Baš ono čega su se najviše bojali konačno se dogodilo: 23. lipnja Iran je ispalio balističke rakete na prostranu zračnu bazu Al Udeid u Katru kao odmazdu zbog pridruživanja SAD-a izraelskom ratu protiv Teherana bombardiranjem tri njihova nuklearna postrojenja. Iranski napad ciljao je američku vojnu bazu u jednoj od arapskih država Zaljeva.

Između čekića i nakovnja

Islamska Republika Iran, dijelom zbog svoje izolacije nakon revolucije 1979. godine, uložila je u izgradnju složene sigurnosne mreže i nastavila svoj nuklearni program nakon Iransko-iračkog rata 1980-ih. Zaljevski Arapi, kako bi nadoknadili ograničene kapacitete, učinili su suprotno: eksternalizirali su svoju sigurnost i oslonili se na američki sigurnosni kišobran, objavio je magazin Time u iscrpnoj analizi.

Iranski napad na američku bazu u Katru pokazao je koliko su zaljevski Arapi ovisni o Sjedinjenim Državama, unatoč njihovim naporima da diversificiraju svoja partnerstva. Katar, koji ima dobre odnose s Iranom i dijeli s njim najveće plinsko polje ispod Perzijskog zaljeva, morao je ovisiti o američkim proturaketnim baterijama Patriot kako bi se obranio, u operaciji koju je vodio SAD.

Arapi između dvije vatre

Nemoć zaljevskih Arapa bila je jasno vidljiva jer Iran nije obavijestio Katar, Ujedinjene Arapske Emirate i Saudijsku Arabiju o napadu niti ih uključio u bilo kakve rasprave i planiranje. Iran je podijelio vrijeme, metu i prirodu svoje odmazde samo sa Sjedinjenim Državama. Katar je tako obaviješten o iranskom napadu tek istovremeno s američkim građanima i osobljem.

Zaljevske arapske zemlje pozicioniraju se kao utočišta stabilnosti te pokretači trgovine i financija u nestabilnoj regiji, a zdravlje njihovih gospodarstava i ambiciozni planovi za diverzifikaciju, tako da više ne ovise o nafti, ovise o osjećaju sigurnosti.

No kratki američki rat s Iranom i iranska odmazda protiv zaljevske države pod američkom zaštitom pokazali su da, bez obzira na njihovu početnu suradnju s Iranom, nisu mogli izbjeći opasnosti koje nosi njihova geografska pozicija u vrijeme sukoba. Zračni prostor nad Zaljevom bio je privremeno zatvoren, što je negativno utjecalo na njihov status međunarodnih putnih središta. Tvrtke su nervozno pratile situaciju, nadajući se da će primirje preživjeti, a rizik od daljnjih neprijateljstava i dalje je postojao.

Katar i njegovi zaljevski arapski partneri nisu mogli puno učiniti osim što su osudili napad, izjavljujući da 'zadržavaju pravo na obranu'. Vojni odgovor zaljevskih Arapa protiv Irana mogao bi dovesti do daljnje eskalacije s višim troškovima, a predsjednik Donald Trump mogao bi jednostavno narediti Iranu da se povuče.

Moderno rivalstvo

Iako su Iran i zaljevski Arapi tijekom Hladnog rata bili u američkom taboru, a Saudijska Arabija, Kuvajt i Iran bili suosnivači Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) 1960. godine, njihovo rivalstvo bilo je složeno, obuhvaćajući političke, vjerske, teritorijalne i ekonomske čimbenike čak i prije Islamske revolucije 1979. godine.

Nakon osnivanja Islamske Republike Iran 1979. godine, ajatolah Ruholah Homeini pozvao je na izvoz revolucije, što je izazvalo strah od masovnih islamističkih mobilizacija u zaljevskim monarhijama, čime su njihove vlasti postale još opreznije. Vijeće za suradnju u Zaljevu osnovano je 1981. godine kao savez zaljevskih arapskih monarhija i bilo je odgovor na rastuću regionalnu nestabilnost, uključujući revolucionarni Iran i Iransko-irački rat.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati podržali su Sadama Huseina tijekom njegovog rata s Iranom 1980-ih, što je pogoršalo njihov odnos s Iranom. Zaljevski Arapi i Iran održavali su hladan mir tijekom 1990-ih.

Nakon neuspjeha američke okupacije Iraka i burnog Arapskog proljeća, Iran je počeo jačati svoj regionalni utjecaj u Iraku, Siriji i Libanonu. Zaljevski Arapi financirali su kontrarevoluciju protiv arapskih narodnih ustanaka i radili na suzbijanju jačanja Irana.

S vremenom je Iran shvatio da zajedničko angažiranje s zaljevskim Arapima neće uspjeti, pa ih je počeo razdvajati i uspostavljati bolje veze s Omanom i Katrom, a odnosi sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji su čvrsto prihvatili Washingtonovo obuzdavanje Irana, ostali su neprijateljski.

Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati podržali su predsjednika Baracka Obamu u njegovu pokušaju diplomatskog rješenja iranskog nuklearnog izazova, što je kulminiralo potpisivanjem sporazuma između Irana, Sjedinjenih Država i pet europskih zemalja u srpnju 2015. godine, kojim se značajno ograničavaju nuklearne sposobnosti Irana na 15 godina u zamjenu za ukidanje međunarodnih naftnih i financijskih sankcija.

