IVAN VILIBOR SINČIĆ

Spriječio je više od 100 deložacija, pet puta privođen

  • Autor: S. Srdoč
  • Zadnja izmjena 09.12.2014 11:59
  • Objavljeno 09.12.2014 u 11:59
Ivan Vilibor Sinčić

Ivan Vilibor Sinčić

Izvor: Pixsell / Autor: Anto Magzan

Što je potaknulo Ivana Vilibora Sinčića, predsjedničkog kandidata Živog zida, da u utrci za Pantovčak drčno stane uz bok kuhanima i pečenima - Ivi Josipoviću, Kolindi Grabar Kitarović i Milanu Kujundžiću? 'Veoma me motivira nepravda i želja da moji sugrađani, ali i svi ljudi svijeta žive dostojanstveno', naveo je Sinčić za tportal

'Društvo u kojem je 10 posto vjerovnika, a 90 posto dužnika duboko je nepravedno. Kroz minula stoljeća bankarske strukture su se instalirale i iz sjene kroz sve sisteme i vlade gurale svoj utjecaj. Danas imamo priliku izazvati taj nepravedni sustav koji koči razvoj civilizacije, ekonomije i empatije i svih drugih elemenata društva te uništava okoliš. Obitelj ne mora biti ponižena i deložirana ako postoje deseci tisuća praznih stanova. Glavna ideja je težnja za reformom financijskog sustava koji je korijen te nepravde', objašnjava Sinčić.

Rođen je, kaže, 'na četiri rijeke' i završio je Matematičku gimnaziju u Karlovcu te upisao Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu koji je bio njegov dugogodišnji san iako ima široko polje interesa. Kako je baš negdje u to vrijeme počela gospodarska kriza, počeo je analizirati društvo i financijski sustav. Postao je jedan od suosnivača Živog zida, organizacije koja aktivno 'sprečava deložacije građana koje banke, korumpirano pravosuđe i država izbacuje na ulicu'.

Još u veljači 2011. bio je jedan od suorganizatora prosvjeda protiv Vlade HDZ-a, a od 2012. koordinira rad Živog zida. U nepunih tri godine rada zajedno sa Živim zidom uspio je spriječiti više od stotinu zakazanih deložacija građana, a zbog svojih političkih djelatnosti pet je puta privođen.

Programske točke predsjedničkog kandidata Živog zida

U programu Ivana Vilibora Sinčića, čije dijelove prenosimo, na prvom mjestu istaknut je problem privatizacije novca. On, naime, smatra da hrvatsko društvo više ne može koristiti mehanizme države i Hrvatske narodne banke kako bi stvorilo novac koji mu je potreban.

'Kako je to nedavno priznao i Sabor, novac se stvara i ulazi u opticaj jedino uzimanjem kredita što znači da je sav monetarni agregat u opticaju jedan veliki kredit koji konstantno treba održavati uz sve veće troškove (anuiteti). Opisani financijski sustav prenesen na društvo znači dužničko ropstvo za narod i stanovništvo na ovim prostorima koji će trajati unedogled bez ikakve prilike za bolji život uza sve veće namete, rezove i gubitak prava i dostojanstva. Pravo na stvaranje novca preuzele su privatne banke tzv. sekundarnom emisijom. Ovim monopolom banke su stekle prednost pri stjecanju kapitala gotovo biblijskih razmjera. Financijska shema koju su nametnuli građanima i tvrtkama te institucijama države izrazito sliči Ponzijevoj shemi. Ta shema se od 2008. urušava, a imovina stanovništva ubrzano se prenosi na banke', upozorava Sinčić.

Gubitak monetarnog suvereniteta

Podsjeća da je ustavna dužnost predsjednika čuvati suverenitet zemlje, a kao daleko najvažniji suverenitet koji zemlja može izgubiti definira monetarni, odnosno vlast nad novcem.

