HDZ ima novog-starog predsjednika, baš kao i SDP. I Tomislav Karamarko i Zoran Milanović izabrani su na neposrednim unutarstranačkim izborima na kojima su mogli sudjelovati svi članovi stranke. Pritom je SDP-ov čelnik izabran na natjecanju s protukandidatom, dok je HDZ-ov izabran prema načelu 'jedan čovjek – jedan glas – jedan kandidat'. Ništa čudno s obzirom da je na isti način i Zoran Milanović izabran prije četiri godine kada je, kao i Tomislav Karamarko sada, bio na vlasti. Jer kada je predsjednik najjače parlamentarne stranke u izvršnoj vlasti malo tko ima političke volje suprotstaviti mu se na izborima unutar stranke. Tako će vrlo vjerojatno biti i u sljedećem izbornom ciklusu uz jedinu nepoznanicu tko će tada biti vlast, a tko oporba. Hoće li HDZ i nakon sljedećih parlamentarnih izbora, kad god oni bili, i dalje participirati u vladi, ili će, kao što to najavljuju u SDP-u, oporba ubrzo prestati biti oporbom? I tko će uopće činiti buduću vlast, a tko buduću oporbu? Nakon upravo održanog niza unutarstranačkih izbora u kojima su se najveće stranke odlučile za kadrovski kontinuitet, a manje stranke za promjene na svom vrhu, postavlja se pitanje je li poslijeizborno razdoblje u hrvatskim političkim strankama vrijeme za novo programsko i koalicijsko preslagivanje, ili za nastavak dobro poznatog smjera.

Kao nikad dosad u dvadeset i šest godina demokratskog višestranačkog sustava u Hrvatskoj, domaća politička scena ne djeluje nestabilnije. Razlog je tomu neočekivani ishod posljednjih parlamentarnih izbora koji jesu dali pobjednika, točnije vladajuću koaliciju, ali ne i uvjerljivog pobjednika, točnije stabilnu vladajuću koaliciju. Tijesan rezultat 2015. u kojem je HDZ dobio premalo da bi vladao sam ili uz nekoliko sebi podređenih stranaka i u kojem je SDP-ov najveći uspjeh što je unatoč velikom gubitku glasova i mandata ostao veoma blizu HDZ-u, ostaje do daljnjeg najvažnijom odrednicom hrvatske politike u ovom izbornom ciklusu. Stoga ne čudi da su se rezultati aktualnih izbora unutar pojedinih stranaka iščekivali kao mogući kompas za ono što Hrvatsku čeka sljedećih mjeseci i godina. Je li se u tom smislu dogodilo nešto značajno? Sudeći prema rezultatima u HDZ-u i SDP-u nije, ali to ne znači da novostečeni legitimitet stranačkih vodstava ovih dviju stranaka te promjene u manjim strankama na oba pola hrvatske politike ne mogu iznova dinamizirati situaciju.

Najvažniju dinamiku može uzrokovati upravo HDZ premda je stranka na vlasti, a njezin predsjednik ostao predsjednik bez i najmanje naznake unutarstranačke oporbe. Saborska zastupnica HDZ-a Josipa Rimac koja je uoči posljednjih parlamentarnih izbora figurirala kao moguća ministrica i jedna od važnijih članica vlade, nije isključila rekonstrukciju vladajuće koalicije i zamjenu 'igrača' u njoj. Je li pritom mislila na Most nezavisnih lista koji se navodi kao brana njezinu priželjkivanu ulasku u vladu, nije naravno potvrđeno. Ali, čak i ovakve naznake govore da u jednom dijelu HDZ-a nikako ne mogu biti zadovoljni postojećom situacijom. Stranka jest na vlasti, ali s vremena na vrijeme djeluje kao oporba u toj istoj vlasti jer politikom stvarno dominiraju premijer Tihomir Orešković i manji partner u vladi Most nezavisnih lista. Tko god misli da je Most oporba u vlasti, nije u pravu. Upravo su Most i premijer obilježili prva tri mjeseca na vlasti, dok su HDZ i Tomislav Karamarko kao prvi potpredsjednik vlade više djelovali kao oni koji moraju opravdavati, i sebi i javnosti, pojedine odluke svojih partnera. Može li to trajati i dalje, i zapravo do kada, najvažnija je nedoumica sadašnjih prilika. Malo tko može poreći da je vlast najčvršće ljepilo u politici te da su sve frustracije vezane uz vlast manje u odnosu na frustraciju kada je netko u oporbi. Ni premijer Tihomir Orešković ni stranka Bože Petrova nemaju nikakvog racionalnog razloga razmišljati o izazivanju izvanrednih izbora jer je teško zamislivo da bi na njima ostvarili imalo bolje rezultate od postojećih.

HDZ s, druge strane, može zamisliti bolji ishod izbora od postojećeg. Zamišljao ih je protekle četiri godine dok je bio u oporbi i čekao da SDP-ovo nespretno obnašanje vlasti kad-tad stranku Zorana Milanovića ponovno odvede u oporbu. To se i dogodilo, ali se nije dogodila HDZ-ova uvjerljiva pobjeda na izborima. Zbog toga HDZ sada ima samo dvije mogućnosti: ili će ovladati vlašću temeljem novih inicijativa i ljudi koji će ih realizirati ili će pokušati doći do većeg broja parlamentarnih mandata na novim izborima. Zasad je prva opcija vjerojatnija, ali je nepoznanica može li HDZ kakav se predstavio na prošlim izborima i kakav se upravo predstavlja na vlasti osmisliti i ostvariti takve inicijative. HDZ doduše najavljuje da će se umjesto ideološkim argumentima za naklonost građana natjecati argumentima vezanima uz pitanja svakodnevnog života, ali će se pravi rezultati tek vidjeti. Isto vrijedi i za oporbu uz iznimku što vlast najavljuje umjereniji nastup, a SDP agresivniji. O tim će nastupima te u konačnici o rezultatima vlade, ovisiti sudbina i ostalih stranaka. HNS priželjkuje okupljanje novog centra u kojem bi, osim stranke Ivana Vrdoljaka, bili i HSS, HSLS, Hrid te IDS, dakle stranke koje su trenutačno i u vlasti i u oporbi. Je li to mogući novi 'igrač' o kojem je govorila Josipa Rimac? Prema Vrdoljakovim riječima nije, jer HNS ne planira suradnju s HDZ-om. Međutim, razdoblje i nakon parlamentarnih izbora i nakon unutarstranačkih izbora, dat će odgovor na makar jedno važno pitanje u ispitivanjima javnog mnijenja. To je: jesu li birači, baš kao i članovi najjačih stranaka, za postojeće stanje ili će se, kao više puta proteklih nekoliko godina, pojaviti netko treći. S obzirom da je netko treći u međuvremenu došao na vlast, prava će novost biti pojava nekoga četvrtog...