Saudijci i Emirati bili su bijesni zbog pokušaja Demokratske stranke da postigne nuklearni sporazum s Iranom, za koji su tvrdili da ih čini nesigurnima. Drugi, poput Katra i Omana, pohvalili su ga, ali su ostali nesigurni u njegove dugoročne implikacije na njihovu sigurnost, s obzirom na iranski oslonac na tzv. Osovinu otpora, koaliciju regionalnih snaga saveznika Teherana.

Maksimalan pritisak na Iran

Oko tri godine kasnije Rijad i Abu Dhabi podržali su Trumpovo povlačenje iz nuklearnog sporazuma 2018. godine i njegovu kampanju 'maksimalnog pritiska' na Iran, a koju je američki predsjednik opisao kao 'najoštrije sankcije ikad nametnute'. Bojali su se iranske odmazde zbog Trumpovih novih politika jer je Teheranu bilo lakše i manje rizično ciljati susjedne zemlje nego Sjedinjene Države. Očekivali su da će ih američki predsjednik zaštititi od uzvratnog udara ako dođe do njega.

U to vrijeme Saudijska Arabija započela je plan ekonomske diverzifikacije usmjeren na izlazak iz potpune ovisnosti o nafti i prelazak na turizam, sport, tehnologiju i poslovanje. Ostale zemlje Perzijskog zaljeva također su težile diversifikaciji svojih gospodarstava, s ponudama za domaćinstvo sportskih događaja, poticanje turizma i izgradnju drugih domaćih industrija kako bi privukle investicije.

Uzvratni udar

No uslijedio je uzvratni udarac: proizvodnja nafte u Saudijskoj Arabiji pala je za polovicu u rujnu 2019. godine, kada su dronovi i rakete, koje su ispalili hutisti, pogodile naftna postrojenja Abkaik i Kurais u Kraljevini. Saudijci su okrivili Iran, a Trump je govorio o izbjegavanju rata.

Predsjednik Joe Biden bio je na vlasti kada su hutisti 2022. godine napali industrijski objekt u UAE-u te zračnu luku Abu Dhabi. Nekoliko dana prije Velike nagrade Formule 1 u Džedi u ožujku 2022., pobunjenici su ispalili raketu na skladište nafte u saudijskom gradu, ispunivši horizont vatrom i dimom. Napadi na UAE i Saudijsku Arabiju presreteni su američkom opremom, a Biden je poslao nosač zrakoplova u regiju. Međutim to nije bilo dovoljno za zaljevske Arape.

Nepouzdan jamac sigurnosti

Nije bilo važno ono što su Sjedinjene Države poduzele – zaljevske arapske države nisu to smatrale dovoljnim. Biden je pokušao oživjeti iranski nuklearni sporazum, ali nije uspio, a istovremeno je vršio pritisak na zaljevske Arape da prekinu veze s Kinom i povećaju proizvodnju nafte.

Zaljevskim Arapima činilo se da Sjedinjene Države i dalje imaju istu viziju odnosa s njima: izdavanje naredbi i očekivanje da će biti poslušne, ali bez stvarne predanosti njihovoj sigurnosti. Njihovo povjerenje u svog glavnog jamca sigurnosti, SAD, bilo je na najnižoj točki. To je samo ojačalo njihovu želju za diverzifikacijom partnerstava, uključujući izgradnju bližih veza s Rusijom i Kinom te ostvarivanje vlastitih interesa, bez obzira na američke zahtjeve.

Kada je Trump ponovno došao na dužnost u siječnju, izraelski rat odmazde protiv Gaze već je 16 mjeseci potresao Bliski istok, zaustavljajući arapsko-izraelsku normalizaciju.

U svibnju je Trump posjetio Zaljev na svom prvom ozbiljnom putovanju u inozemstvo. Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati bili su uzbuđeni zbog uspjeha putovanja, obilježenog raskošnim ceremonijama dobrodošlice, velikim naslovima i ozbiljnim ekonomskim dogovorima. Zaljevski Arapi, bojeći se izraelskih napada na iranske nuklearne lokacije i rizika od šireg, katastrofalnog rata, naglasili su potrebu izbjegavanja eskalacije između Irana i Izraela te podržali obnovljene nuklearne pregovore između Irana i Sjedinjenih Država. Ponovno su bili u Trumpovoj milosti, ali manje uvjereni da će ih on poslušati oko bilo čega povezanog s regijom.

Izrael je 13. lipnja započeo rat protiv Irana. Nakon što se Trump pridružio i bombardirao iranske nuklearne lokacije, Iran je napao zaljevsku arapsku državu.

Nakon toga u arapskim državama Zaljeva rasplamsala se dugotrajna rasprava o vrijednosti smještaja američkih baza na njihovom tlu. Zaljevski Arapi smještaju najveći broj američkih trupa u regiji: 10.000 vojnika u prednjem sjedištu CENTCOM-a u Al Udeidu u Katru i regionalno sjedište Pete flote u Bahreinu, gdje se nalazi 9000 vojnika.

Zemlje Perzijskog zaljeva još uvijek u velikoj mjeri ovise o američkom sigurnosnom kišobranu i ne mogu si priuštiti da traže od Amerikanaca da odu. No svjedočiti njihovoj raspravi i ljutnji na ovu temu bilo je neugodno. Napredovale su, pozicionirajući se kao stabilni otoci trgovine, imuniji na probleme Bliskog istoka, ali okružene morem nestabilnosti, što je neizbježno bacilo sjenu na njihove staklene palače.