'Od 1994., adaptacijom Maastrichtskog ugovora Hrvatska je izgubila važan monetaran alat - primarnu emisiju novca. Od uvođenja kune pa da danas novac se stvara isključivo u privatnim bankama tzv. sekundarnom emisijom novca preko kredita. Opisani događaji nisu ništa drugo nego neprijateljska okupacija. Ono što nije učinjeno oružjem učinit će se dugom - korporacije i banke preuzet će naš prostor, izvore i dobra te lišiti naš narod prava i privatne imovine. Jednostavno se uočava da gubitak monetarnog suvereniteta vodi u dužničko ropstvo', upozorava Sinčić.

Potreba za političkom lustracijom

Konstatira da je u tranziciji došlo do prestrojavanja postojećeg političkog kadra iz nekadašnje monolitne Komunističke partije Hrvatske u novoosnovane stranke i da je tek manji dio članova KPH otišao iz političkih zbivanja i izabrao umirovljenje. Drugim riječima, isti oni ljudi koji su donosili odluke i uživali privilegije u starom sistemu to čine i sada u novoj državi kroz nove stranke, državne organe i javne službe, navodi Sinčić dodajući da je Yoji Koyama, profesor sa Sveučilišta Niigata, sjajno to pokazao u svom znanstvenom radu 'Transition in Croatia'.

'Potrebno je dignuti svijest među stanovništvom o ovom problemu te promovirati donošenje zakona o lustraciji kako bi se dokinuo utjecaj korumpiranog kadra na razvoj naše mlade države. Ovakav proces provele su gotovo sve druge zemlje bivšeg istočnog bloka, i to još krajem prošlog stoljeća (Poljska 1996.)', navodi Sinčić.

Poništenje pretvorbe i privatizacije

'Prema izvješću Ureda za državnu reviziju iz 2001., čak 95 posto postupaka privatizacije bilo je nezakonito. Ovakvo izvješće prihvatio je Sabor, ali do danas nije podnesena nijedna kaznena prijava. Cijela stvar je potisnuta i namjerno zaboravljena i stekao se dojam da je sve završeno te da se tu više ništa ne može. Dužnost je svakog građanina, a pogotovo nekoga tko je na visokoj javnoj funkciji poput predsjedničke da skrbi za društvo i da govori o važnim stvarima i postavlja prava pitanja te da pritišće državne organe i obavještava medije o ključnim problemima kao što je ovaj. Naš narod je opljačkan i mlade generacije traže poništenje te pljačke uz kažnjavanje i lustriranje odgovornih', tvrdi Sinčić.

Problem ovrha i deložacija

Iako je sklonište - u modernom obliku stan ili kuća - osnovna čovjekova biološka potreba, svaki dan se pristupa jednoj ili dvjema deložacijama, s tendencijom ogromnog porasta. Rast broja ovršenih nekretnina, prema registru Hrvatske gospodarske komore, raste gotovo eksponencijalno iz godine u godinu, a samo je prošle 2013. ovršeno preko 6.700 nekretnina. Sinčić je ustanovio da ih je isto toliko ovršeno samo u prvih sedam mjeseci ove godine.

Potreba za svjetskim mirom i dijalogom

U dostupnoj literaturi obično se navodi da čak 90 do 95 posto svih znanstvenika u svijetu radi u vojnoj industriji ili s njom povezanim djelatnostima, otkriva Sinčić. Kao najočitiji primjer industrije rata navodi Sjedinjene Američke Države, koje su ujedno i daleko najdominantnija sila NATO-a.

'Američka državna ulaganja u vojno-industrijski kompleks rastu iz godine u godinu, a trend je počeo još početkom Drugog svjetskog rata s kulminacijom tijekom Hladnog rata. Kada SAD ne bi ratovao, ne bi mogao ekonomski opstati, a za sobom povlači i cijeli svijet koji mora pratiti njegova ulaganja i model 'razvoja'. Iz opisanog je potpuno jasno da je SAD sa svojom ekonomijom i vanjskom politikom trajni generator rata, nestabilnosti i ljudskih patnji u svijetu', naveo je Sinčić dodajući da najveću opasnost za život na Zemlji predstavljaju nuklearna, kemijska i biološka oružja koja mogu trajno osakatiti ili uništiti biosferu' te Hrvatska ne bi trebala sudjelovati u NATO-u kao produženoj ruci američkog imperijalizma.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi