SLUČAJ SABO

Presedan Vrhovnog suda: Pazite što pričate, sve može biti dokaz

06.02.2014 u 15:59

Bionic
Reading

Vrhovni sud napravio je presedan odlučivši da snimka razgovora vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe (SDP) i vijećnice HDZ-a Marije Budimir, koji je ona tajno snimila, može biti dokazni materijal u procesu koji se vodi protiv Sabe zbog nuđenja mita Mariji Budimir

Vrhovi sud do sada je, naime, donosio odluke koje su suprotne ovoj. Spomenimo najzvučnije primjere kada snimke, kod puno težih kaznenih djela, Vrhovni sud nije priznao kao dokaz. Tu je suđenje Branimiru Glavašu za ratni zločin i snimke na kojima Krunoslav Fehir priznaje zločin i govori o okolnostima.

Jedan je slučaj i onaj Gorana Štroka koji je na svoju ruku, prije nego što je postao USKOK-ov pouzdanik, snimao Antuna Kralja i Ivu Žeravicu koji su ga iznuđivali za mito od nekoliko stotina tisuća eura. Sud je tada ustanovio kako je riječ o neovlaštenom snimanju. Krajem 2013., prvostupanjskom presudom svi optuženi oslobođeni su po svim točkama optužnice.

Kontroverzni osječki poduzetnik Drago Tadić dva se puta susretao sa snimkama koje su ga teretile za kazneno djelo. U slučaju pokušaja podmićivanja suca Vrhovnog suda kako bi se smanjila kazna Branimiru Glavašu kao dokaz su korištene tajne USKOK-ove snimke. U tom su slučaju snimke pravovaljani dokaz.


Drugi slučaj vezan za Tadića optužba je poduzetnika Ramiza Pandžića koji je istražiteljima dao snimku razgovora s Tadićem. Na njima tadašnji direktor Osijek Koteksa govori kako od svakog kubnog metra šljunka jedna kuna ide direktorima u HAC-u. Pandžić je priznao kako je Tadiću platio pet milijuna kuna mita jer inače ne bi mogao poslovati.

Unatoč tome, Pandžić nije postao svjedok pokajnik već je optužen za davanje mita zajedno s Tadićem. Svjedok pokajnik postao je pak Tadić i to u aferi Remorker. On je zaslužio taj status jer je priznao da je davao mito Kalmetinim HAC-ovcima.

Zašto je Vrhovni sud stoga odlučio prihvatiti snimku Marije Budimir kao dokaz?

Odvjetnik Željka Sabe, Tihomir Rubeša objašnjava nam kako Zakon o kaznenom postupku radi razliku između predmeta koje vode općinski sudovi i onih koji su uskočki, a koje vode županijski sudovi.
Pritom nije bitna težina kaznenog djela tj. predviđena visina kazne za to kazneno djelo. Tako Rubeša spominje da ako netko, na primjer, dila drogu, najviša kazna za to je 12 godina. U Sabinu slučaju je pet godina, kaže. No dilanjem će se baviti općinski sud, za razliku od procesa u kojem je optužen vukovarski gradonačelnik. Razlika je u tome što njegov predmet vodi USKOK i snimku zato priznaju.

Rubeša kaže kako je ovakva odluka Vrhovnog suda koji je neovlaštenu snimku proglasio dokazom presedan koji bi mogao utjecati na sve buduće odluke. Tu se nameće dilema treba li olakšati državi vođenje kaznenih djela uvođenjem takvih dokaza ili kršiti nečije pravo na privatnost. Čini mi se da postoji velika neravnoteža između zaštite ljudskih prava i potreba za efikasnošću obrane. Mi mislimo da ovo prvo mora imati prednost', zaključuje Rubeša.