Šustar je na prozivku odgovorio pozivom znanstvenicima da o toj temi otvoreno polemiziraju. No oni su njegovu ponudu odbili uz obrazloženje da je ostao zaglavljen u debati iz 19. stoljeća jer danas više niti jedan ozbiljan znanstvenik ne dovodi u pitanje evoluciju niti zastupa ideju inteligentnog dizajna.

Na zamolbu tportala, bačenu rukavicu prihvatili su neki njegovi kolege filozofi, među kojima i filozofi znanosti.

Nejasna Šustarova definicija dizajna

Dr. sc. Dragana Sekulić, koja predaje logiku na preddiplomskom i diplomskom studiju filozofije, kaže da zapravo ne treba čuditi da ministar, koji se deklarira kao vjernik, vjeruje da je bog na neki način upleten u stvaranje svijeta.

'Problem se javlja ako, zbog vlastitih vjerskih uvjerenja, državni dužnosnici u svom poslu posežu za rješenjima koja su znanstveno neutemeljena ili ako narušavaju ustavom zajamčenu sekularnost, što Šustar za sada nije učinio', kaže Sekulić.

No ona smatra da dio odgovornosti za užarenu polarizaciju u raspravi koja se povela leži u nejasnim i dvosmislenim formulacijama u članku koji Šustar supotpisuje

'Iako bih imala puno prigovora na sadržaj članka, istaknut ću kao primjer dvosmislenosti teško razumljiv nemar kojim autori koriste ključnu riječ - dizajn. Ta riječ uobičajeno podrazumijeva svrhovitost, no u članku je definirana kao sinonim riječi "uređenost", koja, kako autori kažu, može biti svrhovita ili slučajna. Međutim autori potom isti taj termin koriste u oba smisla, ničim ne opravdavajući prijelaze s uređenosti općenito, kao postojanja pravilnosti, na svrhovitu uređenost kao onu koja podrazumijeva dizajnera. Tako neformalnom logičkom pogreškom ekvivokacije postojanje Boga "dokazuju" u pola rečenice i zaključuju: "... da je cjelokupan svemir u značajnoj mjeri uređen, odnosno dizajniran, što nadalje upućuje na prisutnost dizajnera", kaže naša logičarka.

Sekulić smatra da su autori nekim nejasnim formulacijama u članku olakšali sporna tumačenja za koja vjeruje da ih Šustar ne bi potpisao jer bi takvo nerazumijevanje teorije evolucije, pogotovo od strane ministra znanosti, zaista bilo zgražanja vrijedno, a od strane molekularnog biologa i filozofa znanosti, gotovo posve nevjerojatno.

Stoga smatra da bi bilo intelektualno pošteno razmotriti mogućnost dobrohotnijeg tumačenja članka prema kojem autori ne osporavaju teoriju evolucije niti mogućnost da je uređenost koju ona pokazuje mogla nastati spontano, već prije ukazuju na to da znanost još uvijek nije objasnila finu ugođenost zakona u svemiru koju autori smatraju neophodnom za nastanak i postojanje samog života. A rasprava o različitim tumačenjima fine ugođenosti je, kaže, posve legitimna i vrlo živa, baš kao i rasprava o specifičnim detaljima teorije evolucije.

Sekulić za kraj poručuje kako vjeruje da će ministar svoje iznimno znanstveno obrazovanje iskoristiti za osiguranje znanstvene kvalitete u poslovima svog resora, kao i za suzbijanje pseudoznanosti u društvu općenito.

(Ne)inteligentan dizajn

Naš poznati filozof dr. sc. Pavel Gregorić, trenutno je u inozemstvu pa nas je uputio na dijelove svojeg pogovora knjizi 'Why Evolution is True', Jerryja Coynea, profesora biologije na Odjelu za ekologiju i evoluciju Sveučilišta u Chicagu.

