Naprotiv, riječ je o fazi u kojoj se sukob sve manje vodi kao klasični rat manevara, a sve više kao iscrpljujući rat industrije, dronova, ljudstva i političke izdržljivosti.

Gubici rastu, regrutacija posustaje

Prema analizi Euromaidan Pressa, temeljenoj na višegodišnjim podacima ukrajinskog Glavnog stožera, Rusija je od početka invazije izgubila više od 1,4 milijuna vojnika, pri čemu se pod tim brojem podrazumijevaju poginuli i ranjeni.

Posebno je važan trend iz prve polovice 2026. godine: ruski gubici, prema tvrdnjama ukrajinskih vojnih dužnosnika, prvi su put premašili broj novih regruta koji ulaze u okupacijsku vojsku.

Za Moskvu je to ozbiljan signal. Dosadašnja strategija oslanjala se na kombinaciju velikih novčanih bonusa, regionalne mobilizacije, zatvorskih regrutacija i pritiska na siromašnije dijelove Rusije. No takav model postaje sve skuplji i politički osjetljiviji.

Dronovi su promijenili bojište

Jedan od ključnih razloga sve većih gubitaka jest promjena same prirode rata. Bojišnica se više ne može promatrati samo kao linija rovova, nego kao široka “zona smrti” u kojoj dronovi, topništvo, senzori i elektroničko ratovanje neprestano love pokrete protivnika.

FPV dronovi postali su jedno od najvažnijih oružja na ukrajinskom bojištu. Prema procjenama navedenima u analizi, upravo oni danas uzrokuju velik dio ruskih gubitaka. To posebno pogađa pješačke napade i pokušaje infiltracije, kojima se Rusija sve češće koristi nakon što je izgubila velik dio sposobnosti za masovne mehanizirane prodore.

Ruski vojnici sve češće napreduju bez dovoljne oklopne zaštite, u civilnim vozilima, na motociklima ili pješice. Takva taktika može donositi lokalne pomake, ali uz iznimno visoku cijenu.

Rat se nije približio kraju

Iako brojke upućuju na ozbiljan problem za Kremlj, one ne znače automatski skori slom ruske vojske. Rusija se već prilagodila ratu iscrpljivanja: manje se oslanja na brze prodore oklopnih snaga, a više na masovne napade, dronove, rakete, klizne bombe i pritisak duž široke bojišnice.

Takav rat može trajati dugo, osobito ako država ima dovoljno represivnog aparata, industrijske proizvodnje i vanjske potpore. Rusija i dalje može održavati ratni stroj, čak i ako to čini uz sve veće ljudske i ekonomske troškove.

Drugim riječima, činjenica da Moskva gubi više vojnika nego što ih uspijeva regrutirati ne znači da više nema kapaciteta za rat. Znači da cijena nastavka rata raste.

Teška situacija i za Ukrajinu

Analiza upozorava i na drugi važan aspekt: Rusija nije jedina strana koja se suočava s problemom ljudstva. Ukrajina također ima teškoće s mobilizacijom, popunom postrojbi i održavanjem borbene snage nakon više od četiri godine rata punog intenziteta.

Ukrajinska prednost u tehnologiji dronova, preciznim udarima i prilagodbi bojištu može joj donositi taktičke uspjehe, ali bez dovoljnog broja vojnika i stabilne zapadne potpore teško može sama po sebi odlučiti rat.

Zato se sadašnja faza rata ne može svesti na jednostavnu tvrdnju da jedna strana “puca”. Obje vojske trpe goleme pritiske, ali ih u sukobu održavaju različiti izvori moći: Rusiju represivni državni aparat, ratna ekonomija i potpora partnera poput Kine, a Ukrajinu domaća mobilizacija, tehnološka prilagodba i pomoć zapadnih saveznika.

Rusija čuva dio snage za budućnost

Zanimljiv je i podatak da se ruski gubici tenkova i oklopnih vozila smanjuju, ali ne zato što ih Ukrajina više ne može uništavati. Razlog je, prema analizi, to što ih Rusija sve manje koristi u velikim brojevima na ukrajinskom bojištu.

Dio novoproizvedene opreme Moskva navodno čuva za kasniju uporabu, uključujući moguće buduće sukobe ili pritisak prema NATO-u. To pokazuje da Kremlj rat u Ukrajini ne promatra samo kao izolirani sukob, nego kao dio šireg dugoročnog nadmetanja sa Zapadom.