‘Srce mi je veliko kao kuća svaki put kad nekome mogu pomoći svojom donacijom’, rekao je za 24sata Zdravko Jeličić, koji je u četvrtak Crvenom križu Kaštela predao i 600 kilograma krumpira.

Nakon što je odlučio pokloniti traktor, nazvao je 112 i ostavio svoje podatke. Sada čeka da mu jave kome je takva pomoć najpotrebnija.

‘Ja sam objavio da darujem traktor. Zvao sam 112, zapisali su moje ime i prezime i oni će odrediti kome treba i kome je potrebno. Ako će kome trebati, javit će mi se’, kaže Zdravko.

Traktor je odavno otplatio i mogao bi ga prodati, no kaže da to ne želi. ‘Da imam eure, donirao bih eure. Ne mogu ništa drugo donirati, pa sam odlučio dati traktor. Samo za Omiš, onome tko je u požaru ostao bez svega. Inače ne bih ovako dao’, kaže nam.

Nakon smrti supruge vratio se na selo

Jeličić je prije šest godina ostao bez supruge, koja je poginula u prometnoj nesreći vraćajući se s posla. Njihova je kći samo nekoliko tjedana prije tragedije krenula u prvi razred.

‘Pomeo ju je mladić na motociklu, vraćala se s posla. Moja kći je te godine, samo koji tjedan prije nesreće, krenula u prvi razred. Nije mi bilo lako u tom periodu. Četiri godine živjeli smo još u Splitu kao podstanari. Trudio sam se zbog kćeri, a onda sam prelomio. Nisam više mogao čamiti tamo i svaki dan gledati mjesto na kojemu mi je supruga izgubila život. Odlučio sam vratiti se na selo jer ovdje je i moja majka, o kojoj trebam brinuti’, kaže.

Nakon povratka na selo počeo je proizvoditi hranu, ali ne da bi je prodavao. Krumpir, blitvu, jaja, luk i rajčicu dijeli ljudima kojima su potrebni.

Crvenom križu Kaštela u četvrtak je tako donirao 600 kilograma krumpira. Budući da nema automobil i ne vozi, zamolio ih je da dođu po donaciju.

‘Rekao sam im da dođu ovamo po krumpir jer ja ne vozim, nemam automobil, pa mi je teško toliku količinu ikamo nositi. Zato sam ih zvao da dođu po njega. I došli su. Htio bih opet donirati i blitvu, ali sad je nemam jer vlada velika suša’, istaknuo je.

Prošle godine podijelio je više od 900 kilograma blitve, a ove već više od 1,5 tona krumpira.

‘Kopam, sadim, berem, pakiram i nosim. Moj znoj je to. Nikad ni od koga nisam tražio novac. Hranu u Split prevozim autobusom. Podijelio sam i oko 2500 jaja. Kad nisam imao dovoljno vlastitih, kupovao sam od susjeda jaja kako bih ih mogao dalje podijeliti, uglavnom umirovljenicima. Koga god vidim kraj kontejnera, podijelim mu. Dok dođem do ribarnice, usput već dobar dio toga podijelim, a ondje ostatak. Ljudi mi često nude da plate domaće proizvode, ali ja ne uzimam novac’, napominje.

‘I političari bi mogli donirati'

Kaže da ga posebno pogađa kada vidi ljude koji zbog nedostatka novca moraju pomno računati koliko hrane mogu kupiti.

‘Gledam na pazaru ženu. Uzima dvije pome i jednu kapulu. Ljudi nemaju, pažljivo kupuju jer nemaju novca. Zato dajem ono što imam. Ja sam sirotinja, teško živim. Sve što proizvedem podijelim. Tako sam odlučio. A sad želim pomoći i ljudima koji su ostali bez svega u požaru. Ako se netko iz Omiša javi i treba mu, dat ću traktor. I prikolicu i frezu. Neka dođe do političara. Neka vide što radim. I oni bi mogli donirati’, poručuje.

Kako nema automobil, proizvode najčešće autobusom prevozi u Split, a ponekad mu pomogne netko od susjeda. Kaže i da se nitko od političara dosad nije ponudio pomoći mu u prijevozu.

Prije nego što krene prema Splitu, udruzi Empatija javlja da dolazi kako bi ljudi kojima je pomoć potrebna znali kada i gdje mogu dobiti njegove proizvode.

‘Želja mi je da informacija dođe do onih koji nemaju, kojima su moji proizvodi potrebni, koji nemaju novca sami ih kupiti, a to su umirovljenici. Znaju doći i ostali, oni bi čak i kupili od mene jer žele domaće proizvode, ali meni nije cilj prodaja. Cilj mi je da pomoć dobiju oni koji je trebaju’, zaključuje Zdravko.