kamen bi zaplakao.