Rimac je kazao za tportal da ponašanje kakvo je pokazao Bunjac više nije stvar političke kulture i političke pristojnosti, već da je u prvom redu to pitanje kršenja svih zakonskih normi koje imaju utjecaja i na ponašanje ljudi izvan Sabora.

Podsjetimo kako se sve odigralo. Saborska straža krenula je nositi Ivana Pernara iz sabornice, a Bunjac je izgubio živce. Počeo je vikati i naguravati se sa stražom.

'Dosta toga, sram vas bilo - nemate pravo na to. Mrš, još mi jednom uzmi nešto iz ruke, kunem ti se - nećeš živ izaći odavde! Mrš, smeće, mrš!', vikao je na stražara koji mu je oduzeo mobitel kojim je snimao ono što se događalo.

'Naravno, saborski zastupnici imaju imunitet i taj imunitet bi im trebao omogućiti da imaju slobodu govora koju obični građani nemaju u tolikoj mjeri. Oni bi kao zastupnici svakako trebali imati otvorenu priliku da govore o problemima i sumnjama u pojedinim slučajevima kada i nemaju dovoljno informacija. Međutim, ponašanja koja se sankcioniraju zakonski kao kažnjiva djela svakako ne bi trebalo tolerirati i za to bi trebali postojati određeni instrumenti suzbijanja i kažnjavanja', kaže Rimac.

Rimac smatra da bi netko trebao prijaviti da je takva prijetnja postojala, sama osoba kojoj se prijetilo ili netko drugi. Što se toga tiče, kažimo da će Bunjac zasigurno morati pojašnjavati svoje postupke tijelima reda i mira jer je HNS obavijestio javnost da ga je već prijavio DORH-u.

Politički analitičar smatra da je osnovni problem ovakvog incidenta to što takvo ponašanje ima svojih reperkusija na ponašanje drugih jer su saborski zastupnici izuzetno medijski eksponirani.

'Navest ću jedan paralelan primjer koji se ne tiče direktno političara, ali je izuzetno važan kada se procjenjuje efekte medijskog izvještavanja u takvim postupcima. Imali smo primjer pokolja u Christchurchu, kao i primjer Breivika u Norveškoj. I u jednoj i u drugoj zemlji je pristojnost, ali u prvom redu i kontrola posljedica, nalagala da se u medijima uopće ne spominje ime počinitelja zločina kako se ne bi dala popularnost takvoj osobi i tako otvorila mogućnost da se tako nešto i ponovi', objašnjava Rimac.

Nažalost, nastavlja, naša medijska kultura ne podržava takvu praksu, niti je to prisutno kada govorimo o ovakvim ekscesima političara pa bi trebalo na drugačiji način pokazati da takvo ponašanje nije prihvatljivo.

Živi zid gradi popularnost upravo na takvim ekscesima. 'Ekscesi su što se Živog zida tiče tipičan odraz suvremenog načina informiranja, pogotovo putem interneta. Incidenti su nešto što podiže i skreće medijsku pažnju, bili pozitivni, bili negativni u svojoj ekscesnosti', poručuje Rimac.

Stručnjak smatra da tu, međutim, mora postojati neka granica. Mišljenja je, naravno, da nisu mediji ti koji moraju postaviti granicu jer postoje alternativni putovi širenja takvih vijesti, međutim činjenica je da je graditi na tome svoju prisutnost i svoj utjecaj prilično pogubno za daljnji tijek društvenih odnosa.

'Sama osuda kao takva, bez sankcija, predstavlja ukazivanje i skretanje pažnje na eksces te praktički povećava vidljivost. Taj oblik zadobivanja pažnje poistovjetio bi se s pažnjom koju je dobio Daruvarac u Zadru nakon svojih pohoda, a koji je postao medijska zvijezda', navodi Rimac i objašnjava da njegovo kretanje na javnim mjestima i čekanje da se dogodi novi incident postaju dio 'celebrity kulture'.

Prati se kao i bilo koji drugi celebrity, koji sam po sebi nema nikakve vrijednosti osim što ima pažnju medija, internetskih ili bilo kakvih drugih. To je isti model, poručuje, i u tome osuda ne mijenja percepciju, već samo povećava razinu vidljivosti.

'Pravi odgovor na to su sankcije', zaključio je Rimac.