U njemu Gregorić objašnjava različite dominantne poglede na evoluciju iz religijskih perspektiva. Zastupnici teističkog evolucionizma, ističe, smatraju da je Bog odabrao evoluciju kao mehanizam stvaranja različitih vrsta živih bića. Zastupnici inteligentnog dizajna tome će pridodati kako evolucija, iako jest temeljni mehanizam stvaranja različitih vrsta živih bića, ipak ne može objasniti neke pojave u živome svijetu. Primjerice, oni smatraju da je, da bi se objasnila pojava ljudske vrste, potreban povremeni upliv Boga koji u nekim ključnim momentima usmjerava evolucijski mehanizam u željenom smjeru, konkretno u smjeru pojave čovjeka kao misaonog i moralnog bića. Zagovornici kreacionizma pak smatraju da evolucija uopće nije mehanizam stvaranja različitih vrsta živih bića, jer one nastaju činom stvaranja koji je opisan u Knjizi Postanka - ako već ne sve vrste, onda bar ljudska vrsta.

Gregorić ističe da će malo koji znanstvenik danas biti spreman osporiti tvrdnju da je suvremena teorija evolucije jedna od najuspješnijih znanstvenih teorija svih vremena jer ona zadovoljava sve potrebne uvjete za to. Mada, kao i sve druge znanstvene teorije u načelu, nikada nije dovršena, ona vrlo uspješno objašnjava raspoložive činjenice, daje mnoga predviđanja koja se potvrđuju znanstvenim opažanjima i eksperimentima, a također je usklađena s ostalim potvrđenim znanstvenim teorijama u fizici, kemiji, biologiji, kozmologiji, geologiji, klimatologiji, komparativnoj anatomiji itd.

Gregorić ne propušta primijetiti da Coyne u svojoj knjizi otvoreno navodi neka razilaženja među biolozima, kao i neke stvari koje teorija evolucije zasad ne može objasniti. No ističe da, unatoč tome što na tim problemima često insistiraju protivnici teorije evolucije u nastojanju da prokažu njene slabosti, Coyne objašnjava da ti problemi ne predstavljaju nikakvu strukturnu poteškoću za teoriju evolucije, jer većinom proizlaze iz nedovoljne količine i kakvoće podataka, primjerice iz praznina u fosilnoj građi. Upravo alternative teoriji evolucije, kaže, poput kreacionizma i inteligentnog dizajna, imaju velike strukturne poteškoće. Na primjer, kreacionizam naprosto ne može objasniti postojeće obrasce geografske distribucije vrsta ili postojanje rudimentarnih značajki koje nemaju nikakvu funkciju ili čak mogu biti štetne, dok inteligentni dizajn ne može objasniti čemu cijela raznolikost živoga svijeta u kojemu 99% svih vrsta izumire, ako Bog doista usmjerava evolucijski proces. Te činjenice, dakako, teorija evolucije s lakoćom objašnjava, naglašava Gregorić.

U kontekstu koji spominje Gregorić nije naodmet podsjetiti na jedan odličan primjer koji jasno pokazuje da se inteligentni dizajn nikako ne može smatrati očiglednim, naprotiv. To je poznati primjer tzv. povratnog grkljanskog živca koji kod mnogih vrsta životinja povezuje mozak s grkljanom. On kod riba ide vrlo kratkim putem jer one nemaju vrat. Međutim, budući da je, jednostavno govoreći, ostao zapleten u strukturu aorte, on je i kod životinja koje su se evolucijom razvile iz riba nastavio ići istim putem. Tako primjerice kod žirafa prolazi kroz dugi vrat sve do blizine srca da bi se potom vraćao istim putem nazad do grkljana koji je vrlo blizu mozga odakle je krenuo (ilustracija dolje). Ovakvo rješenje vrlo je teško nazvati inteligentnim! S druge strane za 'slijepu' i postupnu evoluciju ovo je prilično očekivano rješenje.

Također treba imati na umu da je jedan od ključnih pseudoznanstvenih argumenata u prilog inteligentnom dizajnu tzv. neumanjiva složenost – ideja prema kojoj neki vrlo složeni organi poput oka nisu mogli nastati evolucijom, već samo vođeni rukom dizajnera, jer oko može obavljati svoje funkcije samo kada su svi njegovi bitni dijelovi tu, dok svaki sam za sebe nema neku svrhu koja bi bila evolucijski korisna. Evolucijski biolozi odavno su pobili ovaj i slične argumente (pogledajte na ovom linku ili video dolje).

Parazitiranje na 'karikama koje nedostaju'

Etičar i filozof znanosti Tomislav Bracanović kaže kako smatra da su argumenti iz dizajna inferiorni evolucijskoj teoriji, ali i da je rasprava o njima zanimljiva i sasvim uobičajena u suvremenoj akademskoj filozofiji.

Pritom upozorava da svakako treba razlikovati klasičnu filozofsku raspravu o argumentu iz dizajna od agresivnog pokreta inteligentnog dizajna koji zahtijeva, osobito u SAD-u, da se u škole paralelno s teorijom evolucije uvede alternativni predmet nazvan znanost o stvaranju 'Creation Science' ili inteligentni dizajn (što je američki Vrhovni sud kategorički zabranio op.a.).

'Strategija argumentacije zastupnika inteligentnog dizajna obično je sljedeća: nađi pitanja na koja teorija evolucije trenutno nema odgovor, pa na temelju toga tvrdi da jedini istinit odgovor mora biti odgovor teorije inteligentnog dizajna. No ključni nedostatak takve strategije jest to što ona isključivo parazitira na eventualnim manjkavostima teorije evolucije, a ne nudi samostalne argumente za svoju tvrdnju da je živi svijet dizajniralo inteligentno biće. Ovakva strategija pokazala se manjkavom upravo stoga što je teorija evolucije većinu ranije neobjašnjenih fenomena uspjela objasniti ili će ih vrlo vjerojatno objasniti.

No Bracanović ipak ne smatra da je skandalozno afirmativno pisati o logici argumenta iz dizajna na način na koji su to učinili Aleksandra Golubović i Predrag Šustar u svojem članku.

'Neke tvrdnje iz njihova članka zvuče radikalno, poput: “Na mikroskopskoj razini, primjerice, nailazimo na biokemijsku kompleksnost visokoga stupnja koja se ne može objasniti prirodnom selekcijom”. Međutim, treba uočiti da je to tvrdnja koju oni parafraziraju iz rada dvojice američkih filozofa, objavljenog u zborniku uglednog urednika i izdanju jednog od najuglednijih svjetskih znanstvenih izdavača, The Oxford Handbook of Philosophy of Religion. Zašto bi ono što nije skandalozno za Oxford University Press bilo skandalozno za Riječki teološki časopis ili hrvatsku znanstvenu zajednicu općenito?', pita Bracanović.

Dizajn kao alternativa, a ne jedina istina

Filozof Tomislav Janović kaže da se ne slaže s većinom toga što je u članku o Boškoviću napisano, no ističe da je rasprava o argumentu uređenosti uobičajena rasprava u filozofiji te da je ona još uvijek živa, iako je prošlo više od 150 godina od Darwinova epohalnog otkrića.

Smatra da se Šustarov članak teško može proglasiti pseudoznanstvenim jer bi za to morao biti zadovoljen jedan ključan uvjet, a taj je da se on želi prikazati kao znanstveni, a da to nije. Ovaj uvjet u ovom slučaju nije zadovoljen jer je rad pisalo dvoje filozofa, a objavljen je u teološkom časopisu. U cijelom članku, ističe, samo jedan odlomak sadrži tvrdnje koje bi se mogle protumačiti kao znanstvene.

'Osim toga, ako pažljivo čitamo, vidjet ćemo da autori uopće ne osporavaju istinitost evolucije putem prirodne selekcije, nego osporavaju ideju da se tim mehanizmom može do kraja objasniti kompleksnost bioloških struktura. No, to je osporavao i sam Darwin koji je u Podrijetlu vrsta spekulirao o mogućem utjecaju drugih evolucijskih sila na oblik i raspored postojećih organizama! Naravno, to nije isto što i izvesti zaključak o Bogu kao inicijalnom uzroku kompleksnosti, što čine autori, ali taj je zaključak, nota bene, predstavljen kao racionalna alternativa, a ne kao jedina moguća istina', ističe Janović.